Od Geopolitike do “Geogenetike”

Povezani članci

• Boris Dežulović: Međunarodni natječaj za Drugi Domovinski rat
• Tragedija u tri čina reprezentacije BiH
• Čulić: Konsenzus ni o čemu
• Svetislav Basara: Parada smeha
• KOLIKO TRAJE MRTVO DJEČIJE TIJELO?
• Beba i beli listići

foto: Dr. Srđa Trifković

Koja je veza uvredljive ali i tupave definicije riječi ‘đikan’ iz rječnika bosanskog jezika Dževada Jahića, sa rasizmom u beogradskom časopisu Geopolitika, usmjerenim ka izbjeglicama koji bježe od rata u Siriji i Iraku? Na prvi pogled djeluje kao da nema veze, ali nažalost ima je na drugi pogled, kao i na treći, pa i na sve ostale. Svjesno ili ne Dr. Srđa Trifković, jedan od urednika Geopolitike, indirektno poziva na progon izbjeglica. Genetički rasizam mu je polazna osnova.

Piše: Amir Telibećirović

Javni skandal na javni skandal, pa onda javna afera na još jednu takvu aferu, svake sedmice ili svakog mjeseca, a može i svakog dana. Tako se otprilike u poslijeratnoj BiH, kao i u regiji, formiraju medijski, politički, socijalni, ekonomski, kulturni, nekulturni i ini cirkusi javni. Afere i skandali se toliko kaleme jedni na druge da ih stanovništvo koje je najviše izloženo tim pojavama, ne stigne ni mentalno svariti.

Jedan od aktuelnih skandala nosi ime lingviste Dževada Jahića, i njegovog kontroverznog rječnika bosanskog jezika. Kao što je već toliko puta prepričano u regionalnim medijima, Jahić je u svom rječniku narodni pojam – ‘Đikan,’ sveo samo na bosanske Pravoslavce i seoske Srbe. Međutim, najrogobatniji dio u ovom objašnjenju se odnosi na genetiku. Pošto Jahić nije genetičar, ostaje nejasno kako i zašto se bavio, ili se barem tako tvrdi u javnosti, “genetskim četnicima.” To je najkontroverzniji dio cijele priče, zato što vuče na rasizam, barem u odnosu na sve ostale dijelove definicije đikana. Već se po internetu, kafanama i radnim mjestima pomalo rapravlja o tome može li ovo dovesti do ugrožavanja bosanskih Srba u nekoj neodređenoj budućnosti, zato što je rječnik u opticaju, nalazi se i u slobodnoj prodaji i u nekim školama. Drugim riječima, ljudi se indirektno pitaju može li ovaj rječnik od nekog djeteta u školi napraviti budućeg rasistu koji će vjerovati da se članska karta za pripadnost ravnogorskom pokretu četnika nalazi u samim genima domaćih Srba. Da bi se na to odgovorilo, ovaj bi rječnik možda trebali preuzeti kabineti biologije, medicine, forenzike, svako ko bi imao dodira sa genetikom, na ovaj ili onaj način.

Vjerovatno rječnik može doprinijeti već postojećim predrasudama kod nekoga ko ih odavno ima, ali teško da može sam po sebi formirati nekog antisrpskog šovinistu. Zadnja riječ ipak ostaje na roditeljima, starateljima ili prosvjetnim radnicima u BiH, a znajući stanje u domaćem obrazovanju i odgoju, oni predstavljaju veći problem od Jahićevog patetičnog rječnika.

Ali zato ovaj rječnik može dodatno ugroziti Bošnjake u Republici Srpskoj. Nakon ovoliko godina i svega što se izdešavalo i što se dalje dešava povratnicima u RS, nije potrebno pojašnjavati kako ih može još više ugroziti ovakav rječnik, odnosno dio rječnika koji se bavi definisanjem đikana. Ovim rječnikom Jahić ugrožava i bosanski jezik koji on navodno zastupa, pogotovo u vrijeme kada se ideološki mračnjaci iz SANU-a ponovo aktiviraju na političkom negiranju tog istog jezika. Samo ostaje nejasno da li je Jahić na ovaj način ugrozio Bošnjake i bosanski jezik svjesno ili nesvjesno. U jednom svom interviewu, Jahić je izjavio kako neki Bošnjaci često rade protiv sebe. Sada je izgleda i sebe svrstao među takve.

DNK – skraćenica za Draža, Nedić, Karadžić

Međutim, ima jedan sloj ove afere, skandala, kako god da ga nazovemo, koji je slabo ili nikako pokriven u javnosti. Naime, nije teško shvatiti ko se osjetio opravdano uvrijeđenim spomenutom definicijom iz rječnika. Pretežno oni Srbi koji potiču iz antifašističkih porodica i tradicija, ili oni Srbi koji su i sami bili žrtve četnika, bilo u prethodnom ratu ili za vrijeme drugog svjetskog. No, vjerovali ili ne, postoji određeni broj šovinista u Srbiji i u Republici Srpskoj, koji se na bizaran način slažu sa Jahićem. Velikosrpski agitatori u medijima, državnim službama, crkvenim ustanovama, književnosti, desničarskim pokretima, spadaju u one koji vjeruju u genetiku na ovakav način, što će reći, kontra logike. Pa reakcije jednog broja takvih likova na Jahićev rječnik, svele su se samo na zamjerku autoru što nije na sličan način naveo i – ustaše. Dakle, ti ljudi vjeruju, ili se bar tako izjašnjavaju, da je moguće biti genetski četnik kao i genetski ustaša. Čak se bave ispitivanjem “posebnosti svog naroda” po sadržaju DNK. Pritom, oni se ne vrijeđaju na Jahićevu definiciju iz rječnika, zato što nemaju problem da sami za sebe kažu kako su četnici u genima. Ukoliko su još članovi ili simpatizeri ravnogorskog pokreta, onda se oni time i ponose. Kao što je već poznato, u Srbiji se već jako dugo radi na kompletnoj pravnoj rehabilitaciji Draže Mihajlovića. Srpska Pravoslavna Crkva pokušava da Mihajlovića proglasi za sveca, a nešto slično se pokušava i sa Milanom Nedićem. Možda će Karadžić i Mladić morati sačekati još koju godinu, ili da prvo umru kao “mučenici” pa da onda i oni službeno postanu sveci, pošto se izokola i o tome govorkalo u crkvenim krugovima. Ravnogorci sasvim legalno, slobodno i transparentno djeluju, i javno se okupljaju, kako u Srbiji tako i u RS-u. Također, ulice u RS-u nose imena četničkih vojvoda, sasvim službeno i formalno. Tako da oni nemaju problema sa Jahićevom definicijom, nego samo u skladu sa ravnopravnošću, ne žele da im izostanu kolege ustaše iz cijele priče. Jer, svi su oni skupa “stručnjaci” za genetiku, DNK i hromosome.

Kako se riječ ‘pokolenje’ rimuje sa – ‘istrebljenje’

No, postoji jedna posebna skupina ugroženih među ovakvim likovima i samoproglašenim “genetičarima.” To su hiljade nesretnih izbjeglica iz Sirije, Afganistana, Iraka i Afrike, koji prolaze kroz Balkan, te usput i Srbiju. Aktuelno stanje u kome se zadesilo mnoštvo ovih nesretnika, otkrilo je pomračene umove i dugo potiskivani rasizam među nekim domicilnim balkanskim populacijama. Sreća u nesreći je što dobar dio Srbijanaca ne čita, ili barem ne zarezuje beogradski časopis Geopolitika, koji se predstavlja kao “magazin za politička i društvena pitanja.” Pretpostavlja se da solidan dio Srbijanaca možda ne prati ovaj magazin previše, zato što je dosta ljudi u Srbiji bilo uključeno u pomaganje izbjeglicama. A šta bi se moglo desiti da je većina možda na istoj talasnoj dužini kao uredništvo ovog magazina?

Za odgovor na ovo pitanje, potrebno je citirati naslov septembarskog izdanja beogradske Geopolitike, koji glasi: “Proklinjaće nas pokolenja, ako ih bude.”

Naslov je stavljen preko velike slike kolone arapskih izbjeglica, a citat pripada Dr. Srđi Trifkoviću, uredniku spoljnopolitičke rubrike magazina. Trifković je inače poznat kao samoproglašeni stručnjak za geopolitička pitanja cijelog svijeta, sa naglaskom na Bliskom Istoku i Africi. U istom broju časopisa, Trifković sebe dopunjava riječima: “Odnos vlasti u Srbiji pred opasnošću od imigranata je zastrašujuće kratkovid i neodgovoran.” Da li svjesno ili ne, ali Srđa Trifković ovdje samo što ne poziva na linč izbjeglica, ili njihovo protjerivanje. Naravno, ovakvih likova ima širom regije, nije samo u Beogradu, ali Geopolitika je možda otišla najdalje u medijskom šovinizmu. Oni vlastitu ksenofobiju i samoljubivost kriju iza najave mogućeg genetskog nestanka Srba, a za to krive izbjeglice. Neko se može upitati, pa gdje je tu rasizam? Odgovori se nalaze na više mjesta, a evo jednog: “Umesto da se uhvati u koštac sa ovim bolnim društvenim problemom, i počne da radi na afirmaciji porodica sa više dece (na primer po ruskom modelu), naša vlast odjednom hoće da naseljava Arape po ispražnjenim srpskim selima.”

Ovo je citat Geopolitikinog novinara Slobodana Antonića. Za pad nataliteta u Srbiji, on ne krivi one koji su davno i prije rata u ex Jugoslaviji prestali da zasnivaju porodice i prave djecu, nego čeka afirmaciju od državne vlasti. Kao da se radi o debilima koji bez državne upute ne znaju zasnovati porodicu. Naravno, krize utiču na osnivanje porodica, jer često nema sredstava za ishranu djece, za njihovo školovanje, zdravlje, ali to nije jedini uzrok padu nataliteta, i pritom Antonić ne gleda na priliv spomenutih Arapa kao na šansu za popravak nataliteta. Naprotiv, za njega je bolje da srbijanska sela propadaju prazna (i pritom izbjegava spomenuti zašto su prazna), samo da ih ne popunjavaju ljudi “pogrešne” rase ili “pogrešnog” svjetonazora i semitskog jezika. Već je poznato da većina izbjeglica želi samo da prođe kroz Srbiju, ne da tu ostane, ali za Antonića je i to dovoljno za paranoju i prateći šovinizam. Pošto ovaj magazin, pored ostalog, upadljivo zagovara ljubavno-političke veze sa Rusijom, možda bi se novinar manje bunio da ta sela naseljavaju Rusima, iako je i to diskutabilno, znajući za širinu domaće ksenofobije. Treba se sjetiti sličnog netrpeljivog odnosa prema kineskim doseljenicima i trgovcima po bivšoj Jugoslaviji.

Bodljikava žica za “Bogonarod”

Ipak, najmračnije zvuči onaj dio sa naslovnice, o ‘pokolenjima.’ Srđa Trifković se tu nameće kao nekakav prorok, koji još nerođenu djecu u Srbiji pretvara u iskompleksirane ogorčenjake što bi za nekoliko decenija, ili nekoliko godina, proklinjali svoje roditelje jer su se miješali sa Arapima ili Afrikancima. Kao da je Srbija, skupa sa regijom, uživala u nekakvom miru i harmoniji zadnjih million godina, kao da su svi Srbi čista slavenska rasa koja se genetski nikad nije miješala sa drugim Slavenima, ili sa Mađarima, sa Turcima, sa Albancima, Romima, Nijemcima, Grcima, Rumunima, Bugarima, pa onda odjednom kao naišla horda vanzemaljaca iz Azije i počela da sve to remeti. Tako se postavlja i Trifković i redakcija Geopolitike. Zanimljivo je kako se u magazinu, slično kao u srbijanskim novinama iz 1990-ih godina, bave svjetskim zavjerama sa epskim prizvukom. Višak dramatizacije im je skoro pa obavezan. Prema redakcijskim tumačenjima, Amerika i druge zapadne sile imaju za glavni cilj uništenje samo Srba i Srbije, kao da niko drugi u svijetu ne strada, na bezbroj načina. Međutim, podanički se postavljaju, da ne kažemo uvlakački, kada na stranicama istih novina podržavaju Ameriku u borbi protiv arapskih terorista. Amerika im je dobra samo kada se ne bavi Srbima ili Rusima-(recipročno, sličan uvlakački odnos se može naći među bošnjačkim, hrvatskim i albanskim političkim kvazianalitičarima). Redakcija se nije potrudila naglasiti čitateljstvu posljedice tih borbi, to jest istaknuti muke izbjeglica koje bježe preko Srbije upravo zbog takozvane borbe protiv međunarodnog terorizma. Kao da ove izbjeglice namjerno trpe bolove, umor, glad, ranjavanje, stradanje na moru i kopnu, samo da bi eto iz nekog inata “napakostili” Srbiji, za koju mnogi nisu znali ni gdje se nalazi dok nisu stigli ovdje. Da li Trifković kao i cijela redakcija ovog ljigavog časopisa imaju stvarno pomračenje uma ili se samo tako pretvaraju, teško je znati precizno. Samo je jasno da su opasni u oba slučaja, opasni i po izbjeglice i po svoju bližu okolinu, i to ne samo zbog huškanja, nego i zbog zatupljivanja i dehumanizacije vlastite čitalačke publike.

Evo čime se Geopolitika bavi na stranicama čiji je nadnaslov – Nauka. Sa ovih stranica pokazuju koliko bi se sami prepoznali u onoj stavki iz Jahićevog rječnika. Izvjesni Ivica Todorović, predstavljen kao etnolog, antropolog i stručnjak za genetiku, kaže sljedeće: “Često se od različitih ljudi, prilikom razgovora, može čuti pitanje izrečeno u obliku jedne vrste vapaja: “Zašto se sve ovo dešava Srbima? Sve što se danas dešava Srbima, i sve što im se nekada dešavalo, teško da može biti bez važnih relacija sa pominjanim predstavama o Srbima kao Novom, drugom i konačnom Izrailju, izabranom narodu Božjem.”

Na ovom mjestu, za svaki slučaj, ide podsjećanje da je ovdje citiran ugledni i priznati naučnik. Dakle, nije u pitanju neko ko se možda ne bi zapitao nešto poput – ‘pa šta bi onda trebali reći Indijanci, Kurdi, preživjeli iz Aušvica, Afrikanci, Aboridžini, Palestinci, Romi, i tako dalje, pošto je ovo što se dešava, kako Todorović kaže – “izabranom narodu Božjem,” ipak relativno slabo u odnosu na patnje svih ostalih pobrojanih populacija, a oni sebe ne proglašavaju javno ‘Božjim narodom.’

Možda će Todorović i njemu slični trebati da se dogovore o autorskim pravima na “izabrani narod” sa izraelskim kolegama, preciznije cionističkim, koji već jako dugo Jevreje smatraju “odabranim Božjim narodom,” mada ni jedni ni drugi ne kažu odabrani za šta. Doduše, Todorović je ponudio djelimično pojašnjenje kada je rekao: “Savršeni tj. Izabrani narod može se “ponašati” samo u skladu sa vrhunskim i neprevazidljivim uzorom koji predstavlja Isus Hristos – Bogočovek. Kako bismo čitaocima u sažetim crtama preneli osnovno značenje navedenog idejnog obrasca, mogli bismo reći da na ovaj način Srbi kao bogonarod, odnosno savršeni narod, iskupljuju čitavo čovečanstvo i njegove grehe.”

E tek sada je jasno zašto se Srđa Trifković “plaši” za opstanak potomstva u Srbiji usljed priliva bliskoistočnih izbjeglica. Koliko god moćan, taj “bogonarod,” valjda nema božansku moć da se odbrani čak ni od nenaoružanih izbjeglica. Pritom, niko ih nije podsjetio da je po skoro svim tradicionalnim tumačenjima, spomenuti Isus Hristos  porijeklom iz istih krajeva odakle dolaze i većina izbjeglica, pa nije isključeno da je neko među semitskim izbjeglicama daleki rođak Isusov, po genetici. Ako ostave svoje sjeme u praznim srpskim selima, možda na kraju stvarno dođe do nastanka nekog, uslovno rečeno “bogočoveka,” negdje u Srbiji, ko zna.

Uglavnom, teško je na kraju shvatiti, da li je veći problem Jahićeva uvreda iz jednog dijela rječnika za jedan dio srpske populacije, ili to što drugi dio te populacije ne vidi uvredu nego neki ponos, i jednu vrstu “potvrde” onoga na šta se lože već decenijama.

Srbija je prije dvadesetak godina primila veliki talas izbjeglih Srba iz Kninske Krajine. Neki su ispočetka solidno prihvaćeni, ali mnogi su se vratili kući ili odlazili u inostranstvo. Netrpeljivost je samo najveća prema izbjeglicama sa drugog kontinenta, ali nikako nije jedina.

Stoga za kraj, podsjećanje na odnos prema srpskim izbjeglicama u Srbiji, kroz odlomak iz hit-pjesme Riblje Čorbe, koja se vrtila u tom periodu:

“Beograde, Beograde
u bodljikave žice nek’ te ograde,
da ne uđu izbeglice
velike su izelice,
Izaći ce na ulice
pomeriće nam guzice,
Beograde, Beograde
nek’ idu kući, lepše je bez njih.”

“Neka se vrate međ’ Hrvate
pa nek’ se mlate svaki dan,
to što su Srbi važno nije
neka ih bije ko god zna.”

“Svi su oni delikventi
šta će njima dokumenti,
Beograde, Beograde
nek’ idu kući, lepše je bez njih.”