ENG
Novačenje niskosti
Autor/ica 👤Boris Pavelić
Izdvajamo
- Kad već Slobodan Prosperov Novak kleveće, trebao bi ponajprije objasniti, recimo, je li Ministarstvo kulture otkupilo koju njegovu knjigu dok je on član komisije za otkup
Povezani članci
foto: hassan-abdelghani
Kakve to kriterije za književnu kvalitetu uvodi Slobodan Prosperov Novak? Kriterije Tuđmana, Karamarka, Plenkovića, ne kriterije jezičke i književne izvrsnosti; kriterije nacionalizma i podilaženja, ne slobodnoga i veselog pisanja; kriterije ministara plagijatora i kritičara klevetnika, ne kriterije teksta, značenja i recepcije; kriterije, naprosto, novačenja niskosti, akademske, književne i obrazovne. »Novačenje«, pritom«, čitati u dvije varijante – s malim i velikim »N«, i s odgovarajućim naglascima.
Krčmiti znanje za boraniju sinekura – to je najniže što može čovjek koji pretendira na znanstvenu vjerodostojnost. Ali ono, što je književni povjesničar Slobodan Prosperov Novak na Hrvatskoj televiziji izgovorio u četvrtak, 26. siječnja, ružeći pisce Predraga Lucića i Borisa Dežulovića, veći je problem od Novakove osobne i znanstvene vjerodostojnosti, o kojoj novinske arhive čuvaju zanimljivih pripovijesti. Ne; Novakov napad na najpoznatije satiričare bivše Jugoslavije nije tek osobni pristanak na plutanje niz nacionalističku struju; on je izdaja vlastite profesije, krivotvorenje književnokritičarske čestitosti i, u krajnjem slučaju, svjesni prezir prema izražajnim mogućnostima jezika o čijoj je književnosti Novak napisao tolike tomove, ma koliko vrijedili.
S. P. Novak, sveučilišni profesor povijesti hrvatske književnosti, dakle, kolumnist je HTV-ove emisije »Pola ure kulture«, koju uređuje Branka Kamenski, što – vidjet ćemo – nije nevažan podatak. U četvrtak, 26. siječnja, komentirao je činjenicu da Ministarstvo kulture nije za knjižnice otkupilo knjige Lucića i Dežulovića »Step by step – Stepinac« i »Pjesme iz Lore« u izdanju riječkog Adamića, na što je Adamićev urednik Dragan Ogurlić s pravom javno upozorio. Ne bi u tom Novakovu komentarskom odabiru bilo ničeg neobičnog – osim što je propustio napomenuti kako je i osobno član povjerenstva koje je o otkupu odlučivalo – da ton i formulacije njegova teksta nisu šokantan primjer zloupotrebe prigodnoga komentara na kulturne teme za osobni obračun, zgoljnu klevetu i politički progon. Novak tako Lucića izrijekom zove »monstrumom Jugoslavije« i »monstrumom komunizma«, tvrdeći da su Luciću »Jugoslavija i komunizam ideal«, a on, Novak, »nije siguran da treba financirati takvu literaturu«. »Pjesme iz Lore« – prevedene, inače, na mnoge jezike – te neprevedivu »Step by step – Stepinac« Novak naziva »sramotom hrvatske književnosti« te »anarhičnim i glupim knjigama«. Nadrobio je u svoj smušeni komentar još koječega, od pogrešnoga citiranja naslova Lucićeve »Ići, mići, Ahmići« do manipulativne interpretacije naslovnice »Step by step – Stepinac«, no to ćemo u ovome tekstu ostaviti po strani.
Ima, brate, Novak pravo zboriti što želi, kad mu to očito dopušta (i, bez sumnje, plaća) urednica Branka Kamenski, Novakova dobra poznanica još iz vremena kad su, jedno za drugim, sricali nacionalističke optužbe protiv novinarki i spisateljica nazvanih »Vještice iz Rija«. No, kad već kleveće, trebao bi ponajprije objasniti, recimo, je li Ministarstvo kulture otkupilo koju njegovu knjigu dok je on član komisije za otkup. Toliko o osobnome moralu Novakova napada na splitske satiričare. No važnije od toga – jer nije novost da je ljudsko biće prijetvorna roba – ako Novak uistinu »Pjesme iz Lore« i »Step by step – Stepinac« smatra »sramotom hrvatske književnosti« te »anarhičnim i glupim knjigama«, ne bi li to, stručan kakvim ga je bog dao, morao barem kako-tako argumentirati? Zašto su »sramotne, anarhične i glupe«? Želi li reći da su anarhične knjige same po sebi sramotne i glupe? Jesu li takve jer su satirične, u najširem mogućem rasponu tog pojma, od gromoglasnoga radosnog smijeha do sardoničke muke koju izazivaju? Jesu li takve jer demonstriraju nedostignutu razinu jezičke invencije i perfekcije, jedna jezičkim ludizmom, druga doslovnošću? Jer ne podilaze, nego se rugaju, opominju i vape? Jesu li sramotne zato što je hrvatska književnost tek rijetko, ako ikad, pokazala takvu razinu samosvijesti i invencije kakvu Predrag Lucić svojim parodijama demonstrira već desetljećima, u čemu je »Step by step – Stepinac« samo jedna u nizu? I zašto su, recimo, »Pjesme iz Lore« sramotne, a nije sramotan roman »Crni kaput« Tanje Belobrajdić, inače članice jednoga sličnog povjerenstva u kakvome sjedi i Novak, a koju su 24 žrtve Lore izrijekom optužile za mučenje, što se sve može lijepo pročitati na internetu, i koja je u svom romanu prepričala torture koje frapantno podsjećaju na one iz Lore? Ili, da upotrijebimo posve oprečan primjer, zašto su sramotni Lucić i Dežulović, a nisu neki drugi prevrtači i mješači ovoga jezika – Slamnig i Šoljan?
Dakako, Lucić i Dežulović sramotni su zbog »Jugoslavije i komunizma«, a Novak »nije siguran da treba financirati takvu literaturu«. Prije svega, glupava je kleveta da žrtve Novakova napada imaju išta s komunizmom i Jugoslavijom. Dok je Novak osamdesetih u Zagrebu – i u komunizmu i u Jugoslaviji – ne talasajući gradio karijeru na »jugoslavistici«, Lucića i Dežulovića u Splitu su zabranjivali jer su se rugali – Jugoslaviji i komunizmu. No pretpostavimo čak da Novak govori i istinu – da ovi uistinu jesu »monstrumi Jugoslavije i komunizma«, ma što to moglo značiti – bi li to bio razlog da im se knjige, ako su dobre, ne otkupljuju za knjižnice? Kakve to kriterije za književnu kvalitetu uvodi Slobodan Prosperov Novak? Kriterije Tuđmana, Karamarka, Plenkovića, ne kriterije jezičke i književne izvrsnosti; kriterije nacionalizma i podilaženja, ne slobodnoga i veselog pisanja; kriterije ministara plagijatora i kritičara klevetnika, ne kriterije teksta, značenja i recepcije; kriterije, naprosto, novačenja niskosti, akademske, književne i obrazovne. »Novačenje«, pritom«, čitati u dvije varijante – s malim i velikim »N«, i s odgovarajućim naglascima.
Autor/ica 👤Boris Pavelić
