Nerzuk Ćurak: Mi smo taoci primordijalnih parohijalnih političkih elita

Povezani članci

• Dvije “prevare” Đoleta Balaševića
• Danilo Kiš u ključu pseudo-feminističke razgradnje: MITOMAHIJA S PREDUMIŠLJAJEM
• Heroji statusa quo
• Pančić: Snegovi i tragovi
• Hoće li Hrvati ikada izaći na ulice?
• Politika, a ne vjera

U američkoj vojnoj bazi Wright Paterson, u gradu Dayton, 21.11. 1995. godine parafiran je Opšti okvirni sporazum za mir u BiH, čime je okončan rat i uspostavljen ustavno pravni poredak BiH.
Pregovori su trajali tri sedmice, i u njima su učestvovali tadašnji predsjednici BiH, Hrvatske i Srbije – Alija Izetbegović, Franjo Tuđman i Slobodan Milošević.
Sporazum je parafiran u prisustvu državnog sekretara SAD Vorena Kristofera, a osim njega, glavni američki posrednici bili su Ričard Holbruk i general Vesli Klark.
Dejtonski sporazum zvanično je potpisan 14. decembra 1995. godine u Jelisejskoj palati u Parizu.
Mirovni sporazum punoljetstvo dočekuje u procjepu između zaklinjanja u slovo „Dejtona“ u Republici Srpskoj, i zahtijeva za njegovom revizijom u Federaciji BiH.
U skladu s tim, taj dan je u RS praznik – neradni dan, za razliku od Federacije u kojoj će se praznovati u ponedeljak – na Dan državnosti BiH, odnosno povodom 70. godišnjice zasijedanja ZAVNOBIH-a u Mrkonjić Gradu.
Povodom 18. godišnjice Dejtonskog mirovnog sporazuma, za RSE govori profesor Sarajevskog Univerziteta dr Nerzuk Ćurak.

Gordana Sandić-Hadžihasanović, RSE

RSE: Kako danas, poslije 18 godina od njegovog parafiranja, vidite i doživljavate Dejtonski sporazum sa svim aneksima koji su u njega uključeni?

Ćurak: Ja imam prilično ambivalentan odnos. Dejtonski mirovni ugovor ima smisla ako se međunarodna zajednica pridržava svojih obaveza. Naime, to je takav ugovor da njegov četvrti aneks uz Ustav naprosto zahtijeva jasnu ulogu međunarodnog upravitelja, koji tu ulogu koju ima ne želi. Mi smo u jednoj situaciji da jedan od vrlo važnih unutrašnjih faktora – a međunarodna zajednica je unutrašnji faktor u dejtonskoj Bosni i Hercegovini – ne želi da radi svoj posao i na taj način degradira one mogućnosti koje postoje u dejtonskom ugovoru, a ključna mogućnost koja postoji u tom ugovoru jeste da se on ne tumači kao sveto slovo, nego kao jedna tendencija, jedan duh, koji jeste u jednom momentu bio potreban za zaustavljanje rata, ali nikako ne može biti dovoljan da se izgradi samoodrživa politička zajednica.

Smisao Dejtonskog ugovora je da on bude promijenjen, a to podrazumijeva angažman međunarodne zajednice. Kako taj angažman izostaje, Dejtonski ugovor postaje jedna sklerotična tvrđava, da je tako nazovem, u kojoj apsolutno ništa ne može funkcionirati na nedvosmislen način, nego svi akteri političke igre uzimaju ono što im odgovara. Budući da živimo u predjelima svijeta u kome su despotizam, oholost, krkanluk, da ga tako nazovem, poželjni oblici ponašanja, onda političari, koji u svom bekgraundu imaju takve emocionalne atribucije, uspijevaju da prodaju svoju šizofrenu interpretaciju Dejtona kao nešto što ima smisla, pa kod nekih politika, naročito unutar Evropske unije i prolazi. Dakle, teško je dati pozitivnu ocjenu Dejtonu. On ima samo jedan mali plus, a taj plus je da dejtonskog ugovora ne bi bilo da nema Bosne i Hercegovine. I to je ta jedna veza, jedan link koji nam jasno i nedvosmisleno govori da je insistiranje na uništavanju zemlje jedna potpuno šizofrena, iracionalna i infantilna politika, jer na premisama ovog ugovora nije moguće konstituirati nove političke zajednice.

RSE: Šta bi bila posljedica tog formiranja novih političkih zajednica?

Ćurak: Onaj ko pokuša da konstituira nove političke zajednice, on ustvari priziva novi rat. Kada predsjednik RS-a pošalje poruku na Pravnom fakultetu Univerziteta u Beogradu da je za Bosnu i Hercegovinu najbolje da se mirno raziđe, to nije poruka mira nego poruka koja priziva novi oblik radikalnog nasilja. Ja znam da se to neće desiti, ali stvarno je došlo vrijeme da se upumpa neka nova kreativna energija u Bosnu i Hercegovinu. Nažalost, da još jednom ponovim, ja izražavam svoju želju koja je rezultat znanstvenih procjena, ali znam da do toga neće doći.

RSE: Pomenuli ste  međunarodnu zajednicu koja nema volje ni spremnosti za promjene Dejtonskog sporazuma, odnosno onog što danas ne ‘štima’, ali te volje ni spremnosti nema ni kod naših političara.

Ćurak: Naravno. Međunarodni predstavnici i domaće političke pseudo-elite žive u jednoj vrsti simbiotičke klopke. Oni se međusobno hrane. Ponekad je parazit domaća pseudo-elita, ponekad je parazit međunarodna zajednica. Dakle, u toj vrsti neučinkovite simbioze, od koje građani Bosne i Hercegovine  nemaju nikakve koristi, živi Bosna i Hercegovina. Izgleda da smo osuđeni na to da budemo još neko vrijeme taoci primordijalnih parohijalnih političkih elita koje u XXI stoljeću svoje viđenje svijeta interpretiraju kroz kategorije XVIII i XIX stoljeća. Zadesila nas je ta nesreća da nemamo elite koje imaju jedan novi pristup svijetu politike, da nemamo elite koje razumijevaju da je smisao politike u multietničkim zajednicama prijateljstvo, a ne neprijateljstvo. Mi smo naprosto zatočenici politika koje proizvode stanje permanentnog rata. Moraćemo se načekati da dođu neki novi donositelji odluka koji će razumijevati na drugačiji način zajedništvo sudbine, koji će shvatiti da je ljepota življenja da ljudi različitih nacija baštine iste političke ideje i slično.

RSE: Predsjednik RS-a Milorad Dodik ovih dana ponavlja kako  se mora poštovati ‘slovo’ Dejtonskog mirovnog sporazuma, ali istovremeno šalje nimalo mirovne i u suštini  antidejtonske poruke, na primjer pred studentima Pravnog fakulteta u Beogradu. Kako ih Vi komentarišete?

Ćurak: Uobičajena retorička figura predsjednika RS-a. On je izabrao jedno intelektualno nacionalističko mjesto kao što je Pravni fakultet Univerziteta u Beogradu, da ponovno pošalje poruke koje ga apsolutno diskreditiraju kao odgovornog političara. Da je međunarodna zajednica u Bosni i Hercegovini svjesna svoje političke i pravne odgovornosti, pristupila bi nekom procesu sankcioniranja. Naime, te izjave,  ne samo da su negacija jednog  mirovnog ugovora, nego su ustvari, u jednom zbiljskom smislu, izjave koje degradirajući Bosnu i Hercegovinu kao jednu političku zajednicu ‘mirišu’ na secesiju, ‘mirišu’ na nešto što bi zahtijevalo odgovornost čovjeka koji je profesionalni političar, odgovornost koja bi u sebi imala i pravne posljedice.

Međutim, pošto mi znamo da do toga neće doći, Bosna i Hercegovina ima dvije mogućnosti. Jedna mogućnost je da se insistira na Dejtonskom mirovnom ugovoru, što bi ustvari uzročno-posljedično značilo da političari koji negiraju Dejtonski mirovni ugovor a pozivaju se na Dejton kao sveto slovo, naprosto na neki način budu isključeni iz svijeta politike, jer ne zadovoljavaju pravila igre, a druga stvar, koja bi bila puno bolja, to je da se konačno prihvati da se na premisama jednog ugovora, kojeg očito svako može tumačiti kako hoće, ne može izgraditi politička zajednica,  nego, kako vrijeme bude odmicalo, da će političke elite koje ne žele da izgrađuju Bosnu i Hercegovinu, upravo Dejtonski ugovor koristiti kao pokriće za svoje secesionističke ambicije.