Novi predsjednik, stara Hrvatska

Povezani članci

• Majke Srebrenice: Napad i primjena sile u Kravici bili su ciljani
• Boris Buden: Ustav je posthistoricistička bajka
• Srpsku vladu ne interesuju ljudi već teritorija
• Posljednje Praljkovo ubistvo
• Obavezno pročitati ako ste ministar….
  Spremni ste dati otkaz na poslu u Vladi?
• Zakašnjelo suđenje usred pomirenja s greškom

Milanovićeva najava da želi biti predsjednik različitih, ali jednakopravnih građana zvuči nerealno, čak podsjeća na izjavu Grabar-Kitarović da će Hrvatska biti najbogatija zemlja na svijetu. Nacionalizam u Hrvatskoj nije površinski, nego dubinski, strukturni problem i nije ga stvorila samo desnica, nego i liberalna ljevica

Znam da će uvod u ovaj tekst o nedavnim hrvatskim predsjedničkim izborima zvučati neobično pa i, kako se posljednjih godina voli reći, skrajnuto, ali što ćeš, ne mogu odoljeti. Upravo se navršava 40-godišnjica prikazivanja sjajnog filma Slobodana Šijana ‘Ko to tamo peva’, vjerojatno najboljeg koji je ikada snimljen na ovim našim prostorima. U njemu nas redatelj vozi tik prije napada nacista starom drndavom autobuščinom kroz Srbiju (iako se ona posebno ne apostrofira, pa se može odnositi i na mnoštvo sličnih država, uključujući Hrvatsku). U autobusu je prikazana čitava galerija likova iz onog vremena, od bezazlenih provincijskih švalera, bjelogrudih snaša, šašavog šofera i još šašavijeg mu sina, do uspaljenih solunskih veterana i još uspaljenijih domaćih nacista koji jedva čekaju da Hitler zgazi čizmom i ovaj južnoslavenski prostor. Eh da, tu su i dvojica mladih ciganskih muzikanata, koje posljednja dvojica krivo optužuju za krađu nekakvih para, bez ikakvog vidljivog protivljenja među ostatkom putnika, a onda slijedi epilog. Autobus stiže u Beograd baš u vrijeme njemačkog bombardiranja jugoslavenske metropole, a jedna bomba pogađa i autobus, pri čemu pogiba čitava galerija likova, osim spomenute Cigančadi, koji nad ruševinom autobusa elegično pjevaju da bi voljeli da se sve ovo ‘samo sneva’.

Ne, nisu bili samo snovi, tako se zbilja dogodilo, a duboki tragovi toga vuku se do danas. Zašto je Šijan odlučio ‘poštedjeti’ samo tu dvojicu Roma, ostaje da se ovako i onako nagađa. Meni osobno najbliže je objašnjenje da je redatelj proročki odabrao ovaj narod kao ‘izabrani’ jer već svojom zastavom u kojoj dominira slika kotača šalje poruku da nikakav teritorij ne smatra ekskluzivno svojim, a pogotovo ne toliko ‘svetim’ da bi radi toga ubijao druge i drukčije. Ali onda se nedavno u Hrvatskoj dogodila gadarija koja je oskrnavila tu plemenitu Šijanovu viziju. U Međimurskoj županiji zatajeno je da je prvorođeno dijete u novogodišnjoj noći romske nacionalnosti, tako da su se morali ispričavati mnogi, od bolnice do županijskog vrhovnika Matije Posavca, kojem to nije prvi eksces ove vrste, pa su isprike uglavnom otišle kamo i treba, u vjetar. Naravno da međimurski incident nije najgore što se Romima događalo i događa. Ne tako davno iz Francuske, praroditeljice evropske i svjetske demokracije, stizale su vijesti o relativno masovnom protjerivanju romskih imigranata iz zemlje. A daleko najgori primjer dolazi iz Mađarske, gdje su pripadnici ekstremističkog Jobbika, koji su pod diskretnim pokroviteljstvom Viktora Orbana spaljivali romska naselja, čak pucali po ljudima koji su iz njih bježali.

Toga u Hrvatskoj nema, niti je zasad zamislivo da bi moglo biti. Ima, međutim, nečeg zlokobnog, preko čega se ne može, ne smije preći. Prvo, omraza prema nacionalnim manjinama, prvenstveno romskoj, pa i onoj židovskoj, uvijek je bila samo metafora mržnje prema manjini koja se smatrala i još smatra glavnim ‘remetilačkim faktorom’, a to su Srbi u Hrvatskoj. Drugo, ne manje važno ili čak i važnije, incident s romskim prvorođenčetom dolazi iz županije koja je jedna od utvrda onoga što se smatra lijevo-liberalnom Hrvatskom, štoviše, Međimurje je i na ovim nedavnim predsjedničkim izborima dalo velik obol smjeni vlasti na Pantovčaku. Da, Kolinda Grabar-Kitarović morala je skupiti prnje i odande otići najviše zahvaljujući glasačima iz Zagreba, Istre, Primorja… plus tog nesretnog Međimurja. Zašto nesretnog? Pa bilo bi glupo previdjeti da je baš ondje, usred dvokružnih predsjedničkih izbora, sasječeno glavno geslo kampanje Zorana Milanovića da želi biti predsjednik različitih, ali jednakopravnih hrvatskih državljana (to me, moram priznati, jako podsjetilo na obećanje Grabar-Kitarović otprilike prije pet godina da će Hrvatska postati najbogatija zemlja u Evropi i svijetu). Ali bilo bi još gluplje optuživati za to samo Međimurce.

Jasno je naime da današnji hrvatski nacionalizam i šovinizam ne vuku korijene samo iz krila radikalne desnice, pa ni one otvoreno proustaške. Vuku ih i iz navodno umjerenjačkog desnog centra, što se lijepo vidjelo iz Plenkovićevog oglušivanja na podršku koju je osuđena teroristkinja Julienne Bušić dala Kolindi Grabar-Kitarović. Ali što je najgore, ti korijeni vuku se i iz krila njihovih navodnih ideoloških suprotnjaka, ponajprije SDP-a, ali i šire, bez čega, uostalom, ta nacionalističko-šovinistička politika nikada ne bi mogla postati zaglavnim kamenom službene državne politike. Ne, nisu Račan i njegovi stranački nasljednici, uključujući i Milanovića, nikada otvoreno podržali antimanjinsku, uključujući antisrpsku politiku Tuđmana i njegove sljedbe, ali nikada joj se nisu ni otvoreno suprotstavili. Barem ne toliko da bi to postalo obrazac neke ‘Druge Republike’ (kako ju je nazvao, više kolokvijalno nego sadržinski ispunjeno, umjereni i prosvijećeni hrvatski nacionalist Vlado Gotovac). I što ćemo sada? Milanovića se gurka da vrati Titovu bistu u predsjednički ured, što je novi predsjednik razumno otklonio jer bistu nije maknuo on nego Grabar-Kitarović, kojoj nitko ne brani da zadnjih tjedana mandata to promijeni, a osim toga pitanje je da li je nakon nacionalističkog prevrata 1990. godine Brozovoj bisti uopće i bilo mjesto na Pantovčaku.

Dakle, u Milanovićevoj objavi da želi biti predsjednik različitih, ali jednakih građana postoji ozbiljan problem. Posljednjih nekoliko godina ili, što je najžalosnije, nakon primitka Hrvatske u Evropsku uniju, položaj Srba u Hrvatskoj srozao se na razinu Šijanove Cigančadi, koju je dozvoljeno verbalno i fizički napadati, a, srećom, u izoliranim slučajevima čak i ubijati. I tu Milanovića čeka zid koji ne može zaobići, tim više što je svima znanim podinteligentnim brbljarijama pred šatorašima pri kraju premijerskog mandata tome i sam doprinio. Da li od njega treba očekivati da Hrvatsku pretvori u uzornu građansku državu? Ne, to nije realno ne samo zbog spomenutih brbljarija, nego i zato što, izuzev Tuđmana, nitko nije bio u stanju u toj mjeri mijenjati opće stanje u zemlji. Ali ako ne želi biti samo novi predsjednik stare Hrvatske, Milanović bi trebao, u skladu s izbornim obećanjima, napraviti barem iskorak u pravcu ‘ustavnog patriotizma’, kako ga je najslikovitije opisao njemački filozof Jürgen Habermas. Što je to ustavni patriotizam malo je šira priča, a ovdje ćemo je suziti na najjednostavniji, svima vidljiv primjer. Kada Srbi u Vukovaru i šire navijaju za nogometnu reprezentaciju Srbije, kao što Hrvati u Mostaru i šire navijaju za reprezentaciju Hrvatske, to nije nikakvo atakiranje na hrvatsku (bosansku) državu, pod uvjetom da se spomenute navijačke skupine na ogrešuju o hrvatske i bosanske zakone i Ustav.

Eto, taj minimum međuetničke tolerancije trebao bi staviti sebi za cilj novi hrvatski predsjednik, ali nisam siguran da će u tome uspjeti. Naprosto, nacionalizam je na ovim našim prostorima postao ne više površinski nego strukturni problem, komotno se domaćinski šireći od vrhova države do najdonjih stepenica društva. Kao u Šijanovom autobusu koji je, koliko mi je poznato, danas stacioniran baš u Zagrebu, a metafora je radikalno etnicizirane države koja kada drži vlast, to bezuvjetno znači da sve ostale drži za gušu.

portalnovosti.com