NEPRIJATELJA MORA BITI!
Povezani članci
Njemački ministar unutarnjih poslova, Friedrich, uputio se u Washington. Da razgovara, naravno, o globalnoj mreži špijuniranja što ju je razotkrio mladi suradnik Nacionalne obavještajne agencije (NSA) Edward Snowden, a na čijem se udaru osobito našla Njemačka. Oni koji su očekivali da će Nijemac Amerikancima „očitati bukvicu“, grdno su se prevarili. Oni koji su mislili da će se možda ipak vratiti u s nekim blijedim obećanjem kako će takva aktivnost biti barem stavljena pod strogi nadzor – ostali su iznevjerenih očekivanja. Imali su pravo oni koji su znali, a morao je znati svatko, da se Amerikanci svojega moćnog oružja nadzora nad globalnim telekomunikacijama, pa i onima svojih bliskih saveznika, neće ni pod koju cijenu odreći. I nisu. Jer, taj je nadzor gotovo jednak gospodstvu nad svijetom. Pa se njemački ministar unutarnjih poslova vratio u domovinu kratkih rukava, čak i više od toga: objašnjavajući svojim uznemirenim sunarodnjacima kako su američke akcije potrebne u kontekstu borbe protiv terorizma. Drugim riječima: branio je ono što je trebao kritizirati, pa se – očekivano – našao na udaru oporbe, ali i većega dijela javnosti koja se ne može pomiriti s time da se pod izlikom borbe protiv terorizma grubo i posve nekontrolirano zadire u privatni život pojedinaca (o političarima i državnim institucijama da i ne govorimo).
No, nije njemačka mlaka reakcija neki posebni izuzetak. I nije samo kancelarka Merkel čekala nekoliko dana nakon Snowdenovih otkrića da se uopće oglasi. Gotovo jednako su suzdržane i sve zapadne, odnosno: demokratske države. Neke doduše barem čuvaju formu, pa službeno traže američko objašnjenje. Učinila je to i susjedna Slovenija, dok u Hrvatskoj – koliko je poznato – takav „svetogrdni“ potez nikome ni na pamet nije pao. No, zajednički je nazivnik svih reagiranja: „ako je to doista istina“, onda to u odnosu na prijatelje nije u redu, mi o tome ništa nismo znali, a – uostalom – takvim se aktivnostima bave i obavještajne službe drugih zemalja. Istina, naravno, jest. O tome nema dvojbi, jer da nije, ne bi se Sjedinjene Države svim silama upinjale da se domognu Snowdena, bojeći se očito još nekih otkrića. Da drugi o američkom globalnom špijuniranju ništa nisu znali, ordinarna je neistina. Saveznici i njihove obavještajne službe naprosto su morali znati, pa i više od toga: sudjelovati u cijeloj priči; što se u slučaju Britanaca već i potvrđuje. A da sve špijunaže špijuniraju, to je jednostavno tako, to im je „u opisu radnoga mjesta“. Samo, nitko do sada nije špijunirao sve i svakoga po cijelome svijetu. I to je ta „mala“ razlika, to je ono zbog čega bi cijeli svijet trebao vrištati. A zašto ne vrišti? Jednostavno: oni koji su uz SAD, nisu već odavno samo saveznici, oni su pod „američkom kapom“ i moraju trpjeti, sviđalo se to njima ili ne, ono što radi „veliki brat“. Drugi se pak dio svijeta zlobno veseli, trljajući ruke zbog toga što su Amerikanci „naletjeli na minu“, na svojega sunarodnjaka koji nije bio ničiji špijun (kako ga se lažno optužuje), nego je naprosto imao dovoljno moralnih skrupula da odbije sudjelovati u orwelovskoj operaciji globalnoga nadzora i da je razotkrije svijetu. Snowden je, naime, Amerikanac koji bi prije pripadao u Ameriku Woodrowa Wilsona ili Franklina Delano Roosevelta, ali nikako ne pripada ni u Bushovu, ali ni u Obaminu Ameriku.
No, ako priču o globalnom nadziranju povežemo – ma kako to u prvi mah moglo nelogično zvučati – s tzv. arapskim proljećem, odnosno sa činjenicom da Zapad u nizu zemalja, pod izlikom borbe za demokraciju, podupire dolazak na vlast režima koji ne samo da neće biti demokratski, nego će – prije ili kasnije – donijeti trajnu destabilizaciju, ukazat će nam se realni obrisi današnjega svijeta kojime vladaju otuđeni centri ekonomske moći i obavještajne službe. Ne političari, ne izabrane vlade, ne parlamenti! Svaki islamistički režim tzv. arapskog proljeća najprije je našao modus vivendi s krupnim kapitalom, zadovoljivši njegove interese. To je bila cijena dolaska na vlast. A nakon toga mogao je otvoriti vrata anarhiji (Libija!), ili tzv. blagoj islamizaciji (Tunis). Samo je u Egiptu, jer je naprosto previše važan za cijeli Bliski istok, Zapad zatvorio jedno oko na činjenicu da je njegov pulen, predstavnik Muslimanske braće (odgovorne za ubojstvo predsjednika Sadata koji je sklopio mir s Izraelom), praktično srušen vojnim pučem (ali, ne zaboravimo, i golemim valom narodnog nezadovoljstva, kako ekonomskim stanjem, tako i sve očitijim nastojanjem da se Egipat pretvori u vjersku državu). E sada, je li Zapad zaista toliko kratkovidan i glup da u plemenitoj namjeri širenja demokracije, dovodi na vlast one koji će je već sutra zatirati i postati opasnost i izvan svojih granica? To je jedva vjerojatno. Mnogo je logičnija teza da se režime koje će se već u bliskoj budućnosti moći prikazivati kao prijetnju (a što će oni možda zaista i biti) svjesno dovodi na vlast, kako bi postojalo opravdanje za aktivnosti poput globalnog špijuniranja telekomunikacija.
Nestankom Sovjetskog Saveza i socijalističkog poretka praktično u cijelome svijetu, nestao je i neprijatelj koji je Zapadu omogućavao homogenost, a Americi u toj homogenoj cjelini vodeću ulogu. Ako se Washington te uloge nije htio odreći, a očito nije (zato je i održao na životu Atlantski pakt, mada je Varšavski pakt bio raspušten), trebalo je ako ne doslovno proizvesti, a ono barem dozvoliti i neizravno pomoći stvaranje novoga neprijatelja – globalnog terorizma, od Bin Ladena i talibana pa do islamističkih režima na Bliskome istoku i pobunjenika u Siriji u čijim se redovima bore stotine fanatiziranih poklonika Alaha iz cijeloga svijeta (svjesno ne kažemo: vjernika, jer oni to nisu!). Drugim riječima: osnova politike što se vodi, može se svesti u jednu, jedinu kratku rečenicu: neprijatelja mora biti! Tako dugo, dok se savezničkim državama „maše pod nosom“ teroristima (koji će upotrebljavati oružje što su ga još jučer dobili upravo iz tih država), moći će se zastupati teza o potrebi jakog i složnog „demokratskog svijeta“ na čelu s jedinom preostalom super silom. A što ta super sila takvom politikom osigurava praktično nadzor (pa i više od toga!) nad većim dijelom svijeta, to je druga priča o kojoj – očito – nitko još ne želi ni razmišljati. A trebalo bi. Vremena je sve manje, a Orwell je sve bliži.