OČEVI I SINOVI

Povezani članci

• Zašto EU parlamentarci traže provjeru veza Dodika i Várhelyija
• Vesna Rajnović: Milanović ima ambiciju obnoviti politiku Franje Tuđmana prema BIH koja je tijekom rata realizirala udruženim zločinačkim pothvatom u punom kapacitetu svoje destruktivnosti
• Praznik poraza
• KINĐE
• Samir Šestan: Da li drugi stih pjesme “Niko nam ništa ne može” glasi: “Više volim rusko govno nego američku tortu”?
• HDZ-ov projekat “Država za Stjepana”

Na jednoj ženskoj rukometnoj utakmici iznervirana rukometašica prišla je svojoj suparnici, koja ju je dosta dobro čuvala, te joj rekla prijetećim tonom da pripazi kako igra. Nakon što se ništa nije promijenilo, ista je ponovo prišla svojoj čuvarici i kazala: Znaš li ti čija sam? Ova je odgovorila: Znam da sam ja Muratova  i nastavila  je svojom odbranom izluđivati. Kasnije će se ispostaviti da se radilo o  kćerci selektora reprezentacije.
 Ljudi kad nemaju šta ponuditi povlače pitanje srodstva i zasluge svojih bližnjih pripisuju sebi. Nevažno je za ovu priču ali ću, ipak, spomenuti da Muratova kći nikad nije dobila poziv u reprezentaciju iako je zastrašujuće dobro igrala odbranu kroz cijelu sezonu.
Paolo i Cesare Maldini, sin i otac, su legende AC Milana. Cesara i njegovih igara se ne  sjećam, ali kad je Paolo počinjao svoju karijeru novinari su ga doživljavali i nazivali Cesarovim sinom. Malo po malo kovrčavi ljepuškasti Talijan zaradio je respekt cijelog fudbalskog svijeta. Svojom požrtovanom igrom na poziciji beka učestovao je u izgradnji  Milanovih titula tokom osamdesetih i u devedesetih godina prošlog vijeka. Paolo Maldini  osvojio je pet puta Ligu šampiona, scudeto sedam puta, ali kao svoj najveći uspjeh istakao je da je Cesare, napokon, postao njegov otac.
Paolo je svoju izjavu pojasnio na slijedeći način da ga je veći dio karijere cijela  sportska javnost doživljavala i predstavljala kao Cesareovog sina. Na kraju počeli su Paola doživljavati  ne kroz oca, već oca kroz njega, znači Cesare je postao Paolov otac.
U  Oslobođenju od 13.januara/siječnja objavljen je intervju s bošnjačkim članom Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Sadržaj intervjua je dosta zanimljiv, član predsjedništva s neuobičajno oštrim tonom govori o nekad svom omiljenom  medijskom magnatu. U intervjuu najavljuje njihov konačni obračun.Ono što je meni zanimljivije jest slika pored koje se fotografisao aktualni član presjedništva.
Fotografisao se pored portreta svog oca, prvog predsjednika Bosne i Hercegovine. Na slici rahmetli predsjednik uči fatihu, spuštena pogleda, u dugom crnom kaputu s francuzicom na glavi, dok snijeg lapti. Ima u toj slici „nešto“. Rahmetli predsjednik izgleda skromno, poput običnog bosanskog insana koji s teškom mukom od sinove šehidske penzije prehranjuje porodicu.  Taj insan jednom mjesečno ode do banke podigne penziju i ode na mezarje, nije važno da li taj dan grmi, pada kiša ili snijeg lapti. Na slici pored rahmetli predsjednika nema tjelohranitelja, koji krase današnje ministre, čuvajući otvorene kišobrane iznad njihovih  glava.
Dugo sam razmišljao zašto se član presjedništva slikao pored očeve slike? Zašto želi da ga doživljavamo kroz oca? Zašto ne želi postati Paolo Maldini bošnjačke politike?
 Onda sam se sjetio priče s rukometne utakmice. Nije, valjda, zato što nema šta ponuditi, a kad mu to neko i kaže moći će odgovoriti: Znaš li ti čiji sam? I to će većini biti dovoljno da zašuti jer Muratova kći nikad nije dobila poziv u reprezentaciju.