Nije Arsen teatralan već je teatar arsenalan

Povezani članci

• BiH: Između Moskve i Brisela
• Jirgen Habermas: Društvenoznastveni pojam krize
• Bogat program obilježavanja 70 godina ZAVNOBIH-a bez podrške države
• Kome koristi kriza na Kosovu?
• Referendum u Škotskoj: samo prva EU domina u nizu (?)
• Tuđman, klasificirano

Piše: Amer Tikveša

Kad gubili smo život,

govorili smo: “Neka”

i vjerovali čvrsto

da pravi tek nas čeka.

Balada o prolaznosti

Arsen je jedan od onih rijetkih za koje si morao znati a da je istovremeno i vrijedilo za njih znati. Bio je kompletan, nikad za podsmijeh, nikad nedovršen ili marketinški napuhan fazan. Brend koji je samog sebe stvorio. Stih, muzika, glas, pokret sve je to tako jedno drugom odgovaralo… Uvijek kad sam ga istovremeno i slušao i gledao imao sam utisak da u tom momentu nastaje ta pjesma. Zahvaljujući njemu nikad mi nisu artificijelno djelovale drame u stihovima. To je meni bilo sasvim prirodno, jer postoji Arsen koji upravo tako govori, tj. pjeva, i tako se ponaša. Došlo je do neke vrste inverzije, pa sam odgovorio jednom koji je za Arsena rekao da je teatralan kako se samo može reći da je teatar arsenalan, nikako obrnuto.

Ako ga samo slušaš, ti mu znaš i pokret koji, uz fraziranje i dikciju, kao da materijalizuje značenje riječi pjesme koju pjeva, ali i kompletnu situaciju datu u pjesmi. Pjesma se odigrava pred tobom. Onaj ko u vlastitom iskustvu ima to o čemu pjesma govori, sjećajući se toga, možda u tom sjećanju dobije Arsenov lik. Bar se to potpisniku ovih redova dešavalo. Kao da Arsen dobija monopol nad određenim iskustvom nakon što ga opjeva. U toj situaciji se ne može biti niko drugi do on, čak ni Ja. E to je ono na čemu mu se ne može ne zavidjeti.

A o čemu sve nije pjevao… Teško je to sve nabrojati, još je teže izdvojiti nešto za šta bi se moglo reći da je The Best of Arsen. Međutim, ima nešto što gotovo sve Arsenove pjesme objedinjuje, a to je život na čekanju. Uvijek je tu neki životni stand by u pitanju. Zatečenost čiji je kraj moguć i njemu se nadati, ali se ne zna kad će se i da li će se desiti. To je najbolje opisano metaforom raskrsnice u pjesmi Vlakom prema jugu: „Samo vjetar s mora ljubit će ti lice/ Kad krenemo jednom s ove raskrsnice.“ U toj pjesmi, kao i u nekim drugim, provejava osjećaj izgubljenosti na dobro poznatom mjestu. Potrebno je krenuti, ali je to gotovo nemoguće. Tako je i u pjesmi Moderato Cantabile: „Neka svi mržnjom isprate nas/ ali draga život čeka/ sad je čas/ čitav svijet/ bit će tvoj novi dom/ neka kažu avantura je to.“ Ili u Kući pored mora, ili u pjesmi Odlazak, ili Djevojka za jedan dan, ili…

Blizak je to osjećaj mnogim Arsenovim savremenicima. Osjećaj izgubljenosti, otuđenosti, mišljenja da je život negdje drugo, da je nešto na ovom mjestu i u ovom trenu fatalno pogrešno. Arsen je to znao dobro artikulisati i to na način da bude blisko velikom broju ljudi a da artikulacija nije banalna, patetična i sl.

I nije to otišlo s njim, niti je bilo samo s njim. Izvršio je ogroman uticaj na druge. Đorđe Balašević je u Pjesmi Arsenu napisao kako svaku noć ranije zaspe da sanja duže kako je Arsen. Pjesma sadrži ironijsku distancu, ne mogu se u njoj ne pročitati neke njihove razmirice, ali daje iskren doživljaj Arsena i priznaje mu uticaj. I brojni su drugi likovi s muzičke scene koji mu priznaju uticaj. Nema sumnje, imat će ga i na mlađe generacije. Koga god interesuje muzika, životno, ne može fuliti Arsena, makar slušajući neke druge enormno popularne muzičare koji svoju popularnost u velikoj mjeri duguju baš njemu, naprimjer Zdravko Čolić. Nije ni tu odstupao od sebe. Nepogrešivo se može reći koja je pjesma njegova i ako je on ne pjeva.

Ona u kojoj se na život čeka sa sviješću da neće doći, da bi se produžila agonija trajanja jer rađa smislene stvari, kakve su dobre pjesme. I zato za njim nema žala koji bi iziskivao patos, sve je završeno bilo već sa svojim početkom, ali ima žala zbog toga što je bio u pravu: Dok vjerovali još smo/ da svaki put se mijenja/ mi rekli smo si zbogom/ govoreć doviđenja.