O raspadu Jugoslavije i historijskom determinizmu

Povezani članci

• Noam Chomsky: “Iskustva samoupravnog socijalizma, kakav je nekada postojao u Jugoslaviji, sada su putokaz radnicima u SAD-u, Španjolskoj, Argentini i drugdje”
• Ni jedno državno tijelo nije još napalo Vladu kao pučka pravobraniteljica s analizom o ignoriranju veličanja NDH
• Lagumdžija poručio: Milanović i ja ćemo riješiti dugogodišnje probleme između Hrvatske i BiH
• Viktor Ivančić: Padavina prava
• SRANJE – UKRATKO
• Markica sa likom Nansena – znak zahvalnosti Norveškoj

Foto: novi plamen

Svaki veliki povijesni događaj, a raspad Jugoslavije jest takav događaj, uvijek je multikauzalan. Nacionalizam, o kojem je u članku Senje Perunović riječ,  samo je jedan od tih uzroka. Nipošto zanemariv. Drugi srednjoročniji i kratkoročniji uzroci kriju se u međunarodnoj konstelaciji, kraju hladnoratovskog konteksta, ideologiji i odnosima snaga unutar same Jugoslavije itd. No svi ti uzroci u sinergiji doveli su do neminovnog.

Piše: MARINO BADURINA 

Nedavno se na ovom portalu začela diskusija o uzrocima raspada SFRJ?  Povod je bio „Okrugli stol“ na  manifestaciji „Otvoreni univerzitet“ održan u Sarajevu 29. XI. 2015.  posvećen temi: Ko se boji Jugoslavije i zašto?

Autorica Senja Perunović u tekstu Obmanjuj me nježno napada sudionika tog događaja,  „profesora H.K.“, zbog njegove teze o neminovnosti raspada Jugoslavije uslijed djelovanja “nacionalizama koji su cijelo vrijeme bili pometani pod tepih”. Prozvani profesor kao argument u prilog svojoj tezi naveo je i dokument CIA-e iz 1967. u kojem su, kako kaže, predviđeni gotovo svi događaji 90-ih na ovim prostorima. Njena pak glavna protuteza je: Jugoslavija se nije raspala zbog međunacionalne mržnje i nije se morala raspasti.

Kolikogod dva dijela ove (protu)teze izgledala povezana ona to zapravo nisu. To da se Jugoslavija nije raspala zbog međunacionalne mržnje zapravo možemo prihvatiti. No ne zato što te mržnje, kako autorica tvrdi, nije bilo, već zato što je taj razlog ili uzrok sam po sebi ionako nedovoljan da bi objasnio složenost takvog povijesnog događaja.

Autorica navodi istraživanje Ivana Šibera iz 1997. o etničkoj distanci u Hrvatskoj, a koje pokazuje kako je u razdoblju prije 1990. svega 15 posto ljudi bilo ekstremno, dok ih je poslije 1990. svega 20 posto ne-esktremno. No Šiber logično zaključuje kako je ta razlika, u konačnici, posljedica rata i ratnih razaranja. To dakle znači da je rat, bez obzira na postupno povećavanje etničke distance i u periodu od ´45 do ´90, započet u uvjetima statistički još uvijek niske razine etničke distance, dakle započeli su ga, vodili i u njemu sudjelovali oni, po difoltu, neekstremni. O tome govore i neka druga istraživanja, koja i Perunović citira, a koja pokazuju da je još u proljeće 1990. etnička distanca bila relativno niska. No istraživanje te etničke distance temelji se na Bogardusovoj ljestvici prema kojoj se distanca mjeri u odnosu na nečije prihvaćanje ili neprihvaćanje bračnog partnera iz druge nacije. Pitanje je može li takav pokazatelj, iz čisto osobne sfere pojedinca, biti do kraja relevantan u objašnjenima dalekosežnih političkih događaja. Zar nisu neki od vodećih hrvatskih političara početkom 90-ih bili čak i rodbinski vezani s osobama druge, čak štoviše, srpske nacionalnosti. Često se navodi činjenica da je kći Franje Tuđmana bila udana za Srbina, što očigledno nije imalo, bar ne pozitivnih, implikacija na Tuđmanovu politiku. S druge strane, žena Stipe Mesića dijelom je vukla porijeklo iz Srbije. Da ne govorimo o tome da svojevremeno Slobodana Miloševića i njegovu ženu  vrućim žaračem ne biste mogli natjerati da se izjasne kao srpski nacionalisti (pa možda čak ni Srbi). Slobodan Milošević rijetko je uopće i izgovarao riječ „Srbija“, puno je češće zamjenjujući „Jugoslavijom“. Takvih primjera sigurno ima čitav niz. Dakle, ti ljudi bi po Bogardusovoj ljestvici ispali neekstremni, dok bi, po ljestvici Senje Perunović, zbog svoje političke djelatnosti, suučeništva u politici agresivne disolucije Jugoslavije, dakle politici odvojenog života, zasigurno bili ekstremni.

No istina je da ratove najčešće niti započinju, niti vode, a uglavnom niti dobivaju oni najekstremniji. Ekstremisti su samo jedan, čak manji dio, ukupnog ratnog kola. No poanta i jest u tome. Ilustrativno rečeno, ne moram mrziti svog susjeda, ali to ne znači da ću mu dozvoliti da živi u mojoj kući. Ili ako Jugoslaviju shvatimo kao zajedničku kuću i obitelj, članovi obitelji ne moraju se najprije mrziti da bi tek onda svatko od njih poželio imati svoju zasebnu sobu tj. autonomiju. Dakle, nekakva vjekovna mržnja zaista je nezadovoljavajući argument, odbačen i u većini relevantne literature, u objašnjenu raspada Jugoslavije. Naprosto se radi o suviše apstraktnom, nedefiniranom i nedovoljnom pojmu koji onda svatko može tumačiti po volji. Puno realniji i precizniji termin koji bi se mogao upotrijebiti je npr. vjekovne razlike. S tim razlikama (kulturnim, političkim, ekonomskim ect.) narodi su i ušli u Prvu Jugoslaviju, a s njima su i izašli, bez obzira što su pored tih razlika zasigurno postojale i vjekovne sličnosti. No upravo taj prostor (ili pukotina) između vjekovnih razlika i vjekovnih sličnosti jest bio prostor potencijalnog sukoba. Suvremeni povijesni i politički kontekst samo je učinio da se taj potencijal i ostvari.

Do nas dovodi i do pitanja je li se Jugoslavija zaista morala raspasti? Perunović tvrdi da nije i da je svaki stav o neminovnosti raspada zapravo historijski determinizam prema kojem ljudska akcija (ili volja) nema nikakvog značenja. No radi se, prije svega, o zbrci pojmova.

Raspad Jugoslavije možda ne treba tumačiti kroz kategorije fatalizma ili predestinacije, ali moguće je, barem dijelom, tumačiti ga i kroz historijski determinizam ili, još više, kroz kategoriju predvidljivosti. Razlika je u tome što determinizan, suprotno tvrdnjama autorice, ne isključuje udio ljudske volje i akcije, već on nužno u sebi uključuje princip kauzalnosti, drugim riječima, on je doktrina prema kojoj svaki događaj ima uzrok. Međutim čak i ako taj raspad i nije bio u potpunosti determiniran, tj. nije se znalo koji će sve neposredni uzroci do njega dovesti (jer uzroke utvrđujemo tek a posteriori), on jest bio više-manje predvidljiv. Promjene političke karte Europe u XX. stoljeću (nakon Prvog i Drugog svjetskog rata) išle su u pravcu povećanja broja samostalnih država. Ekonomska, tehnološka i politička situacija najkasnije 70-ih godina definitivno je pretegla u korist Zapadnog bloka i znalo se da će Istočni blok naposljetku doživjeti transformaciju (čitaj raspad). Izvan tog blokovskog konteksta ni Jugoslavija ne bi mogla opstati. Prema tome raspad Jugoslavije nije bio  predviđan samo od strane CIA-e ili političke emigracije nego čak i samog jugoslavenskog političkog vrha (ponajviše Kardelja, ali u trenucima malodušnosti i samoga Tita). Naravno, nitko nije mogao točno predvidjeti kada će i kako do toga doći. Naposljetku i SAD i Zapadna Europa bile su zatečene padom Berlinskog zida i brzinom događaja krajem 80-ih. No to što se nije moglo predvidjeti točan dan i godina, pa ni dinamiku događaja ne znači da se s time nije računalo. Hrvatski emigrant Bogdan Radica još 1948. u svom pismu Vladku Mačeku piše: “Europa će poslije sloma komunizma ući u fazu sličnu onoj, u koju je ušla poslije Bečkog kongresa 1814., kad je na načelima legitimiteta do 1914. bio izgrađen jedan on najljepših vjekova, koje je Europa imala. Poslije sloma komunizma i na ruševinama fašizma, Europa će svakako ući u eru slobode, u kojoj treba pripremiti i organizirati i nezavisan položaj Hrvatske.” (Živjeti nedoživjeti: uspomene hrvatskog intelektualca kroz apokalipsu Jugoslavije, knj. II, str. 458-459.)

Očito je, naravno, očekivao da do tog „sloma“ dođe i prije. No bez obzira što se čitav proces oduljio tendencije su bile jasne. Zato će Radica  početkom 80-ih s još više sigurnosti zapisati: “Čovječanstvo se naglo približuje kraju drugog milenija. Iako nisam prorok, vjerujem, da stoljetno sazrijevanje Hrvatske u pravcu istinske i stvarne samostalnosti dolazi svojem zaključku.” (Živjeti-nedoživjeti, knj. II, str. 658.)

Naravno,  zasigurno je moguće navesti i brojne suprotne primjere, vjere u očuvanje Jugoslavije i socijalizma, ali indikativno je da je takva vjera unutar Jugoslavije bila javno očitovana dok su, kako je navedeno, čak sami tvorci te Jugoslavije interno sumnjali u njen opstanak, pa i otvoreno promišljali o trenutku njenog raspada (vidi razgovor Edvard Kardelj-Dobrica Ćosić iz 1958.) Dakle, iz pristojne inozemne distance (npr. SAD-a), kao i iz duboke tuzemne unutrašnjosti (iz struktura moći) stvari su očito mogle izgledati jasnije, pa i biti izglednije. Naravno, svaki veliki povijesni događaj, a raspad Jugoslavije jest takav događaj, uvijek je multikauzalan. Nacionalizam, o kojem je u članku Senje Perunović riječ,  samo je jedan od tih uzroka. Nipošto zanemariv. Drugi srednjoročniji i kratkoročniji uzroci kriju se u međunarodnoj konstelaciji, kraju hladnoratovskog konteksta, ideologiji i odnosima snaga unutar same Jugoslavije itd. No svi ti uzroci u sinergiji doveli su do neminovnog.

Zato i je, najkasnije 80-ih, valjalo parafrazirati Krležu, koji je još početkom Prvog svjetskog rata zapisao: „Tko nema uha da čuje kako Austriji zvono zvoni, taj je, brate, gluh ( …)“

I Jugoslaviji je to zvono dugo vremena zvonilo.