ENG
Novi stari početak
Autor/ica 👤Marinko Čulić
Povezani članci
Nakon što je puna tri desetljeća izbjegavao da ga dodirne i najmanji povjetarac raznih varijacija demokratskog socijalizma, SDP je samog sebe osudio na ostanak u mrtvom krugu iz kojeg nema izlaza
Da, dobro su to pogodili neki kolege novinari, ustvrdivši da je slogan ‘restart’, novi početak, odlično pogođen, ali da se on puno više od novog početka Hrvatske odnosi na novi početak potučenog SDP-a sa sada već bivšim predsjednikom Davorom Bernardićem. I tu su stali kao ukopani, ni makac dalje. Nitko naime ne zna što bi bio novi početak devastirane Hrvatske koja plazi po blatnom dnu evropskih razvojnih ljestvica, pa onda ni novi početak SDP-a, koji je obećavao da će to blatno dno počistiti, ali poslije ovih izbora jasno je da mu se neće pružiti prilika da to i napravi. Ukratko, nitko još nije sročio smisleno obrazloženje kako bi trebao izgledati novi početak Hrvatske, a pogotovo kako bi trebao izgledati novi početak SDP-a. Stvar je utoliko čudnija što je odgovor na ovo naizgled zamršeno pitanje zapravo vrlo jednostavan. Toliko jednostavan da se može reći kako HDZ ustvari nikada u protekla tri desetljeća nije bio poražen na izborima, nego ih je SDP dobivao samo kada bi ta stranka nešto debelo uprskala (borba za prijestolje nakon Tuđmanove smrti, duboki ponor korupcije u Sanaderovom mandatu). Dakle, pravi i jedini vlastodržac u ovoj zemlji je HDZ, osim ako sam sebi na stavi oko vrata samoubilačku omču, što će reći ako sam ne odluči na četiri godine otići među političke umirovljenike ili čak mrtvace.
Zašto je tako, također izgleda vrlo zamršeno, ali je odgovor još jednostavniji. Tako je jer SDP nikada nije pokazivao namjeru postati više od sestrinske stranke HDZ-a, što se dobro vidjelo i u toku nedavnih predizbornih sučeljavanja Plenković – Bernardić. Koliko god se siroti Bernardić trudio, djelomično čak i prilično uspješno, izbjeći nagađanja da će biti pometen od superiornog Plenkovića, to malo vrijedi jer se svakome s iole zrna soli nametalo sljedeće pitanje. Oko čega se, dovraga, ova dvojica uopće glože, pa to izgleda kao duel čelnih ljudi dviju frakcija iste, HDZ–SDP-ove stranke. I tako zbilja i jeste. A zašto je tako, opet je jednostavno kao na nekom pučkoškolskom kvizu, iako čitave čete televizijskih i drugih analitičara ništa o tome ne znaju ili znaju sve, ali se prave da ne znaju. Pa jednostavno, agendu hrvatske države izdiktirao je HDZ, a tu agendu SDP je djelomično morao prihvatiti, ali veliki, golemi dio bogami i nije. Morao je prihvatiti recimo osamostaljenje Hrvatske naprosto zato što je rušenje Berlinskog zida nametnulo takvu logiku, iako su se kubici i kubici tog zida srušili na bivšu jugoslavensku državu, koja je to najmanje zaslužila, pa je bilo barem uputno zapitati se je li to baš moralo biti tako. Naravno da nije moralo biti, što uvelike ide na dušu i vodećim prijestolnicama zapadne demokracije, koje su prvih nekoliko ključnih godina procjenjivale da su čak i Slobodan Milošević i Franjo Tuđman bolji izbor od jugoslavenskog samoupravnog eksperimenta. I to ne zato što taj eksperiment nije uspio, nego obratno, baš zato što je bio relativno uspješan. Ali pustimo sada to, tema nam je SDP, pa kod nje i ostanimo.
Ova stranka otpočetka je pružala sve dokaze državotvornog sestrinstva HDZ-u, što je ostalo do danas, a onda to podcrtala dvjema važnim stvarima. Prvo, podržala je Tuđmanov koncept etnički zaokružene Hrvatske, doduše uz poneku zamjerku što je to obavljeno metodom etničkog čišćenja, ali toliko mlaku da je jasno da to čišćenje ne bi poprimilo razmjere koje je poprimilo da ona za to nije dala prešutni pristanak. I drugo, amenovala je i HDZ-ov obrazac grabežnog kapitalizma, opet uz neke bljedunjave prigovorčiće, ali tek toliko da se potvrdi kako su zidine sestrinstva HDZ–SDP ostale u osnovi netaknute. Na kraju je to shvatio čak i Davor Bernardić, pa je u finišu predizborne kampanje naglavačke ubacio u SDP-ovu agendu Tita i borbu protiv fašizma, ali to je izgledalo toliko prozirno i odglumljeno da je izborni debakl njegove stranke time prije podebljan nego izbjegnut. Naravno, nakon što se oko toga zapetljao, petljavina je mogla biti samo nastavljena. Za svog hrvatskog uzora izabrao je Ivicu Račana, iako je jasno da je ovaj zaslužan, a i to samo djelomično, jedino za demontiranje Tuđmanovog polutotalitarnog sustava, dok su mu zasluge za montiranje nove socijaldemokratske ideje čista nula. Ali dobro, pravimo se da to nismo najbolje čuli, jer puno gore tek slijedi. Svjetski uzor mu je, kaže, Tony Blair, što je zbilja za bogu plakati, jer je riječ o notornom grobaru lijeve politike, koji je preko dotad uglednog sociologa Anthonyja Giddensa provukao ideju o dobrovoljnom uklapanju ljevice u kapitalizam (tzv. lib-lab). I to je, naravno, bio kraj ne ovakvog kapitalizma nego takve ljevice. Uostalom, nemam ja tu što popovati, postoje puno važniji svjedoci. Na prvom mjestu to je nekadašnja britanska premijerka Margaret Thatcher, poznata po izjavi da ‘društvo ne postoji’, što znači da sve živo i neživo treba privatizirati, u čemu je umnogome i uspjela. Ali svojim glavnim uspjehom nije smatrala to, nego što joj se sučelice pojavio taj nesretni Tony Blair, koji o privatizaciji nije baš tako mislio, ali slično kao Račan i sadašnji SDP nije imao bogznašto ni protiv. I tu je vrijeme stalo.
U međuvremenu se čak i u ponajvažnijim kapitalističkim zemljama, prvenstveno u Americi (Bernie Sanders), pa i u samoj Veliko Britaniji (Jeremy Corbyn), rasplamsala do ruba uspješnog prevrata ideja ‘demokratskog socijalizma’. Ali slaba korist od toga. Ta vijest nije stigla do Hrvatske, a ako i jeste, slabo konkurira vijestima o tome što se događa u bračnom kalamburu Severine Vučković sa sadašnjim i bivšim suprugom, ali pouzdano znam da kotira niže. Prva je u hrvatski politički rječnik pojam ‘demokratskog socijalizma’ unijela zeleno-crvena koalicija Možemo!, doduše po mojoj procjeni najviše zahvaljujući Katarini Peović, a i to s ozbiljnim zakašnjenjem u odnosu na susjednu slovensku ljevicu. Ali kad god i s koje god strane došla sintagma nekog novog socijalizma, izgleda kao osvježavajući propuh na usmrđenoj sceni kojom desetljećima vlada sestrinska stranka HDZ–SDP. U SDP-u se tako uopće nisu sjetili da bi tom verbalnom novotarijom barem nominalno unaprijedili svoje beživotne programske smjernice. Eh da, postoji mali izuzetak u imenu gradonačelnika Ploča Miše Krstičevića koji, citirajući Thomasa Pikettyja, govori o ‘demokratskom participativnom socijalizmu’, i kojeg se čak spominje kao mogućeg nasljednika Bernardića. Ali ima li smisla otvarati tu temu prije nego što sami sebi odgovorite na pitanje jeste li čuli za tog čovjeka i znate li da uopće postoji (za što on nije nimalo kriv, ali stranka sigurno jeste).
S Peđom Grbinom, koji je prvi najavio svoju kandidaturu za novog šefa SDP-a, stvari stoje drukčije, u neku ruku bolje, u drugu puno gore. Da, za njega ste sigurno čuli, a vjerujem i da ste čuli njegovo prvo kandidacijsko obraćanje, u kojem zaziva nekakav ‘novi SDP’ kao ‘modernu stranku’, što može značiti svašta i ništa. Prije ništa. Jer u SDP-u se okupila ekipa beskorisnih teškaša tipa Komadine, Picule, Vidovića, Grbina, Bauka, Borzan, Marasa i da ne nabrajam dalje, kojima zapravo odgovara da budu rezervna, sestrinska stranka HDZ-a. Pa će to, novi stari početak, sigurno i uslijediti.
Autor/ica 👤Marinko Čulić
