NAŠ SVIJET KRHKE NADE

Izdvajamo

• I koje li ironije danas. Dok u ovom trenutku stojim zamišljen nad slikom ovog sirijskog dječaka, isto kao što sam jučer jednako, bio zamišljen nad nevinim pogledom bosanskog dječaka u devastiranom i opkoljenom Sarajevu, udaljenom samo nekoliko stotina metara od mjesta gdje sam u seminaru, dvije decenije ranije čitao Blohov “Princip Nade” i gdje sam sanjao snove o našoj blistavoj budućnosti, pitam se, šta je to danas, ostalo od ove velike ideje čovječanstva sažete u jednu riječ – Nada. Šta je zapravo, ostalo od toga vjerovanja kako je novi svijet na putu, u nastajanju, u svom nadolasku.

Povezani članci

• Čistač
• Zadnji dan drugog Bookstana
• Javni servisi kao privatni politički megafoni
• Viktor Ivančić: Slovo o olovu
• Problemi u snabdijevanju pri tvrdom Brexitu: Opa!
• ENVER KAZAZ: KARADŽIĆEV RATNOZLOČINAČKI SIMBOLIČKI KAPITAL

Foto: hirolvaso.com

Mi koji smo prošli grobljem na kojem su bile pokopane sve naše nade ipak, nismo danas u potpunosti beznadežni niti smo u potpunosti grješnici za koje nema spasa.

Pogledajte sliku ovog dječaka. Njegov pogled koji dostiže ko zna gdje.

Tamo možda, ka jednom svijetu krhke Nade. Njegov maleni svijet je prezasićen slikama razaranja, nasilja i prizorima zla koje čine neki daleki i (ne)poznati barbari. Ali, to što nas hrabri jeste da maligne snage svijeta “radikalnog” zla još nisu ubile tog dječaka. I ako one udaraju tako surovo i, tako gadno, on, maleni, još se nije predao. On je našao jedno zgodno mjesto gdje će se osloniti i predahnuti u zanosu nevine igre okružen svijetom svakodnevnog umiranja i destrukcije. Dječak je zapravo, našao mjesto gdje će imati sigurnost da pogleda tamo, tamo negdje daleko, i da sa svojih slabašnih pleća zbaci gorčinu mučne svakodnevnice. To je onaj trenutak njegovog slatkog sna među ruševinama. On tu skoro sjedi kao skrivena istina u moru ratnih laži, opsjena i varki “ko zapravo na koga puca”, “ko su snage razaranja”, a “ko snage rekonstrukcije i progresa”. On jedini izranja pred nas na svjetlo dana, i kao da dolazi iz pakla i mraka nestanka i uništenja.

Znam da je ovo samo jedna od beskrajno mnogo sličnih priča. Rekao bih – svakodnevna priča o patnji i nadi čovjeka u devastiranom svijetu. Ali tuga je da odveć njih mnogo podlegnu gladni, tužni, duhovno ispražnjeni.

Naši životi su zasićeni tugom, nasiljem i zlom. Pred našim očima nestaju jedna za drugom razglednice i brojne bajke nekada davno ispričane. Kako je to tužno i uznemirujuće. Već su davno raspršene slike o sreći i ljepoti života tamo u sjedištima drevnih i nestalih imperija na Bliskom Istoku. Ali, danas nekim čudnim paradoksom povijesti, ubrzano nestaju i ruše se na jedan osoben način, iste slike o sreći, slavi  i moći sjajnih metropola Zapada.

Prvo, sa “Žutim prslucima” srušio  se mit o najfascinantnijoj citadeli  Zapada – Parisu. Potom je došao red na London, koji je napregnut do unutrašnjeg pucanja odlaskom sa kontineta kojem je nekad donio slobodu, slijedi ga Washington, sa dramom očajne potrage za vlastitom veličinom i slavom.

Svugdje u ovim metropoloma možete vidjeti milione očajnika, mase, ili, pak, političke garniture, kako poput Sizifa, guraju kamen uz brdo sa nadom da će jednom dostići vrh proplanka boljeg i normalnijeg svijeta. Milioni tih očajnika tragaju samo za jedno – “sutra će biti bolje”. Potreban je samo još jedan korak da bi dostigli taj “dan sutra”.

Ali ne pitate li se kako to može biti da moderno čovječanstvo, poslije revolucije prosvjetiteljstva i poslije toliko mnogo naučnih revolucija, transformiše se u jedno cinično društvo bez Nade u kojem nas uglavnom, tjeraju negativne, destruktivne, brutalne, okrutne pobude; i, ima li uopšte šanse da ćemo poslije Damaska, Parisa, Londona ili Washingtona ponovo promisliti temelje  “Stoljeća katastrofe Nade”.

U neko bolje doba, kada sam kao student filozofije volio čitati Ernesta Bloha i njegovo epohalno djelo “Princip Nade”, živio sam sa uvjerenjem kako nam se sprema jedan bolji svijet. Sjećam se još danas, kako je Bloh pažljivo češljao kroz sve forme ljudskog stvaralaštva sa namjerom da dokaže kako kroz našu povijest struji jedan neprekinuti talas Nade. On je nastajao uvjeriti generacije kako mi kao ljudska stvorenja uvijek čeznemo za nekim utopijskim ispunjenjem. Bila je to Blohova imaginacija koja je tako snažno animirala Ljevicu bilo gdje u svijetu kojoj smo se mi odavde skoro pobožno divili. I moram priznati Bloh nas je ovdje nadahnjivao u vrijeme već potrošenog jugoslovenskog marksizma i nekako uvjerio da taj novi svijet doista, dolazi u svoje postojanje i da nam se sprema blistava budućnost.

I koje li ironije danas. Dok u ovom trenutku stojim zamišljen nad slikom ovog sirijskog dječaka, isto kao što sam jučer jednako, bio zamišljen nad nevinim pogledom bosanskog dječaka u devastiranom i opkoljenom Sarajevu, udaljenom samo nekoliko stotina metara od mjesta gdje sam u seminaru, dvije decenije ranije čitao Blohov “Princip Nade” i gdje sam sanjao snove o našoj blistavoj budućnosti, pitam se, šta je to danas, ostalo od ove velike ideje čovječanstva sažete u jednu riječ – Nada. Šta je zapravo, ostalo od toga vjerovanja kako je novi svijet na putu, u nastajanju, u svom nadolasku.

Mnogi bi jednostavno slegli ramenima i rekli – Ništa.

Ali, ja hoću vjerovati da je poslije svega ostala makar, oskudna i krhka Nada.

Mi još imamo snage čvrsto zagrliti svoju djecu, radovati se i anticipirati bolje dane makar za njih. I mi koji smo prošli grobljem na kojem su bile pokopane sve naše nade ipak, nismo danas u potpunosti beznadežni niti, smo u potpunosti grješnici za koje nema spasa.

Priznajte da mi kao ljudska bića ipak, imamo toliko snage da zagrlimo ovog sirijskog dječaka koji se nekako nada da će jednog dana biti bolje.

Taj osjećaj, to malo snage u nama, je – naša pobjeda.

Prozor možemo makar, odškrinuti dok bijesni oluja vani.