ENG
Nenad Bunjac: Ukrali su nam ljudskost dok smo tražili čovjeka
Autor/ica 👤Nenad Bunjac
Izdvajamo
- I stvarno ponekad pomislim da nas sve treba zatrpati i prekriti sa svim tim materijalom predziđa kršćanstva i naseliti Vijetnamce od Drine do Mure pa do Dubrovnika.
Povezani članci
Foto: Facebook
Pokapaju nas žive, uzdižu nebitne mrtvace i čekaju da nas skinu s grbače državnog proračuna. Sustavni rastroj, to je Plenkovićeva petoljetka. U trenutku kad prosječni Hrvat mora raditi 15 dana u mjesecu samo da bi podmirio sve državne tražbine i dažbine, oni, ti kaotični politički ioni, izruguju se veličanstvenom životu i čovjeku koji je zaboravio više nego li će cijela ergela desničarskih komentatora ikad znati.
Nedavno pričah s prijateljom što nam je ostalo od života, ima li smisla dočekati taj misteriozni „master piece“ u kojem će biti sve besprijekorno sažeto i jezgrovito obrazloženo te gdje je zapravo plan pošao po zlu. Na koncu, od svih civilizacijsko evolucijskih teorema do Lošinih utvara, priča se svela na jednostavnu poantu. Ukrali su nam ljudskost dok smo tražili čovjeka. Brevijar poraženih.
Na žalost, u Hrvatskoj kao da nikad nije niti postojala, utopila se u bujicama krvi i mržnje koje su nemilosrdno smoždile svakog tko je ponudio nadu ili milosrđe. Do vraga i na kraj svijeta više s geopolitičkim i povijesnim okolnostima, nacionalnim ciljevima i stravičnom umanjenicom o kolateralnim žrtvama. Vlada očaj i bezidejnost, a jedan od moralnih stupova u Hrvata kako to statistike pokazuju, moćna Katolička Crkva, raznose klepetave kosti Božjeg pomazanika po pustim hrvatskim provincijama dok se izruguju do jučer živom čovjeku koji je bio neposredan akter, živi svjedok i dostojanstveni borac protiv svih zala koja su nas snašla vlastitim nemarom.
SAD PRIČAMO O LJUDSKOSTI
I u ovom slučaju ne govorim o životnom opusu i liku Slavka Goldsteina jer će njegova djela lomeći valove govoriti zauvijek. On je poznavao istinu i to je bio njegov krimen zbog kojegse nitko iz državnog vrha, osim anonimnog državnog tajnika iz Ministarstva kulture sa Sportskim novostima ispod pazuha, nije udostojio odati priznanje do jučer živućem mudracu. I zato me nije iznenadilo- blaženi prosvjetitelj Emil Cioran i epohalno djelo „Teorija raspadanja“ – kad se krug zatvorio i kroz životnu centrifugu izbacio Don Mile Plenkovića, hvarskog župnika koji po otajstvenoj i tračerskoj liniji pozna sve mračne tajne premijerove obitelji.
„Sretan sam da je umro mrzitelj hrvatskog naroda“. Nudi on off the record, diskretno ispod mantije, čak i opširnije obrazloženje: „Pod krinkom znanstvenog autoriteta širio je laži i sramotio hrrvatski narod. Jahve ga je kaznio zbog lažljivog jezika“. Čak i ta drska distinkcija između imenovanja Boga i vjeroispovijesti, sugerira kako je smrt Slavka Goldsteina kozmički uravnotežena i pravedna jer ga je čak i „njegov Bog kaznio“.
O ponorima i sunovratima takve besćutne gluposti držim da je izlišno zboriti. No, to sustavno ideološko i emocionalno trovanje o kojem govori još par preostalih mudrih hrvatskih glava i kroničara svog vremena, nemoguće je prešutjeti jer je (ne)ljudski neshvatljivo.
JE LI PREMIJER PLENKOVIĆ IKAD PROČITAO JEDNU REČENICU SLAVKA GOLDSTEINA?
Je li premijer nazvao kardinala Bozanića kojeg periodično časti rezidencijama i kesama novca, svoju sivu političku eminenciju, da se ogradio od navodnog Božjeg glasnika? Jok. Jeli kojim slučajem održao novinarsku konferenciju i podsjetio narod na slovo Ustava, izvorni Božji nauk koji im je toliko važan i elementarna načela ljudskog suživota? Možda pročitao jednu prosto proširenu rečenicu o Goldsteinovom opusu i stavovima? Ma ka’ki, birao je marendu između prstaca i ramsteaka. Jeli, onako po rodijačkoj liniji, nazvao svog kršćanskog obiteljskog autoriteta i zamolio da povuče riječi i ne zagorčava mu život? Mo’š mislit, jebeš tu priču, narod je zaboravljiva marva, sutra će pojesti jučer.
Sjetimo se, pričamo o ljudskosti. Šta mislite, koga bi, da je kojim slučajem moguće u cijelosti klonirati čovjeka, reinkarnirala hrvatska Vlada? Milu Budaka ili Slavka Goldsteina? Leopolda Mandića ili Nikolu Teslu? Antu Pavelića ili Vladu Gotovca? I nije to hipotetsko pitanje jer se odgovori unaprijed znaju.
I što je najluđe, oni bi mrtvo hladno ponovili grijeh prema životu jer, kako to jezgrovito reče premijer Plenković, „on radi što želi i hoće“. A može sve jer smo mu dopustili. Čekam da postane selektor košarkaške reprezentacije, iako mu se žilet ne može provući ispod stopala kad skoči. Pokapaju nas žive, uzdižu nebitne mrtvace i čekaju da nas skinu s grbače državnog proračuna. Sustavni rastroj, to je Plenkovićeva petoljetka.
U trenutku kad prosječni Hrvat mora raditi 15 dana u mjesecu samo da bi podmirio sve državne tražbine i dažbine, oni, ti kaotični politički ioni, izruguju se veličanstvenom životu i čovjeku koji je zaboravio više nego li će cijela ergela desničarskih komentatora ikad znati. Što je najgore, svjesno su to učinili.
KAD SE DESNICA SMRZNE OD VLASTITOG SRANJA
Desničarsko klerikalni portali ukinuli su komentare auditorija pod viješću o smrti Slavka Goldsteina jer su i sami ostali zapanjeni govorom mržnje zvijeri koju svakodnevno hrane dobrim ljudima. U Uredu premijera Plenković je finiširao raspored obaveza uz napomenu „pošaljite nekog iz kulture na sprovod sa što manje buke“ i zatražio capuccino sa što više pjene. Sva ta uspuhana kamarila koja u pripravnom stanju obrane „starog hrvatskog pozdrava“ ležerno potroši tridesetak komentatora, tematsku sjednicu Vlade, aktualni sat u Saboru, zidarske dnevnice i proračunske pare koje smo im mi glupavo dopustili izmusti, nije pronašla mrvicu ljudskog dostojanstva prema povjesničaru enciklopedijskog znanja i interesa te da u smrti oda počast čovjeku koji im je davno, argumentirano i jezgrovito objasnio kakvo su pogubno zlo nanijele Hrvatskoj nacionalno klerikalne oligarhije, ustaštvo i pseudodržavotvornost. Sramota koja vapi do neba, a neki jebeni Nijemac s pravom će pomisliti da smo svi „jednostavno takvi“ i da nam nema spasa.
I stvarno ponekad pomislim da nas sve treba zatrpati i prekriti sa svim tim materijalom predziđa kršćanstva i naseliti Vijetnamce od Drine do Mure pa do Dubrovnika.
BIJESAN SAM I NISAM SAM
Jasno je da sam bijesan, ponajviše jer smo ovim jadnim činom zaključno prekršili sve ljudske norme u nastojanju da postanemo nacija vrijedna poštovanja. I sam sam kriv, nerijetko prešutim što se prešutjeti ne smije, nemam snage više valjati se po blatu s lešinarima. Žrtva sam osobne tišine, iako grmim plotunima. Činjenica da nisam usamljen u tom preziru prema gotovo svemu što hrvatska politika i društvo nude, ne amnestira me.
Autor/ica 👤Nenad Bunjac
