NAŠA JEDINA PODJELA

Povezani članci

• Debata o diktaturi: ne postoji moralno perfektna vanjska politika
• ZA DOM FAŠISTA U NJEMAČKOJ NIKAD VIŠE SPREMAN
• POVRATAK (OTPISANIH) GASTARBAJTERA
• Magarci, svinje i ustaše
• Klauški: Angelina spašava svijet a Kosor ne može ni Hrvatsku
• DA LI JE MOGUĆE, DRUGOVI, DA SMO SVI MI VOLOVI*

Naša jedina podjela dogodila se prije dvadeset godina kada je odlučeno tko će biti u kojoj kasti, onoj sada siromašnoj, koju smo nekada zvali srednja klasa i koja neumitno klizi prema bankrotu te ona od dvjesto obitelji koja je svojom pohlepom, vatrom i ognjem uništila ovu predivnu zemlju.

Meni osobno, reklame su jako zanimljiva pojava. Ako je nogomet najbesmislenija sporedna stvar na svijetu, reklame su zasigurno još za koplje besmislenije. Ako gledate na sport kao na lakmus papir društva, tada logično i na reklame možete gledati na sličan način. Reklame u Hrvatskoj tako vam sugeriraju, ako ste imali moždani udar, da odete u cirkus i vozite se “peglicama”, ali da obavezno prije tog čina uzmete “Afričku šljivu”, a ako recimo želite sretnu i nasmijanu obitelj obavezno odaberite tarifu teleoperatera koji će vam to i omogućiti. Od trena kada odaberete pretplatu, vaša žena će vam, kao čarolijom, prestati prigovarati što zapišate wc školjku, a djeca će od huligana i ovisnika o društvenim mrežama u roku keks postati uredno počešljana čeljad koja vas ljubi kod odlaska na posao.

Nadalje, reklame u Hrvata koji su 90-postotni katolici, tako vas za Božić baš razvesele ovcama za oltarima koje predstavljaju svećenike mobilnih mreža, a jednu tenisku legendu grada Splita tako ugodno spoje s jednim od najvećih uvoznika morskih proizvoda s Tajvana. Čovjek se čisto iznenadi ako netko od tih mudrijaša smisli ponešto prilagođeno i normalnim osobama, ne samo maloumnim, a to je, bar što se tiče ekipe koja smišlja takve stvari i više nego nemoguća misija pa se pitaš onako za sebe, nisu li ti idioti zapravo vrhunske šaljivdžije koje se zajebavaju s nama ili su zbilja potpuno retardirani, kao i oni koji ih zapošljavaju pa su im takve stvari i urnebesne i smiješne.

No, jednu ozbiljnu stvar te PR kreature su izgleda zanemarile. Mi znate, korisnici kabelskih i satelitskih sustava imamo u posjedu i koristimo i programe stranih, ostanete osupnuti reklamama u pauzama ili poluvremenu. Mahom su to vrhunski osmišljene i lucidne, visoko tehnološki urađene marketinške minute u kojima se poštuje kao prvo intelekt samog konzumenta, a zatim i činjenica da dotični na koncu i kupuje proizvod koji mu nudite, dakle fino, kulturno i pristojno, nasmijavši ga ili očaravši usput.

U pravilu ti ljudi vam ponude vrhunske sportaše ili glumce kao okosnicu nečega što vam žele prodati, a ne nekakve amatere, sobove i slično. Ljudi koji očito znaju svoj posao ostave vas bez teksta pa vam čisto dođe da dignete sve s kartice, prodate kuću i novi hladnjak i kupite tog terenca koji vozi Boris Becker dok mu na radiju piči Bruce Spreengsteen.

O Niki Rosbergu neću niti govoriti, vrhunska HD reality reklama ponukala me, matere mi mile, da kupim motorno ulje za Formulu 1, eno ga na polici u garaži i pokazujem ga ponosno svima iako nitko nema jasnu sliku koji će mi, zapravo, motorno ulje za bolid koji vozi aktualni svjetski prvak. Ponekad se i nama dogodi Luka Modrić ili makar Jelena Rozga, i nama ponekad prodavač ribe u Konzuma s wild kartom ispraši Raftera i osvoji Wimbledon pa nam se tako dogodi i reklama koja te, baš ono, natjera na razmišljanje. Iako znaš da su je radili gore navedeni retardi, iako znaš da nisu oni jadni željeli baš to što je tebi zasjalo iznad glave i da se radi o slučajnoj pogrešci u svemiru koja je dovela do nastajanja supernove, ipak te obraduje tako jedna malena istina rečena od tih i takvih tvornica laži, opsjena i obmana.

A ta istina, istina ničim izazvana, dogodila se jučer dok sam čekao nastavak do zla boga tužne i tragikomične utakmice koji neki imaju obraza zvati i derbi u Hrvata. Tako nas je reklama obavijestila prvo da smo mi Hrvati podijeljeni u svemu i svačemu što je tragična istina.

Dramatičan glas nam sugerira da se glođemo i noževima bodemo oko praktički svega, oko marke piva ili sličica nogometaša. Kaže tako glas sudnjeg dana da se mi Hrvati pobijemo oko partizana i ustaša, kauboja i Indijanaca, svemiraca i vegetarijanaca, pedera i masovnih ubojica, da smo prvi na svijetu oko podjele na desne i lijeve, gornje i donje, ubojice i samoubojice, a da nije slučaj niti rijetkost da se i bakice na pazaru znaju počepušati i da se dijele oko čovjeka, pazite sad, četrdeset godina pokojnog. I sve bi to bilo ispravno i monotono da reklama završava kako se recimo ne dijelimo jedino oko Žuje, no eto ti ga, vraže, mi se po sugestiji reklame ne dijelimo jedino oko banke, dakle jedne bankarske kuće u kojoj smo svi jednaki, za istim štapom i u kojoj završavaju sve naše podjele.

Ta surova istina udarila me svom snagom kao grom iz vedra neba. Dijete sam drugog vremena i sustava, dijete sam socijalizma i dijete sam vremena u kojem smo se dijelili na kauboje i Indijance, partizane i Nijemce, heavy metalce i rockere, ali nikada, ni u kom jebenom slučaju nismo se nalazili svi zajedno nepodijeljeni u istom košu i to košu simbola kapitalizma, mehanizma koji nas cijedi i koji će nam svima, na ovaj ili onaj način na koncu i doći glave. Istina je, i to gorka da smo svi mi podijeljeni zapravo samo njima isti, da njih boli kurac za naše igre, obmane ili spinove. Mi smo, znate njihovi brojevi na monitoru i jebe se njih što zbog njihove ovrhe ostajete bez ičeg, bez krova nad glavom i što će vam djeca vrištati od gladi, njima je, znate, to upravo svejedno, njih savršeno ne zanima u kojoj ste stranci i koja je vaša politička opcija, nosite li majicu s likom Maršala ili Ante Gotovine, radite li u ovoj ili onoj partijskoj organizaciji.

Njima smo mi, ljudi moji, upravo ono što nam ta nesretna reklama sugerira – potpuno isti, u njihov hram ulazimo ponizno i bez nade, u njihov hram u kojem je jedan Bog, a on je novac, mi ulazimo kao od majke rođeni, potpuno i bolno razotkriveni sa smokvinim listom koji jedino imamo na sebi, drvo saznanja, drvo s kojeg smo jeli, a zmija nam ga dala, prokleta bila, sve zna o nama i koliko imamo kod sebe i koliko imamo kod njih, drvo zna da je automobil kojim se ponosno kurčimo pred susjedima zapravo njihov, da je stan koji pokazujemo ljubomornim prijateljima zapravo njihov, da je jakna u ormaru od antilop kože zapravo njihova, kao i Playstation 4, novi sjajni beštek od inoksa pa čak i jebeno kiselo vrhnje u frižideru koje smo kupili na odgodu i na karticu.

Svake podjele, shvatili ste konačno, pred tim drvom istine padaju u vodu kao što i naša samouvjerenost, bahatost i sujeta padaju kada samo pomislimo da nas od vrata pakla dijeli zapravo jedna platna lista koju nećemo zaraditi ili ovrha zbog, što ja znam, neplaćenog računa za B-net od svibnja. Tu tužnu spoznaju tako sam shvatio jučer gledajući još tužniju igru svog Hajduka. Sve ono čime se dijelimo i čime se mi zamaramo i brinemo zapravo je šarena laž i podla prevara zmije, sotone.

Naša jedina podjela dogodila se prije dvadeset godina kada je odlučeno tko će biti u kojoj kasti, onoj sada siromašnoj, koju smo nekada zvali srednja klasa i koja neumitno klizi prema bankrotu te ona od dvjesto obitelji koja je svojom pohlepom, vatrom i ognjem uništila ovu predivnu zemlju.

Ta jedina i istinska podjela ovog naroda tako je, savršeno i jasno, podjela koja se zove kapitalizam. Podjela na dvije vrste, zaključena logotipom banke koja nas je uz milozvučnu melodiju pozvala da je posjetimo na kraju reklame. Moja generacija, na žalost, završila je svoju ulogu i neumitno se bliži očajnoj starosti u kojoj će joj te drage i umilne banke čupati nokte, piti krv i zauzimati kuće, moja generacija pala je bez ispaljenog metka potpuno nesvjesna što joj se dogodilo opterećena besmislenim i lakrdijaškim podjelama na partizane i ustaše. Ja vjerujem u generaciju naše djece.

Ta generacija mogla bi i mora poduzeti nešto, ta generacija mora se izboriti za sebe i uraditi sličnu stvar koju je uradila i ona moja, samo treba paziti na jedno i vrlo bitno, dok budu mijenjali svijet u ognju i krvi, neka budno paze što im štreberi i lopovi rade iza leđa. Ako ne budu, snaći će ih kao i nas, slična sudbina. Probudit će se jednom gledajući jednu ubij bože utakmicu i jednu besmislenu, potpuno imbecilnu reklamu, ali će tada, kao što znamo, biti kasno da ugase televizor i zapale Molotovljev koktel.