NISMO ISTI

Izdvajamo

• Ali Dragan je danas opet pobijedio. Ne samo za sebe i svoje vojnike. Pobijedio je u ime svih nas, koji nismo niti jednom kapi krvi nevinih ljudi isprljali svoju čast i u najgorim trenucima. Pobijedio je u pokušaju izjednačavanja krivice. Pobijedio je za nas, za našu djecu, za svakog borca policije a i Armije Bosne i Hercegovine.

Povezani članci

• Srđan Šušnica: Ime i prezime bh. genocida je Republika Srpska
• Video: Brutalnost policije: Priveden i pretučen vođa mostarskih prosvjeda Muharem Hindić Mušica
• Zašto Marinku Čavari smeta građanska BiH?
• Zlatko Dizdarević: TUŽNI KRUG SLOBOD(N)E
• Apokrifna depeša
• “Ljetna” razglednica: Jutros mi je gljiva procvjetala…

Photo: Armin Durgut/PIXSELL

Poštovani građani, ja sam Dragan Vikić, komandant Specijalne jedinice MUP-a BiH.

To su riječi Dragana Vikića, onog dana kada su građani BiH upali u Skupštinu BiH želeći mir, onog dana kada je narod širom Bosne i Hercegovine došao na Marijin dvor, na proteste protiv rata i nemira.

Onog dana kada su sa Holiday inn-a pucali po nama.

Nakon njegovih riječi, ništa se više nije čulo u sali. Od skandiranja „Dragane, Dragane“…

Samo onaj koji nije bio tu, nikada neće znati kakav je bio osjećaj svakog stanovnika Sarajeva, svakog rudara koji je došao iz Tuzle, Vareša, radnika iz Zenice, svakog Bosanca i Hercegovca koji je bio na tom trgu, kada su se u oklopnom vozilu pojavili Dragan Vikić i njegovi specijalci.

Tog trena smo svi pomislili, ima neko, nismo sami, ima neko ko je na našoj strani…

A zapravo nismo još ni znali da je na našoj strani ostao samo dio Specijalnih jedinica MUP-a Bosne i Hercegovine, nismo znali da će vrlo brzo i JNA koju smo svi plaćali iz svojih džepova, stati na jednu stranu i ubijati nas oružjem i municijom koju smo im mi kupili. Nismo znali da su na svakom brdu oko Sarajeva, sa cijevima uperenim na nas. Nismo znali da je totalno rasulo u političkom vrhu, nismo znali šta nas čeka naredne nepune četiri godine.

Nismo znali da smo mnoge ljude tog dana vidjeli zadnji put u životu.

Ali znali smo šta je osuđeni ratni zločinac Karadžić poručio sa skupštinske govornice: Nemojte da mislite da nećete odvesti Bosnu i Hercegovinu u pakao, a Muslimanski narod možda u nestanak. Jer muslimanski narod ne može da se odbrani ako bude rat ovdje.

Jedino na šta nije računao, jeste da će naići na takav otpor. Ne samo muslimanskog naroda kako je on rekao, nego patriota svih vjera, nacija, svih ljudi kojima je Bosna i Hercegovina bila i ostala na srcu.

Nije računao da postoji jedan Dragan Vikić koji neće izaći iz svog Sarajeva da puca na njega, nego će ostati sa svojim vojnicima da brani ovaj grad. Nije računao da je srce u junaka puno jače i moćnije oružje od svih haubica, topova, minobacača i tenkova. Nije znao da će 1.450 dana uništavati grad na svaki mogući način, ali da ga nikada neće uništiti.

Nije znao da će na mjesto jednog vojnika kojeg su ubili sa brda, doći trojica novih, spremnih da ostave život za svoj grad i jedinu nam domovinu Bosnu i Hercegovinu.

O Draganu Vikiću i njegovim borcima su ispričane ratne legende, opjevani su pjesmama, ali nikada niko nije čuo da je ta jedinica ubijala nevine ljude, pravila nekakve zločine.

Nikada.

I onda kako to obično bude, trebalo je naći način da se izjednači krivica i žrtve i agresora. A najbolji način je utvrditi kako su svi pravili zločine. I na koga će udariti? Na heroja odbrane grada Dragana Vikića!

U dugom i nerazumnom sudskom procesu, pokušana je naći krivnja časnog komandanta za neke ratne zločine. Trebalo je optužiti heroja i pokazati svijetu da ovdje jeste bio nekakav građanski rat, da su svi isti, i da su zločine pravili skoro svi jednako. Boljelo me je godinama što nismo dali veću podršku komandantu Draganu, boljelo me to što smo prihvatili kao normalno neko suđenje časnom čovjeku. Boljelo je što je Dragan ostao prepušten sam sebi i nekolicini svojih saboraca i prijatelja. Boljelo je što su političari okretali glavu od tog procesa, a jako su glasni bili u drugim sudskim postupcima.

Boljelo je to što su pokušavali ispisati neku novu istoriju, različitu od one koju smo mi na svojim leđima doživjeli. Boljelo nas je sve vjerujem. Ali pritisnuti vlastitom borbom za opstanak, neizvjesnošću sa kojom živimo svaki dan od prestanka rata, brigama za vlastitu budućnost, nismo nalazili vremena, a valjda ni volje da damo podršku tom čovjeku.

Zasluženu podršku.

Ali Dragan je danas opet pobijedio. Ne samo za sebe i svoje vojnike. Pobijedio je u ime svih nas, koji nismo niti jednom kapi krvi nevinih ljudi isprljali svoju čast i u najgorim trenucima. Pobijedio je u pokušaju izjednačavanja krivice. Pobijedio je za nas, za našu djecu, za svakog borca policije a i Armije Bosne i Hercegovine.

Jer srećom, nismo svi isti.

I nikada agresor i žrtva neće biti isti.

I pobijedio je Sarajlija, Bosanac, dijete ovoga grada. Pobijedilo je i Sarajevo, koje je i Draganovo.

Zato ponesi opet zastavu Dragane. Ovu borbu si sam pobijedio.

P.S. I veliko hvala g-dinu Samiru Čajiću koji je bio sve vrijeme uz komandanta i neumorno na društvenim mrežama ukazivao na ovu nepravdu.