Nitko nije prorok u „horvatskem cvetnjaku“

Autor/ica 👤Ladislav Babić 4.1.2013. u 20:02

Povezani članci

U vrijeme proteklog rata Međimurje i Istra bijahu u Hrvatskoj ponajmanje šovinistički raspoloženi krajevi. Nije tome razlog tek taj što ove županije ne bjehu obuhvaćene ratnim dejstvima. Međimurje i dan danas nazivaju „horvatski cvetnjak“, ne samo radi pitoreskne ljepote svojih krajolika no i zbog svoje izrazite etničke čistoće. Primjerice, prema najnovijem popisu stanovništva Hrvati čine 93.8% Međimuraca naspram 95.2% u godini 1991. Smanjeni udio istih ide na račun smanjenja ukupnog broja stanovnika županije i povećanja broja Roma. Prve ratne godine u ovoj najmanjoj hrvatskoj županiji ukupno se 419 ljudi ili 0.35% izjašnjavalo Srbima, što pametnijima sasvim dovoljno govori. Tako neznatna „neprijateljska“ populacija nije predstavljala nikakvu – ni realnu ni psihološku grožnju – domicilinom stanovništvu. Stoga je i posve razumljiv njihov tolerantni odnos spram srpskih sugrađana. Ipak, i tako mali njihov broj smanjen je, što pokazuje najnoviji – dvadeset godina nakon zadnjeg općejugoslavenskog – popis stanovništva. Ima ih 249, daklem 0.22% udjela međimurske populacije. Nedostatak otvorenog, doduše još i ne znači nepostojanje latentnog plamena u psihi čovjeka koji si je umislio da ga upravo hrvatstvo bilo kako uzdiže igdje drugdje, no u očima svojim i srodnih mu slijepaca. Iskre koje tu i tamo jače zafrcaju iz tog pritajenog ognja, sada su preusmjerene na „opasniji“ tip „zagađivača“ cvetnjaka – na Rome. Ne treba posebno podsjećati na dobivene tužbe ove nacionalne manjine protiv hrvatske države pred Sudom za ljudska prava u Strasbourgu, niti na događaje u školstvu gdje roditelji periodično ponajbolje javno podučavaju svoju dječicu oblicima „civiliziranog“ rasističkog i šovinističkog iživljavanja. Čovjek koji gleda otvorenih bioloških i očiju uma, susreće se s tom pojavom svakodnevno ne zavaravajući sebe niti druge. Za razliku od izjava političara poteklih iz iste psihološke strukture – dakako, ne cjelokupnog – ali, usuđujem se reći, većinskog stanovništva. S Istrom se nećemo baviti, ona je poseban slučaj. Tamo etnička tolerancija ima dublje i čvršće civilizacijeske korjene, proistekle iz dugogodišnjeg suživota nacionalno miješanog stanovništva, daklem – ne proizlazi iz psihološkog straha od drukčijih. To je okvir. Prijeđimo sada na sliku.

Moje prvo radno mjesto u prosvjeti bijaše na istoj srednjoj školi koju sam završio – gimnaziji „Josip Štolcer Slavenski“. Doduše, već tada – 1978. godine – ona se nije tako zvala, jer bijaše objedinjena sa drugim školama u „Srednjoškolski centar Čakovec“. Bilo je to u vrijeme kada su gimnazije – smatrane preekskluzivnim školama – „ubijane“ osnivanjem srednjoškolskih centara; još jedna u nizu kontinuiranih reformi obrazovanja na ovim prostorima, bez znatnijeg efekta. Ipak, valja napomenuti da to nije činjeno tek tako, neke partijske prćije radi, već s namjerom da se svakom djetetu koje završi srednju školu pruže jednaki uslovi za upis na fakultete, u čemu su – uslijed specifičnosti nastavnih programa – gimnazijalci imali prednost. Prisjećam se svog prvog razočarenja kolegama s posla, profesorima koji su me još koju godinu ranije učili i odgajali u duhu bratstva i jedinstva, nastojeći od mene navodno stvoriti slobodnu i kritičku ličnost. Na jednoj sjednici nastavničkog vijeća prigovorio sam prijedlogu koji je išao za tim da se javno – na izvješenim listama – bodovanjem ocjenjuje rad profesora stvarajući neku rang listu njihove kvalitete. Tada je to bio trend koji je iniciralo ministarstvo prosvjete i kulture ili kakoli se već nazivalo. Moje argumente pratila je mrtvačka tišina i, dakako, nitko se nije ni osvrnuo na primjedbe mladog kolege. Sve do završetka sjednice, kad su mi pojedinci, razilazeći se, prilazili tapšući po leđima i tiho, osvrčući se oko sebe, govorili: „Tako, tako, jako dobro ste im rekli mladi kolega!“. Tad sam shvatio da nije Partija ona koja koči samoupravljanje, već je to činila obična ljudska dvoličnost i licemjerje. Tim strašnija spoznaja, jer sam je upoznao na praktičnom farizejstvu vlastith učitelja. Ovo prisjećanje vraća me još više unazad, u završni razred spomenute škole. Bijahu opći izbori na kojima je sudjelovanje tada bilo obavezno, što se meni nikako nije sviđalo. U gimnaziji je zasjedala izborna komisija sastavljena od mojih profesora, kasnijih profesionalnih kolega. Dva sata nakon što su već svi odglasali, oni su me još tražili po cijelom krugu škole dok me konačno nisu pronašli skrivenog na sportskom igralištu, te me dovukli da glasam – sasvim formalno dakako, jer sam ubacio prazni listić (i to ne kao protivnik komunističkih načela, da odmah bude jasno). Eto, govorim o tim i takvim prosvjetarima (dakako ne svima, ali u većinskom broju) koji su kao jednu od prvih stvari naučili licemjerno prikrivanje sebe i vlastitih stavova – dok „ne pukne ora“, dakako, a često im se to pretvara i u doživotno načelo. Nisu badava (kvazi)intelektualci predstavljali ponajveću gamad i inspiratore zločina u proteklim tragičnim zbivanjima. U prilog labavoj kičmi većine prosvjetara (ograničavam se na taj podskup prozvanih) govori i moje zapažanje s jedne varaždinske srednje škole, na kojoj sam radio tijekom HDZ-ovog uspona na vlast. U to vrijeme, još nejasnih odnosa snaga u bivšoj državi, ali zato sve jače proustaške retorike na ovim prostorima, prisjećam se, okupljale su se po zbornici grupice profesora predvođenih tadašnjom pedagoginjom, komentirajući zbivanja riječima: „Ta, nećemo valjda opet morati u šume!?“. Da bi ubrzo, takve antifašističke floskule (to i bijahu, iz njihovih ustiju) zamijenili zajedljivi komentari o kafi, Jovankama i slično. A potom je od velike većine prosvjetnih radnika Tuđman kupio izborne glasove osjetnim povećanjem plaća, praktički jedinim do danas kad opet iz tih redova dopiru žalopojke na njihov profesionalni status.

Josip Štolcer – umjetničkog nadimka Slavenski – po kojemu je moja škola imenovana, rođen je 1896. godine u Čakovcu i bijaše jedan od istinskih cvjetova ovog „horvatskog cvetnjaka“. U svakom slučaju više za uzor ostalom „cveću“ negoli obrnuto, mada se u svom umjetničkom radu (bijaše i u inostranstvu poznati hrvatski i jugoslavenski kompozitor) upravo napajao „najprije melodijskim bogatstvom Međimurja, a onda i cijelog Balkana, pa i starih kultura istočnih naroda“, kako navodi leksikon „Cankarjeve založbe“ „Glazbenici“, u zajedničkom izdanju sa „Nakladnim zavodom Matice Hrvatske“ – nipošto nacionalizma lišene ustanove. Primjetimo da ga i u toj knjizi možemo naći, ne pod prezimenom, već po pseudonimu Slavenski s kojim i postade nadaleko poznat. U rodnom gradu postavljena mu je 1966. godine spomen ploča na rodnu kuću, pjevački zbor preuzeo je njegovo ime 1982. godine a od 1973. održava se i godišnji „Majski muzički memorijal Josip Štolcer Slavenski“. Umro je 1955. godine u Beogradu – nipošto beznačajno za nastavak priče – gdje je poslije Drugog svjetskog rata radio kao profesor kompozicije na Muzičkoj akademiji, do kraja života aktivno surađujući sa folklornim Hrvatskim društvom Međimuraca. I osobno sam donekle povezan sa porodicom Štolcer – mada nikoga od njih nisam lično poznavao – s obzirom da su njegovi roditelji bili krsni kumovi mojoj pokojnoj baki. Godine 2004. u čakovečkom gradskom parku postavljena je bista ovog kompozitora – u budućoj „Aleji velikana“, gdje je do dan danas to jedina skulptura – sa natpisom:

Josip Štolcer Slavenski

11.5.1896. – 30.11.1955.

Skladatelj

Primjetimo da nisu navedeni ni mjesto rođenja kao ni mjesto njegove smrti, po mom sudu ono prvo uvjetovano upravo ovim drugim – srbijanskim, a nekada i jugoslavenskim glavnim gradom (doduše, na malenoj pločici pokraj biste, sitnim slovima navedeni su i ti podaci). I onda mi je bilo jasno kako u stanju kad nacionalizam udara više u glavu od maligana, netko ima nešto protiv ovog „izdajnika“ hrvatstva uhljebljenog u „četničkom“, umjesto skapavajućeg u „ustaškom“ gnijezdu. Da sve skupa baš i nije bez vraga, svjedoči usporedba broja redaka posvećenih Slavenskom na hrvatskoj, srpskoj i srpskohrvatskoj Wikipediji. Očito se njegov muzički doprinos više cijeni drugdje noli u njegovoj domovini, sem ako to nije iz „čisto jugonostalgičarskih pobuda“, do čega ćemo uskoro stići. Savršeno je jasno da nitko ne može dovesti u pitanje skladateljsku kompetenciju i uspjehe Josipa Slavenskog, stoga je izvan svake pameti da se pokuša diverzija s već tradicionalnim muzičkim memorijalom, ali – bezbroj je drugih opcija u igri. Einsteina je lako napadati kao Židova, štogod ta difamacija značila; za dovoditi u pitanje njegova znanstvena dostignuća već treba imati soli u glavi. Unatoč velikoj pažnji posvećenoj rečenom memorijalu, primjetio sam kako ama baš nitko ne vodi računa o grobu roditelja glazbenog velikana – tim uočljivije što se isti nalazi u centralnom dijelu groblja, do samog križa podno kojega branitelji svako malo postavljaju vijence paleći lampaše (koji valjda daju premalo svijetla da i oni to zamijete). U namjeri da upozorim na tu nebrigu, uputio sam 9.5.2006. godine županijskom listu „Međimurje“ slijedeći e-mail:

„Povijest naroda ne nastaje iz vakuuma. Jednako tako se, niti pojedinac, s uključivo svojim životnim djelom, ne porađa iz ništavila. Povodom “Majskog muzičkog memorijala J. Š. Slavenski”, posvećenog životu, radu i djelu našeg sugrađanina, nije na odmet spomenuti kako grobnica porodice Štolcer – desno od centralnog križa na čakovečkom groblju – godinama zjapi totalno neuređena. Bez velikih riječi zgražanja ili osude takvog odnosa spram obitelji slavljenika, samo upozoravam nadležne na tu tužnu činjenicu. Kako se ne bi pretvorila u “tradiciju”.”

Pogađate, niti je upozorenje objavljeno niti se išta sa spomenutim grobom učinilo do danas. Doduše, na neodržavane grobove u vlasništvu ostalih građana periodički se stavljaju opomene o izmještaju kostiju, ako se ne podmire obaveze prema komunalnom poduzeću, čega su nasljednici porodice Štolcer – postoje li, u što sumnjam jer bi inače sami održavali grob – izgleda ipak pošteđeni. Lijep način odavanja poštovanja slavnom sugrađaninu, zar ne?

Svoje sumnje u odnos prema drzniku koji se usudio samoprozvati Slavenski, živjeti i umrijeti u Beogradu, i još k tome napisati „Balkanofoniju“, „Slavensku sonatu za violinu i klavir“, „Balkansku svitu“, simfonijsku svitu „Balkan“, „Jugoslavensku svitu“, svitu za klavir „Iz Srbije“ te niz drugih muzičkih i tekstualnih djela prononsiranog naziva i sadržaja, nosio sam u sebi sve do ovobožićnog piva koje sam ispijao čitajući već spomenuti županijski list. Kad tamo, u rubrici „Glas javnosti“ pažnju mi privuče reakcija grupe građana pod naslovom „O imenu gimnazije u Čakovcu“. Valja napomenuti da rasformiranjem srednjoškolskih centara i ponovnom uspostavom gimnazijskog obrazovanja nakon demonkratskih promjena, čakovečkoj gimnaziji nije službeno vraćeno prvobitno ime, mada njene internetske stranice imaju naslov „Gimnazija Josipa Slavenskog, Čakovec“. Ona se službeno vodi kao „Gimnazija Čakovec“, srednja škola koja je prošle godine slavila 50-godišnjicu djelovanja. U povodu tog jubileja napisana je knjiga te poslana pozivnica za njeno predstavljanje – pozivnica kojom je naša grupa građana, potpisana kao Bivši profesori Gimnazije Čakovec, ostala zatečena. Čime su to vrli, anonimni profesori okupljeni u bezimeno krdo građana – valjda u strahu od demokratskog predstavljanja kako ne bi bili izloženi šikaniranju (samo oni znaju koga) bili zatečeni i osupnuti? „Formulacijom na toj pozivnici da će se predstavljanje održati u Gimnaziji Josipa Slavenskog Čakovec.“ – kažu duboko povrijeđeni prosvjetari, koji jednako licemjerno i strahopezdečki kriju svoju osobnost kao onomad, na onoj davnoj sjednici nastavničkog vijeća. Pa „argumentiraju“ stavovima sročenim u svojim glavurdama koje izuzetno nesretnim slučajem nađoše svojedobno uhljebljenje u prosvjeti:

„…Nitko još do danas nije objasnio zašto baš to ime za Gimnaziju Čakovec „Josip Slavenski“. Koje su poveznice koje bi sugerirale logičnu vezu između toga skladatelja, njegovog opusa s Gimnazijom Čakovec? Zar samo to što je rođen u Čakovcu? U Čakovcu njegovo ime nosi jedna ulica i pjevački zbor. Primjereno je da konzervatoriji, glazbene škole i zborovi nose njegovo ime, ali za ovu našu čakovečku Gimnaziju primjerenije je jednostavno ime Gimnazija Čakovec, kako je to u kamenu upisano na njezinom pročelju i kako ime nose, primjerice, sve zagrebačke gimnazije i susjedna varaždinska. To ime ujedno sugerira otklon od politikantskih, ideoloških nadmetanja i zastranjivanja. Pritom se odmah postavlja pitanje a što je s opredjeljenjem Čakovec grad Zrinskih?…“

„…Iz pozivnice i logotipa otisnutog na omotnici nije jasno treba li ime „Gimnazija Josip Slavenski“ i „ Gimnazija Josipa Slavenskog“ od sada biti i službeno ili je to samo nostalgični pokušaj da ožive neke mantre iz vremena „bratstva i jedinstva“? Ako je u pitanju ovo prvo, onda moramo skrenuti pozornost favoritima da je rodno ime kompozitora Josip Štolcer, samoprozvani Slavenski, a ne Josip Slavenski, kako to oni proizvoljno navode. Zbog ovog od jugonostalgičara favoriziranog prezimena „Slavenski“ nekadašnji je partijski komitet naredio da se u svrhu jačanja „bratstva i jedinstva“ čakovečka Gimnazija po njemu tako prozove…“

„…Ovo danas, u odnosu na širu javnost, ispada kao svojevrsni inat ili podvala koja je svojstvena odavno prevladanom komunističkom i udbaškom sustavu. Valja ovdje još dodati da se kreatori te podvale skrivaju braneći skladateljsku veličinu J. Štolcera, koju, dakako ne treba braniti, i poglavito su redom bez glazbene naobrazbe, da ne kažemo i bez glazbenog sluha…“

„Ova ugledna ustanova trebala bi nositi ime budućeg međimurskog velikana svjetskog značaja koga će, ako Bog da, roditi ovaj kraj i njegovo školstvo.“

I tako, dok iščekuju „budućeg međimurskog velikana svjetskog značaja, koga će blablabla…“ – bivši profesori Gimnazije Čakovec odlučili dići glas protiv već postojećeg velikana sa sasvim krivim genetskim i božjim preporukama – sem svog talenta, dakako – za tako uglednu posmrtnu počast kao što je ime jedne srednje škole. U međuvremenu, dok se dotični ne rodi, odškoluje vođen iskusnom rukom podjednako licemjernih prosvjetara, i dokaže svoju genijalnost svjetskog značaja, stado domoljubnih profesora – vođeno svojim istančanim domoljubnim sluhom – smišlja poveznice koje bi sugerirale logičnu vezu između toga genijalca i njegovog opusa s Gimnazijom Čakovec. Dakako da ih te poveznice s velikašima Zrinskih ili s još nerođenim „velikanom“ po njihovoj mjeri, pretjerano ne zabrinjavaju. Barem ne toliko koliko mene nepostojeća logička veza između ovog anonimnog stada i ljudskog roda. Što njih doduše ništa ne ometa da škrabaju gluposti po lokalnim časopisima, ne ustežući se pljuvati ni po zaslužnom pripadniku vlastitog naroda ukoliko isti nije usklađen s njihovim maloumnim kriterijima. Možda bih im mogao pripomoći kojom primjedbom da što lakše pronađu svoju (zauvijek) izgubljenu logičku poveznicu. Eto, recimo, da posmrtno preimenuju „Balkanofoniju“ u „Eurofoniju“ (poput zagrebačkog kina „Balkan“ u kino „Europa“), „Slavensku sonatu…“ u „Europsku sonatu…“, evropeiziraju svitu „Iz Srbije“ u „Iz Europe“, mrsku „Jugoslavensku svitu“ nek’ nazovu „Hrvatskom svitom“ a pseudonim njena autora Slavenski promijene u – Iranski. Josip Štolcer Iranski mnogo bi više uljepšavalo cvetnjak od ovog slavenskog korova. Doduše, svakako bi upali u frustracije i dvojbu između valjda žuđenijeg iranskog noli slavenskog porijekla skladateljeva i današnje proameričke percepcije Irana kao „osovine zla“, no nimalo ne sumnjam kako su „bivši profesori“ i iz te dileme spremni neokaljani isplivati. Kao sa spominjane sjednice nastavničkog vijeća i općeg mraka u kojem je održana (u tom „mraku“ predavala su mi dva profesora – jedan pilot bivše ustaške avijacije i druga – profesorica – članica ženske ustaške organizacije. U prosvjeti, hej! Dobar primjer, bilo komunističkog „mrakobjesja“ bilo njihove lakovjernosti. Dakako da spomenuti nisu izražavali svoje političke poglede, već su se držali struke. Profesorica je umrla prije raspada zemlje, dok je „avijatičar“ kasnije dobivao dodatak mirovini kao pripadnik oružanih snaga NDH!).

Kad tukani vrste koja se konsternirana oglasila pismom upućenim javnosti na bog te pitaj koji način pokupe diplomu, okitivši svoja zatajena imena prefiksom prof, smatrajući da su skinuli kajmak znanja, mudrosti i etike s božje brade, to samo znači da imamo posla sa do dna profaniranom – srozanom ljudskošću. Koja lupeta o politikanstvu, upravo se iživljavajući na njenim krilima trabunjajući besmislice o bratstvu i jedinstvu, mantrama, jugonostalgičarstvu, udbaštvu, partijskim komitetima, favoriziranim prezimenima koja se njima ne sviđaju i zastranjivanjima u koja su sami preko glave upali ni ne primjećujući. Kakve veze ima „glazbeni sluh“ branitelja međimurskog kompozitora od nemoralnog, nacionalistički obojenog nasrtaja budala, valjda jedino te budale i znaju. Zaudarajući po naftalinu iz kojega su izašli te sami potežući „problem“ imena škole, farizejski pitaju:

„Čemu služi ova retardacija i za čije interese se ona javlja? Da nije možda s ciljem poboljšanja materijalnog položaja zaposlenih, ili, u što sumnjamo, za snažniju znanstveno-obrazovnu afirmaciju ustanove?”,

dovoljno glupi da ne primjete kako upravo odaju sami sebe i svoje interese. Jesu li profesori upali u klopku vlastite gluposti pametniji od glupana upalih na radno mjesto profesora? Prosudite sami po njihovu apelu javnosti. Konačno, s obzirom na anonimnost „hrabrih“ potpisnika teksta, moguće da su ga sročila tri pijanca, ili dva prosvjetna radnika ili neki nacionalizmom opijeni mladac, ili… Jeli to zaista mišljenje i sadašnjih nastavnika čakovečke gimnazije – kako u pogledu naziva škole, tako i glede opaski na račun Josipa Štolcera Slavenskog – moguće doznamo iz njihovih reakcija na spomenuti članak. Ili odsustva istih. „Ni med cvetjem ni pravice“ veli pjesnik, pak je onda valjda fali i u „horvatskem cvetnjaku“. Posebno kad sat bedastoće javnosti održavaju pravi ili falš prosvjetari, najbolje karakterizirani autorom gornjih stihova:

“Ti si bedak, to je tak vola božja, pak ima biti tak”!

Izražava li spomenuta “grupa građana” mišljenje većine, ili samo svoje nacionalističke frustracije, nije toliko ni bitno koliko spoznaja da svaki cvetnjak – uključivo i onaj “horvatski” – ljepše izgleda kad se iskorijeni korov iliti drač, po međimurski. Stvar je samo u ispravnoj identifikaciji istoga. I pažljivom održavanju vrta, za što je umjesto vrtlarske struke sasvim dovoljna i humanistička etika.