O ČEMU ŠUTIMO KADA NE GOVORIMO O SUĐENJIMA U HAAGU?

Povezani članci

• Erih From: Izražavanje autoriteta
• Marinko Čulić: Bleferski antifašizam
• Kemal Kurspahić:Prezir za činjenice o Karađorđevu
• Bandićeva ofenziva
• Ne antifašizmu!
• Džepni fašizam

Neki od najvažnijih događaja savremenog političkog trenutka za javne servise nisu se desili. Ovakva ignorancija najviše šteti publici, odnosno građanima BiH

Piše: Nidžara Ahmetašević, analiziraj.ba

Na suđenju Ratku Mladiću ovog mjeseca svjedočili su i Nebojša Jeremić, Mirko Perić i Pero Andrić. Sva trojica su svjedoci, i učesnici, u genocidu u Srebrenici. Jeremić, bivši vojni policajac Zvorničke brigade koji je radio pod komandom Drage Nikolića (osuđen na 35 godina), pored ostalog je ispričao kako je u julu 1995. godine, poslije pada Srebrenice, vidio kako pored kasarne Zvorničke brigade magistralnim putem prema Bijeljini prolaze kamioni sa ženama i djecom i autobusi sa zarobljenicima u pratnji vojnika VRS-a. Zarobljenici su sjedili pognute glave i sa rukama iza vrata, rekao je.

Jeremić je, kako javlja agencija SENSE, 18. jula 1995. godine učestvovao u ispitivanju četvorice zarobljenih Muslimana i dvojice Srba koji su im pokušali pomoći da se provuku do teritorije pod kontrolom Armije BiH. Jedan od njih, Almir Halilović, imao je 15 godina. Svima im se gubi svaki trag od 16. jula 1995. godine.

Perić, rezervni policajac MUP-a Republike Srpske, bio je na punktu u Konjević Polju. Tu je do njega došao Rešid Sinanović, nekadašnji načelnik policije Bratunca, noseći štap sa bijelom potkošuljom kao zastavom. Perić je Sinanovića odveo u zgradu centra veze. Do danas mu se gubi svaki trag.

Andrić, vojni policajac iz Bratunca, tokom pada Srebrenice 13. jula bio je u pratnji generala Mladića na putu iz Bratunca u Srebrenicu, a zatim preko Sandića, Konjević Polja, Nove Kasabe, Milića i Vlasenice do Han Pijeska. U prethodnim svjedočenjima rekao je da je čuo Mladića u Sandićima kako govori zarobljenicima da uđu u autobuse, što je ovdje zaboravio spomenuti, ali ga je tužilaštvo podsjetilo. Također su ga podsjetili na ranije datu izjavu prema kojoj se Mladić na putu ka Han Pijesku zaustavio kod Milića, kada je vidio jednog starijeg čovjeka sa štapom da izlazi iz šume, te ga je nekoliko puta ošamario vičući “šta tu radiš, što se ne boriš!”. Naredio mu je da skine donji veš da bi provjerio je li Srbin. Također je vidio kako Mladić napada jednu uplakanu ženu koja se vraćala sa sahrane, rekavši joj da ga nije briga za sahranu i da ne vrijedi plakati. “Idite u šumu, uzmite drvo ili kamen i ubijajte Turke”, rekao je tada Mladić. Sve ovo svjedok je zaboravio u Haagu.

Ove iskaze, i još mnogo njih koji su dati u sudnici posljednjih mjeseci, niste mogli čuti u centralnim informativnim emisijama javnih servisa. Niti bilo šta o suđenju jednom od najozloglašenijih zločinaca u modernoj historiji koji se tereti, pored ostalog, i za genocid počinjen u osam općina u BiH. Zašto javni servisi ovo suđenje ne smatraju bitnim za građane BiH, nije jasno. Jedan od razloga može biti politički, drugi može biti čista neprofesionalnost. U svakom slučaju je nedopustivo i sramno.

Suđenja Mladiću i Karadžiću itekako su od javnog interesa u Bosni i Hercegovini i građani zaslužuju da čuju barem kratke izvještaje o onom što se dešava u sudnici. Javni servis ima obavezu da nas izvještava o ovakvim stvarima i da stalno drži ovu temu u centru pažnje. Štaviše, nude im se izuzetno profesionalni izvještaji agencije SENSE, koje ne koriste. Postoje i druge agencije koje i dalje redovno prate suđenja u Haagu, ali ni toga nema u dnevnicima. I možda su ova suđenja dosadna (a jesu), možda traju predugo (a traju), ali su informacije o onom što se dešava u sudnicama bitne za sve koji žive u BiH, te je dužnost javnih servisa da nas o tome izvijeste.