Nenad Obradović: Privlačnost opasnih ideologija

Povezani članci

• PROKOCKANA VJERODOSTOJNOST
• Kirin je oštetio proračun za 7,3 milijuna kuna
• Dragan Markovina: Krik i bijes Ive Banca
• NE RAČUNAJTE NA NAS
• KAKO “SRPSKA” KAŽE
• SNJEŽANA KORDIĆ: MANIFEST EVOLUCIJSKOG HUMANIZMA

Ako istina nije utvrđena, ako je ona predmet manipuliranja i nacionalnih konstrukcija onda odgovornost gubi svoj smisao jer ne postoji mjerilo spram koje bi se odgovornost odredila. U trenucima nacionalnog poleta intelektualci su lako zaboravili svoj zadatak, zaboravljali su na kojoj strani trebaju biti i kako se trebaju odrediti.

Piše: Nenad Obradović

Dvadeseto stoljeće obilježeno je ne samo tehnološkim i znanstvenim progresom i inovacijama već i strahotnim razaranjima i ideologijama koje su za svoj ideal imale etničku dominaciju. Poslije strašnih potresa Prvog svjetskog rata rađaju se opasni i nazadni režimi fašizma i nacizma koji dovode do sloma cijelog svijeta i holokausta. Na marginama takvih dešavanja inspiriranih političkim i etničkim pretenzijama, nadmoći rase i nacije, intelektualna elita pokazala je, u većini slučajeva, licemjerno i neodmjereno svrstavanje na stranu nazadnih ideologija. U takvim se momentima postavlja pitanje koliku odgovornost imaju intelektualci i umjetnici u nasilnim vremenima i kakve posljedice ima njihovo (ne)pristajanje na suradnju s režimom. Odgovornost umjetnika i svakog drugog čovjeka trebala bi ležati u jednakosti s istinom. Ako istina nije utvrđena, ako je ona predmet manipuliranja i nacionalnih konstrukcija onda odgovornost gubi svoj smisao jer ne postoji mjerilo spram koje bi se odgovornost odredila. U trenucima nacionalnog poleta intelektualci su lako zaboravili svoj zadatak, zaboravljali su na kojoj strani trebaju biti i kako se trebaju odrediti.

Privlačnost nazadnih ideologija – nekoliko portreta

Postoje mnogobrojne studije  koje pokušavaju objasniti razloge zbog kojih je intelektualcima bio toliko privlačan nacizam i fašizam. Često su njihove uloge u nazadnim režimima bile velike, oni su postajali ministri i najbliži suradnici inspiratora zločina i podržavatelji najopasnijih ideologija svijeta. Jedno od najznačajnijih djela koje za temu uzima suradnju intelektualaca sa nazadnim režimima u Evropi je knjiga Alastaira Hamiltona Intelektualci i fašizam 1919 – 1945 gdje se mogu naći imena mnogih značajnih europskih pisaca.

Najviše pominjan i korišten u svakojake političke i ideološke svrhe zbog suradnje sa nacizmom je norveški pisac Knut Hamsun. Njegovo impresivno književno djelo naišlo je na pohvale diljem Evrope, a mnogi pisci poslije njega upravo su Hamsuna naveli kao pisca koji je najviše utjecao na njih. Ipak, njegovo ime više se upotrebljava u drugom kontekstu – kao ime kvislinga koji je podržavao Hitlerov režim i bio njegov najbliži sluga.  Podrobnu analizu Knuta Hamsuna daje nam i pisac Mirko Kovač u svojoj knjizi Elita gora od rulje gdje za Hamsuna sa izvjesnim simpatijama piše: Veliko ime Knuta Hamsuna zasigurno je zlorabljeno u svakovrsne ideološke svrhe, pogotovu kad su na scenu stupili mračni, intrigantski i bezobzirni režimi, premda je i sam krivac za takvo što, ali sve više vjerujem da se u tim okrutnim vremenima našao u “povijesnoj magli” i da se u takvom ograničenju više nije uspio orijentirati.

Knut Hamsun (1859-1952) rodio se u siromašnoj obitelji u južnoj Norveškoj gdje je od malih nogu radio sezonske poslove i učio stolarski zanat. Sa devetnaest godina počinje pisati priče i pripovetke  te odlazi u SAD gdje radio najobičnije poslove jer nije imao nikakvo formalno obrazovanje a za njegove priče niko nije bio zainteresiran. Od toga trenutka pa sve do smrti Hamsunov će život biti obilježen čestim odlascima, teškim materijalnim stanjem i nemaštinom. 1888. u Kopenhagenu, nemoćan i gladan, piše svoj prvi roman Glad koji objavljuje dvije godine kasnije i koji mu donosi veliki uspjeh. I dalje luta, odlazi u mnoge evropske gradove i objavljuje dramske tekstove i romane Misterije, Pan i Viktorija, Pod jesenjim zvijezdama, Lutalica svira sa sordinom, Posljednja radost. Poslije pedesete godine, dva braka i lutanja privremeno se nastanjuje na jednom imanju na sjeveru Norveške ali ubrzo odlazi i nastavlja sa lutanjima. U ovom periodu nastaju romani Gradić Segelfoss, Žene na studencu, Posljednje poglavlje, Moj život živi, Skitnice, August, Krug se zatvara i roman Blagoslov zemlje za koji 1920. dobija Nobelovu nagradu za književnost. Poslije ovog uspjeha nastanjuje se na jugu Norveške gdje vodi osamljen život i umire 1952. godine.

Poslije neuspješnih  boravaka u SAD-u Hamsun postaje jako kritičan spram kulture zapada, osobito spram Engleske i SAD-a i svoju netrpeljivost održava do kraja života. Nasuprot pomenutoj mržnji Hamsun gaji veliku naklonost prema Njemačkoj budući da se i njegova djela najviše prijevode na njemački jezik. Ova naklonost, nažalost, razviće se u podršku nacističkom režimu te će Hamsun od Adolfa Hitlera i ministar propagande i obrazovanja Jozefa Goebbelsa dobiti nagradu Njemačke za izuzetan doprinos svjetskoj književnosti. Knut Hamsun počinje da piše pamflete i pohvale u čast Hitlera nazivajući ga pravednikom i spasiocem. U kvinsliškoj vladi postaje ministar obrazovanja i tako daje punu podršku Hitleru i njegovom opakom režimu. Koliko je bio privržen njegovoj ideji svjedoči i činjenica da je svoju Nobelovu nagradu poslao na dar Goebbelsu uz poruku: Primite moju ispriku što Vam šaljem svoju Nobelovu medalju. Ona je za Vas nekorisna stvar, no ja Vam nemam što drugo poslati. Vaš odani Knut Hamsun .  Njegova suradnja i odanost Hitleru zauvjek je zapečatila njegov književni opus. Knjige su mu zabranjene, spaljivane a poslije rata suđeno mu je kao izdajniku i kolaboracionisti. Pred njega, u njegovo dvorište uspaljena masa je donosila knjige i palila prezirući ga zbog njegovih postupaka. U tom periodu Hamsun je smješten u jednu psihijatrijsku bolnicu nakon čega piše svoju autobiografiju Po zaraslim stazama gdje ne iskazuje kajanje za svoju prvrženost nacizmu. Proteklih godina vlada sve veće  interesiranje evropskih izdavača i kritičara za djelo Knuta Hamsuna. Njegove knjige opet postaju čitane i tražene, i to s pravom, jer njegov talenat za pisanje i vrijednost njegovih knjiga niko ne može osporiti. Ipak ga se i dalje osporava jer mu Norveška ne oprašta nacističku prošlost pa je i posljednja inicijativa da Knut Hamsun dobije ulicu u Oslu propala zbog burnih protivljenja u javnosti.

Louis-Ferdinand Céline nesumljivo pripada vrhuncu francuske književnosti. Raskinuvši sa dotadašnjom književnim realizmom u francusku književnosti uvodi novine i rečnik slenga te otvara prostor za neka nova, slobodnija i inovativnija stremljenja u književnosti. I pored njegova izvrsnog talenta ostaće upamćen kao mračna ličnost, ekstremni antisemita i podržavalac naci-okupacije. Herman Bikler, Célinov prijatelj opisuje ga kao jednog od najinteresantnijih i najsimpatičnijih ljudi koje je imao prilike da sretne u Francuskoj.

Céline (1894-1961) je rođen  u malom gradu blizu Pariza, gdje provodi djetinjstvo i mladost. Poslije školovanja za trgovca, odlaska u vojsku, rada u uredu za putovnice u Francuskoj i šumarskoj kompaniji u Kamerunu Céline 1920. upisuje Medicinski fakultet a doktorat je odbranio 1924. Ubrzo otvara privatnu ljekarsku ordinaciju i zapošljava se kao liječnik u Društvu naroda. Nekoliko neuspješnih brakova, nekoliko ordinacija, premeštaja i putovanja u Afriku odlikuju ovaj period piščeva života. 1932. objavljuje roman Putovanje nakraj noći a u narednim godinama i romane Smrt na poček i Guignol’s band. Uspješno piše i publicističke radove u kojima brani svoja antisemitska stanovišta. U francuskoj postaje izdajnik i kvisling te bježi u Njemačku gdje pomaže Višijevim ranjenicima. Potom odlazi u Dansku gdje je na zahtjev Francuske i uhićen i više od godinu dana držan u zatvoru. Uspio je, zbog starosti, izići i dobiti amnestiju te se u Francusku vraća 1951. Živi povučeno objavljujući radove i održavajući privatnu kliniku u blizini Pariza. Umro je 1961. O njegovim dometima u književnosti rečeno je puno i danas se govori, ali o njegovoj antisemitskoj zaslepljenosti puno se ćutalo. Neosporno je da je Célin značajan pisac ali je neosporno i da je Hitlera, ključnog inspiratora smrti i holokausta, nazvao pacifistom vrijednog  dvadeset Nobelovih nagrada.

Kultura u službi herojstva

U ushićenju nacističke ideologije Adolfa Hitlera Njemačka je javnost svakodnevno bila obaveštavana o ‘kulturnim potencijalima’ koji njemačko društvo vode u preporod. Tako se, primjerice, u medijima pisalo poimence o ličnostima koje su slijedile Hitlerovu ideologiju. Povjesničarka Olivera Milosavljević u knjizi Savremenici fašizma slikovito objašnjava jedan takav primjer. Javnost je signalizirala da je njemački fizičar, dobitnik Nobelove nagrade, Filip Lenard, izdao u Leipzigu knjigu Deutsche Physik (Njemačka fizika) koja je izazvala pozornost više zbog rasističkih stavova autora nego zbog svoje znanstvene sadržine. Osnovna Lenardova teza je bila da su najveće uspjehe u fizici postigli “arijski narodi, a među njima nordijci, i u prvom redu Nijemci”,  što znači da je “arijska fizika u glavnom njemačka fizika”. Nasuprot njoj nalazila se “nearijska fizika”, uglavnom židovska, sa najtipičnijim predstavnikom Albertom Einsteinom, čiji je relativizam “tipično rasna oznaka” Židova. Lenard je smatrao da svaka znanost crpi snagu “iz rasnog tla, pa prema tome treba biti rasna, ne samo u teorijskom dijelu, nego i u svojoj životnoj primjeni”.

I u kazalištu su bile vidljivi neosporni repertoarni pomaci ka veličanju herojstva arijevske rase i države Njemačke. Olivera Milosavljević o tome piše: Umjetnost je trebalo pratiti vladajući pogled na život u kome se propovijeda  ‘’kult herojstva i germanskih vrlina’’ ,”pravi duh njemačkog čovjeka”, ali i “prisna zadovoljstva u obiteljskom krugu,” pristojnost, moral, čistota, čednost, čestitost “. To ranije nije bilo moguće, jer, kako se u Njemačkoj tvrdilo, u teatru su vladali Židovi, a na repertoaru stranci, uglavnom Francuzi. Kritika je dopuštena ukoliko se osvrtala na demokratsku vladavinu čiji su predstavnici predstavljani kao “izrodi, izdajnici, idioti, korupcionaši”. Autor ove analize je navodio da mnogo ljudi oko Hitlera ima umjetničke ambicije, prije svega sam Hitler. Težeći da se predstavi kao “znalac umjetnosti”, on često posjećuje koncerte, obožava Wagnera, dijeli omladini besplatne karte za Bajrojtu. I ljudi iz njegovog okruženja žele da se predstave kao znalci umjetnosti, kao “viši ljudi”, “plemeniti ljudi” u ljubavi s muzama.

Na raskršću između umjetnosti i ideologije

Ni danas nije sasvim jasno što je tako privlačno u opasnim ideologijama koje su podržali, ili podržavaju,  mnogi umni ljudi. Neosporno je da je Martin Heidegger bio rektor Hitlerovog sveučilišta, da je Ezra Pound bio strastveni poštovalac nacizma, da je pisac Curzio Malaparte bio najbolji teoretičar fašizma a da je pisac i mislilac Ernst Jünger svoja djela slao na poklon Hitleru. Sve ove ličnosti, unatoč nazadnim idejama koje su podržavali, su pridonijele puno povijesti književnosti kao što su i Sergej Ejzenštejn i Leni Riefenstahl donijeli slavu filmskoj industriji. To nas navodi da se osvrnemo na dva pojma koja uvijek jedan drugog prate, bilo da se dopunjuju ili međusobno isključuju, a to su etika i estetika. Brodsky bi na prvo mjesto postavio estetiku, ali vjerojatno da bi balans ova dva pojma bio ideal kojem svi težimo.