Nenad Ivić: Kažnjavanje je prirodno ponašanje vlastodršca

Autor/ica 👤tačno.net 27.12.2016. u 10:16

Povezani članci

Demokracija je istodobno pretpostavka i posljedica kritičkog mišljenja. Kad se ona ukine, pitanje je dana kad će znanje prestati biti znanje. To je najveća opasnost nedemokratskog upravljanja, koje se svodi na izvršavanje zapovijedi iz Rektorata, kroz neprekidno izigravanje legalnosti silom i diktatom

Nenad Ivić je profesor francuske književnosti i teorije književnosti. Međutim, razgovarali smo isključivo o obrani Filozofskog fakulteta u Zagrebu: zašto i od koga ga treba braniti, što stoji iza pokušaja spajanja FF-a i Katoličkog bogoslovnog fakulteta i što slijedi u tom slučaju samo su neka od pitanja.

Razgovarao: Rade Dragojević- Novosti

Je li ova blokada u radu Filozofskog fakulteta svojevrsna kazna za taj fakultet, njegove profesore i studente jer su prije nekoliko mjeseci odbili suradnju s Katoličkim bogoslovnim fakultetom? Odnosno, je li kriza upravljanja na FF-u namjerno izazvana jer spajanje nije uspjelo onako kako su htjeli neki krugovi?

Odmaknimo se od iskrenja svakodnevice. Ono zasljepljuje. Ova blokada u radu je istodobno predvidljiva, logična posljedica dugotrajne politike dijela upravljača Filozofskim fakultetom i nepredvidljiva, mogućnost nemogućeg, događaj: unutar logike klerikalizacije i mikrofašizacije društva, neočekivana nelogičnost mogućnosti otpora. Ne radi se tu o političkoj podjeli u uobičajenom smislu riječi, o pripadnom etiketiranju, s jedne strane crveni, a s druge crni. Ni crveni ni crni nisu homogeni, i ne mogu se homogenizirati uobičajenim sredstvima. Radi se o nečem drugom, što je ispod etiketa. Svako društvo funkcionira na podjeli dopuštenog i nedopuštenog, legalnog i nelegalnog, legitimnog i nelegitimnog. Nelegalnosti uvijek ima, i svako je društvo do stanovite mjere tolerira, jer bez nje ne može funkcionirati. Problem nastaje kad izvanredno stanje prekrije legalnost i legitimnost i postane svakodnevica. U perspektivi nešto dužeg trajanja, upravo to se dogodilo na Filozofskom fakultetu: bujanje izvanrednog stanja – klijentelizam, samovoljno upravljanje, otvoreno kršenje zakona, izigravanje procedure, itd., itd., ali i svjesna postepena promjena zakonskih okvira – ugrozilo je, pojelo bit fakulteta kao univerziteta. U tome je, mislim, korijen otpora i točka okupljanja. S druge strane, politička doksa i muljava ekvilibristika u cilju održavanja na žici vlasti, koja vladanjem samim legitimira izvanredno stanje kao prirodno. Nećete ono što ja hoću, zamijenit ću vas onima koji to hoće, kaže vlastodržac narodu (ja stoji kao politički stav dijela društva). Kažnjavanje je prirodno ponašanje vlastodršca: on ne može zamisliti bilo kakav dijalog, jer ga on razvlašćuje. I to je očigledno, čim se malo udaljite od vrućine događanja: prirodno ponašanje objavljene istine – klerikalizacija se sastoji upravo u tome, u transsupstancijaciji političke dokse u opću istinu, u ite, missa est – iskonska je kazna Filozofskog fakulteta, ako je on filozofski. Naravno, ta istina i njena iskonska kazna su otjelovljene i u ljudima, i otuda ovo sasvim banalno, partikularno kažnjavanje, u stanovitom smislu status quo. A status quo je opasan, jer predstavlja kaos, jer omogućuje nova izvanredna stanja i politička rješenja.

U vezi spajanja FF-a i KBF-a još jedno pitanje: kako je uopće moguće spojiti ideju sveučilišta kao mjesta slobodne rasprave i neslaganja s religioznom slikom svijeta, koju takvi fakulteti valjda prema svom planu i programu pronose, koja je uvijek dogmatski unaprijed zadana? Nije li tako nešto poput ‘bogoslovnog fakulteta’ zapravo oksimoron? Ili su teologija i filozofija sukonstitutivne, kako kaže uvodnik sveučilišnih novina ‘Universitas’, pa onda ne postoji opasnost od klerikalizacije? A i papa je navodno ljevičar…

Složeno je to. Efemerna figura trenutačnog rektora, njegova prorektora te njegovih senatora s Filozofskog fakulteta to dobro pokazuje: ti profesori informatike, filologije, povijesti i filozofije propagiraju i provode politiku čije ostvarenje, historijski gledano, onemogućuje informatiku, povijest, filologiju i filozofiju kao znanost. U partikularnim životima, objavljena istina i traženje istine mogu mirno supostojati: može se biti, recimo, dobar filolog ili filozof i prihvaćati objavljenu istinu. U svijetu postoje i prosperiraju sveučilišne institucije u kojima komentar objavljene istine i potraga za istinom supostoje. Istodobno, međutim, moderno sveučilište, kao i moderna znanost, nastaju emancipacijom od objavljene istine, jednako kao što moderna vjera nastaje, u stanovitom smislu, filološkim, dakle znanstvenim, istraživanjem objavljene riječi, često protiv onoga što se zove ecclesiastica traditio. To moderno, čak i katoličko, sveučilište ne dovodi u pitanje. A KBF ne predstavlja, u tom smislu, modernu sveučilišnu instituciju. Katekizam nije znanost, barem ne onakva kakvu poznajemo od, recimo, XVI. stoljeća. Sukob i otpor imaju svoje ishodište u toj inkompatibilnosti.

Jedno tu nije odmah vidljivo. U projektu spajanja FF-a i KBF-a je, među mnogim stvarima, na djelu prerušavanje neznanosti u znanost. Za KBF, kao sveučilišnu instituciju, krabulja znanosti je pitanje života ili smrti. Jednako kao i za trenutačne upravljače Sveučilištem, jer bez glasova KBF-a ne bi bili izabrani. Međutim, inkompatibilnost iz koje izlazi sukob je trenutačna i krhka, stoga što se dobar dio politike oblikovanja Filozofskog fakulteta – od strane sadašnjih upravljača Sveučilištem koji su prije upravljali fakultetom – može svesti na neutralizaciju potrage za istinom: estetika u kojoj je odabir novog nastavnika pitanje zaposjedanja terena, a ne kompetencije, filologije koje se od studija jezika i književnosti pretvaraju u prevodilačke škole gdje se objavljuje istina o jeziku samo su neki primjeri. U tome opća politika smanjivanja troškova sretno surađuje s trenutačnim upravljačima. Filozofski fakultet treba modernizacijom (osebujnim provođenjem bolonjske reforme, pomnim izborom kadrova itd.) demodernizirati, učiniti kompatibilnim KBF-u. Prava opasnost nije KBF, već demodernizacija Filozofskog fakulteta.

Ono što objavljuje ‘Universitas’ je demodernizacija na djelu: teško je u današnjem svijetu naći tiskovinu sličniju ‘Pravdi’ iz Staljinova doba ili ‘Völkischer Beobachteru’ iz Hitlerova: tu se njeguje kult ličnosti, tu sretan sveučilišni narod uživa u blagodatima koja mu omogućuju neupitni i mudri vođe što pomno odagnavaju svaku moguću kritiku te sreće: jedno sveučilište, jedan rektor, jedna istina. Sukompatibilnost, koju ste spomenuli, čudna je riječ. Nesporno je da su kroz povijest, u antici i u srednjovjekovlju, teologija i filozofija bile povezane. Ta povijesna povezanost, međutim, ne legitimira ništa drugo doli povijest, ona nije danost već problem. I tim se problemom mnogi specijalisti bave. A upotrebljavati probleme kao danosti znači izdati znanost i kritičko mišljenje.

Je li na fakultetu prisutno dvovlašće? S jedne strane je najveći dio Fakultetskog vijeća, a s druge v.d. dekana koji očito nema legitimitet, ali, barem prema senatskoj odluci, ima legalitet. Ili se FF-om upravlja iz Rektorata?

Fakultet je u stanju kaosa, koji je proizvela trenutačna sveučilišna vlast ne bi li opravdala svoje postojanje i izvanredno stanje, tj. faktičko ukidanje demokratskog odlučivanja na fakultetu koje predstavlja vijeće. Međutim, nastavnici drže nastavu, uredno su za to plaćeni, studenti studiraju, opravdano očekuju ispite koji će biti održani. Kaos još nije zahvatio supstanciju fakulteta kao mjesta prenosa znanja. Demokratičnost upravljanja ustanovom povezana je s prenosom i sa znanjem samim. Demokracija je istodobno pretpostavka i posljedica kritičkog mišljenja. Kad se ona ukine, pitanje je dana kad će znanje prestati biti znanje. To je najveća opasnost nedemokratskog upravljanja, koje se svodi na izvršavanje zapovijedi iz Rektorata, kroz neprekidno izigravanje legalnosti silom i diktatom. Rektorat može izigravati legalnost stoga što mu to politička vlast dopušta osebujnim, feudalnim shvaćanjem autonomije sveučilišta. Izgleda da za politiku autonomija znači: izvolite pokoriti vlastite podanike, pomoći ćemo vam diskretno, koliko je potrebno.

Kad je prije sedam godina bila blokada, na FF-u nije bilo policije ni zaštitara. Danas i jednih i drugih ima na svakom većem okupljanju. Nestaje li sveučilišnog imuniteta, dakle da univerzitet više nema privilegirani status izuzeća od policijskog i političkog nadzora? Jasno je da je fakultetska/sveučilišna administracija zvala i zaštitare i policiju, ali je u najmanju ruku bilo bizarno vidjeti da interventni vod brani Rektorat od studenata i profesora.

Zaštitari i interventna policija su, zasad, takva pomoć. Pitanje je što se zaštitarima i interventnom policijom branilo. Knjige na Filozofskom fakultetu i sloboda odlučivanja u Senatu? Nikako. Branile su se povlastice i planovi ovladavanja. Nije jadno samo to da takvim pozivima sveučilište prestaje biti mjesto gdje ima mjesta za sve koji na njemu djeluju, za sve studente i nastavnike, jadno je i da se plan produženja vladavine štiti policijom. Produženje vlasti znači, među mnogim ostalim stvarima, za neke i produženje povlaštenog statusa izvrsnosti. A braniti izvrsnost, makar i simbolički, policijom govori mnogo više o tome kakva je ta izvrsnost i kako je stečena nego o policiji i onima koji je navodno napadaju.

Neki smatraju da je upravo profesorski kadar taj koji studentima manipulira umjesto da ih odgaja. Dakle instrumentalizira li Vijeće Studentski zbor i Plenum za neke svoje ciljeve?

Razlika između manipuliranja i odgoja je vrlo problematična. Fakultet nije mjesto odgoja, za to postoje druge ustanove, porodica i društvo. Fakultet je najprije mjesto prenosa i usvajanja znanja. Na tom mjestu djeluju različiti ljudi, različitih uvjerenja, političkih stavova i svjetonazora. Razlike, često i glasne, čine fakultet, barem onaj njegov bolji dio. Nema ništa strašnije od sive, jednolične tišine. Ima jedna stvar koja, na stanoviti način, ujedinjuje veliki dio Vijeća, Studentski zbor i Plenum: to je uvjerenje da je fakultet kao mjesto prenosa, nastanka i usvajanja znanja moguć jedino ako se njime legalno i demokratski upravlja. Upravo to ti ‘neki’ zovu manipulacijom i instrumentalizacijom.

Što će se događati iza nove godine i kako bi sve moglo završiti?

Ne znam, nisam prorok. Mnoštvo je scenarija moguće, od nevjerojatnih, kao što bi bilo odstupanje rektora i njegove ekipe, do vjerojatnijih, kao što je pokoravanje Filozofskog fakulteta. Jedno je sigurno, ne radi se o pitanju koje se može brzo riješiti stoga što se radi o nečem što je mnogo dublje od lamatanja rukama efemernih figura na sceni svakodnevne politike: radi se o mogućnosti i nemogućnosti mišljenja. Kao što fakultetski svijet nakon blokade više nije isti kao i prije, tako i fakultetski svijet, čak i ako fakultet bude pokoren, neće biti isti kao i prije. A o tome će politika morati voditi računa kad bude razmišljala o odriješenim rukama rektoru da pokori fakultet. Jer nakon fakulteta, sljedeće pokoravanje bit će pokoravanje društva, politike i demokracije općenito. Ostat će samo poglavice, njihove družine, plemena i toljage na pustim krajinama globaliziranog svijeta.