Novinar koji je pisao čašću

Izdvajamo

• A ako bismo isti taj stav, za oproštaj s velikim novinarskim pomiriteljem Marinkom Čulićem,  željeli izraziti njegovim vlastitim riječima, mogli bismo parafrazirati Marinkov tekst o Mostaru koji je prije točno deset godina napisao za tacno.net: da za politiku koja je dovela do toga da mostarski vatrogasci te 2013. ostanu bez novca, baš kao što je i stvorila sav čemer ovdašnja protekla tri desetljeća, ”zbilja ne možeš poželjeti drugo nego da bude sažgana i pretvorena u pepeo.”

Povezani članci

• Nisu problem bijeda i skupi ustašluk, nego Prija
• Novo-Četnički Geologizam
• Uživo sa 19. Sarajevo Film Festivala
• Superhik reforma: Vrag uvijek kaka na veliku hrpu
• Esad Bajtal: Logika teritorijalne ekspanzije i radikalizam klero-etničke zatvorenosti
• Kultna pjesnička Tribina Jutro poezije (2/3)

U tužnim prilikama i slučajnosti poprimaju neočekivanu simboliku. Smrt uglednog zagrebačkog novinara i komentatora Marinka Čulića gotovo da se poklopila s desetom obljetnicom teksta koji je za tacno.net napisao o poslijeratnom Mostaru. Tom svojom analizom – “Mostar je grad u kojem je lako biti zločinac”, objavljenom 14. ožujka 2013. – kolega Čulić pružio je jedan iz njegovoga dugog niza uzornih primjera kako je radio novinar koji je duže od četrdeset godina pisao vlastitom čašću, tražeći politički izlaz iz balkanske političke i civilizacijske kataklizme, nasuprot i protiv onih koji su je izazvali, i koji je do dana današnjega održavaju.

Osobno, Marinko Čulić bio je omiljen čovjek: dobrohotan ali ne i naivan; blag, ali obdaren profinjenom ironijom; iskusan, obrazovan i mudar, i nikad prepotentan; druželjubiv uvijek, razmetljiv nikad. Kao novinar, pak, po mnogo čemu bio je jedinstven. Pisao je briljantno, kao rijetko tko: u nekrologu redakcijskom kolegi, portal Novosti Čulićev je komentatorski stil opisao kao “sazdan od suptilnog stilskog majstorstva s izraženom socijalnom osjetljivošću i panoramskim pregledom političkih i socijalnih kretanja na prostoru bivše Jugoslavije”. A kako je pisao, tako je i odabirao vlastiti put: kad god se trebalo odlučiti, u njegovoj 45 godina dugoj novinarskoj karijeri, Marinko je odabrao teži ali časniji put: kada je iz Večernjeg lista osamdesetih prešao u zagrebački tjednik Danas, jedan od ključnih listova u Jugoslaviji poslije Titove smrti i uvelike zaslužan za demokratizaciju Hrvatske; kada se, u kovitlacu HDZ-ovih režimskih preuzimanja medija početkom devedesetih, odlučio za tjednik Nedjeljna Dalmacija; potom – ključna odluka – kada se 1993. pridružio Feral Tribuneu, pa 2008. Novom listu, da samo godinu kasnije, nakon što ga je vlasnik riječkog dnevnika osudio na šutnju, prijeđe u Novosti, gdje je nastavio raditi do svojega posljednjeg, nedavno objavljenog teksta.

Marinko Čulić, također, od rijetkih je novinara čije su sintagme ušle u kolektivnu memoriju i postale uobičajene poštapalice: ne znaju mnogi da je, primjerice, izraz “kosti u mikseru” ironična Čulićeva kovanica iz komentara, objavljenog 1996. u Feral Tribuneu, kojim je nenadmašni analitičar sasjekao Tuđmanovu opsesiju o preoblikovanju spomen kompleksa ustaškim žrtvama u Jasenovcu u svojevrsnu inačicu Doline palih španjolskog diktatora Francisca Franca, u kojoj su ustaše i njihove žrtve – kao u nekakvom vječnom morbidnom skandalu – trebale ležati jedne pored drugih, kao što na Francovu monumentalnom groblju jedni do drugih mir nisu našli posmrtni ostaci frankista i republikanaca – ovih drugih, međutim, bez suglasnosti njihovih obitelji.

Marinko Čulić, povrh toga, među iznimno je rijetkim novinarima u demokratskoj Europi poslije Drugoga svjetskog rata – možda tek jedan od dvojice – koji su pred sudom pobijedili predsjednika države. Naime, zbog spomenutog komentara “Kosti u mikseru”, te zbog fotomontaže na naslovnici tog istog broja Feral Tribunea, hrvatski državni odvjetnik podigao je 1996., uime predsjednika Republike Franje Tuđmana, tužbu protiv Marinka Čulića, autora komentara, i glavnog urednika Feral Tribunea Viktora Ivančića. Taj spektakularni proces – u javnosti nezasluženo ali vjerojatno namjerno zaboravljen – neočekivano je u prvome stupnju završio oslobađajućom presudom, pa su time za sva vremena – premda su tužitelji ustrajali u uzastopnim žalbama na oslobađajuće presude sve do Tuđmanove smrti 1999. godine. – Čulić i Ivančić postali heroji slobodne riječi u nelagodnom vremenu autokracije koja se spremala okameniti u neproglašenu diktaturu.

Napisao je Čulić i prvu, dosad vjerojatno najdublju analizu tuđmanizma kao ideologije i političke taktike, knjigu “Tuđman – anatomija neprosvijećenog apsolutizma”, objavljenu 1999. u biblioteci Feral Tribune, te obnovljeno i dopunjeno izdanje “Tuđman – i poslije Tuđmana”, objavljeno u Novom liberu 2014. godine. Te Čulićeve nezaobilazne analize ključnoga političara postjugoslavenske Hrvatske prirodan su nastavak forme u kojoj je briljirao gotovo pola stoljeća: redovitoj komentatorskoj političkoj analizi. Svo to vrijeme, Čulić – koji je podjednako dobro razumio utopijski potencijal jugoslavenske ideje, kao i katastrofičku nesposobnost južnoslavenskih političkih elita da taj potencijal učine stvarnim – dosljedno se zauzimao za kompromis, politička rješenja, odustajanje od nasilja, isključivosti i nacionalizma. Utoliko su se njegove kolumne mogle nazvati “nepragmatičnima”; no upravo u tome i jest bila kvaliteta Čulićeva pisanja: Marinko je ovdašnju javnost, u Hrvatskoj i onkraj nje, dosljedno, lijepo, časno, i uvijek pomiriteljski, suočavao s izvjesnošću koju je ona uporno odbijala prihvatiti: da je moglo, i da je moralo bolje; da je moglo, i da je moralo bez rata; i da je moglo, i da je moralo bez ijedne jedine žrtve. Utoliko se valja nadati da će se naći izdavača i urednika koji će prirediti reprezentativan izbor Čulićevih kolumni: bili bi to svesci, bez ikakve sumnje, o boljim političkim mogućnostima koje su ovdašnje nacije vlastitom zlom voljom odbacile. A ako bismo isti taj stav, za oproštaj s velikim novinarskim pomiriteljem Marinkom Čulićem,  željeli izraziti njegovim vlastitim riječima, mogli bismo parafrazirati Marinkov tekst o Mostaru koji je prije točno deset godina napisao za tacno.net: da za politiku koja je dovela do toga da mostarski vatrogasci te 2013. ostanu bez novca, baš kao što je i stvorila sav čemer ovdašnja protekla tri desetljeća, ”zbilja ne možeš poželjeti drugo nego da bude sažgana i pretvorena u pepeo.”