ENG
NARANJITO, PANNINI I KRAJ SVIJETA KAKVOG SMO POZNAVALI
Autor/ica 👤Ivo Anić
Izdvajamo
- Jer je taj nogomet nestao zauvijek kada su se reflektori ugasili na stadionu Ramona Sancheza Pizujana, a ja konačno odrastao i od nogometa prestao očekivati ljepotu. Ljepota nekako nestane kako ti i djetinjstvo nestane. Pa je nestala i zemlja u kojoj sam odrastao, pa je nestalo djeda i susjeda, pa je nestalo travarice i ostale su nam samo drvarnice u koje jednom zađeš kao ja danas da te djeca zateknu kako sjediš na staroj drvenoj gajbi od pive, listaš jedan davno zaboravljen album i plačeš.
Povezani članci
Današnji Mundijal je pravocrtno, fizičko nasilje nad dušom. Nogomet bez nogometa s dušom.
Da će se nogomet kao igra zauvijek promijeniti shvatili smo onog vrućeg ljeta 1982. kada je momčad Azzura vođena Enzom Bearzzotom unakazila igru svojom destrukcijom i obranom koja se po prvi put na svijetu igrala kao ona rukometna. U malom dvorištu na kojem je moj otac spojio televizor čekali smo argentinski tango, a stariji su komentirali kako bi ona Argentina iz 1978, ona furiozna generacija Maria Kempesa, igrala protiv ovakve Italije. Bilo je ljeto, bilo je vruće, a Paolo Rossi je bio najgori talijanski igrač prvoga kruga Svjetskog prvenstva u Španjolskoj. Skupina A favorizirala je Talijane, no već u prvom krugu postalo je jasno kako će teško ovakva Italija protiv ratobornog Kameruna i neiskusne Poljske, no upravo je Poljska svladavši Peru upisala jedinu pobjedu tog srpnja te se plasirala u drugi krug kao prva momčad.
Svjetsko prvenstvo u Španjolskoj obilježilo je cijelo to ljeto nama mulcima još tamo od početka lipnja kada su prve sličice fudbalera i timova Pannini stigle na naše trafike. Znali smo već u nekoliko dana da je u grupi sa Argentinom i Diegom Maradonom Belgija i njen vratar Jean – Marie Pfaff koji će upravo u otvaranju zaviti Nijemce u crno svojim bravurama. Erwina Vandenberga sam mijenjao za kompletnu momčad Salvadora i kasnije mi je bilo žao što mi fali u albumu jer je upravo na toj utakmici zabio za 1:0 Belgije protiv strašne Njemačke. Skupina D bila je nama marljivim skupljačima vrijedna zbog Engleske, i za Bryana Robsona mogao si dobiti punu kesu Čehoslovaka, no entuzijazam i vrijednost sličica Engleza opala je već u trećoj utakmici skupine kada su sramotno odigrali egal sa Kuvajtom koji je u većini naših albuma ostajao prazan jer su se sličice Sjevernih Iraca, Kuvajta ili Novog Zelanda trošile na „topavanja“ ili robne razmjene, tipa cijeli set reprezentacije za – Vladimira Petrovića.
To vrelo ljeto obilježit će sladoledi „Naranjito“, bolje rečeno narančasto obojeni led koji smo cuclali zbog logotipa Svjetskog prvenstva i maskote El Naranjita Mundial Espana 82, koju su samo izabrani imali otisnutog na bijelim majicama na zavist nama mulcima koji smo još krpali lopte od starih „mantela“ i sanjali te kičaste productos de Espana otisnute na bilo čemu. No ono što smo čekali, ono što smo svi uzbuđeno odbrojvali bio je dan kada će skupina pet otvoriti svoje nastupe na Mundijalu.
Jugoslavija je na Mundijal otišla uz brojne kontroverze. Tadašnji „Tempo“ i prestižna „SN – Revija“ vodili su tihi rat zbog jedne poprilično sumnjive stvari. Dinamo je te 1982. sa tatom Ćirom osvojio prvenstvo Jugoslavije prošetavši se kao malo tko do tada Karaburmom, Čairom, Marakanom, pa i Poljudom. Cico Kranjčar, Marko Mlinarić, Velimir Zajec, bili su igrači zbog kojih sam kao i mnogi drugi dječaci u Splitu zavolio Dinamo iz Zagreba. Nogomet koji je igrao tadašnji Dinamo bio je nogomet „za dušu“, a to se u Splitu kao i uvijek držalo kao svetinja. Nogomet za dušu igrao je i moj Hajduk pa stoga nije bilo čudno da je izbornik Miljanić u srce reprezentacije stavio Ivana Gudelja, a na lijevo krilo Ivicu Šurjaka, no mjesta se našlo i za braću Vujović, kao i uza mlado čudo na vratnicama mog Hajduka – Ivana Pudara.
No stariji su, kao i obično, imali drugačije mišljenje od nas djece. Nama je ionako važno jedino bilo da plavi dres nose Šurjak i Gudelj. Milan Miljanić je po mnogima iz mog susjedstva podlegao pritisku sa Topčidera i legendarne Madere, kafane ukojoj su se krojila prvenstva Jugoslavije i sastavljale momčadi za Mundijal. Barem je meni ta kafana u Beogradu tako izgledala dok bi slušao zavjereničke razgovore o politici koja se uvukla u sport i Dinamu iz kojeg su sramotno izostavljeni za reprezentativni dres Cico Kranjčar, marko Mlinarić, dok je od tog strašnog Dinama dres sa „bakljama“ ponio samo Velimir Zajec. Panninima hvala otkrio sam i Stjepana Deverića među rezervama, no to ionako nije bilo suviše važno, čekali smo kao zapete puške da počne, a kada je počelo i kada smo jedva sa Sjevernom Irskom ostali u nuli počeo sam pozornije slušati starije koji su odmahivali rukama i psovali Miljanića, Savez i jebenu politiku koja je unakazila još jedenu sjajnu generaciju.
No ja sam vjerovao u svog Ivana i očekivao tu sudbonosnu utakmicu sa domaćinima, Španjolcima, koja je otvorena nervozno, dok se samo nebo nije prolomilo nad nama kada je Gudelj u desetoj minuti zabio gol. Vladimi Petrović u špici nije dao što se od njega očekivalo, kao ni Zajec, utakmica koja je bila žustra završila je na koncu preokretom Španjolaca i ja sam shvatio da ću i Jugoslaviju sutra jeftinije mijenjati nego Škotsku koju je upravo deklasirao Brazil sa 4:1. Na toj utakmici shvatio sam razliku i shvatio sam što zapravo volim u nogometu, te kakva je nogomet igra i kako je igrati treba. Čvrste, tvrde, snažne momčadi prestao sam pratiti u popodnevnim terminima i očekivao samo jednu ekipu, ekipu kojoj sam po cijenu svega vrijednog što sam imao napokon ispunio punu stranicu u svom, sada već poprilično rasčupanom albumu „Fudbaleri i timovi – Španija 1982.“ Jugoslavija će u trećoj svladati Honduras ali će i Irci dobiti Španjolsku, i tako se plasirati uz njih u slijedeću rundu, no meni to ionako više nije bilo toliko bitno.
Italija, Brazil i Argentina privukli su pozornost svijeta u skupini tri. Argentina, koja više nije imala Kempesa srušena je na destrukciju igre Azzura, a Cabrini će se pobrinuti da upravo ta igra bez igre privuče pozornost svijeta i postane svojevrsno pravilo i pokazatelj budućnosti, nogometa kakvog poznajemo i dan danas. No ono što su nam priredili Zico, Socrates, Srghino i Junior protiv Argentine ostat će zauvijek zapisano u povijesti kao „zadnja samba“ koju je Brazil igrao iza velikog Pelea. Danima smo slušali kako se Brazil pripremao za Mundijal, znali smo da brazilci nogomet igraju bosi ili na pijesku, kako se zapravo zovu „Selecao“ te kako igraju nogomet kakav su igrali Garrincha, Vava i Pele. Pozorno smo i u tišini slušali starije pred televizorom koji su pamtili 1970 i Meksiko na kojem je posljednji put igrao Pele. No naši heroji postali su Zico i Careca, Falcao i Socratesm koji će razbiti Argentinu kao nitko do tada i koji će Diega Maradonu natjerati da frustriran sa crvenim kartonom ode sa Svjetskog prvenstva kao onaj od koga se najviše očekivalo, a nije napravio ništa.
Nogomet kao igra koje se treba igrati odvijao se pred našim očima u svoj svojoj raskoši i ljepoti.
No ono najbolje tek nas je čekalo.
Taj 8. srpanj pamtim jer sam iz Italije dobio plastični BMW na baterije i konačno majicu sa likom Naranjita. Stadion Ramona Sanchez Pizujan čekao nas je osvjetljen u dvorištu, a ja sam za nogomet smatrao do tada kako završava devedesetom minutom, kada stariji spreme travaricu i vino za goste, a mi mulci se spremimo u krpe. „Galske pijetlove“ istina držao sam vrijednima u svom albumu i za Platinija sam nudio tri Schumachera sa „fudbalerkom“, a kada je nezainteresirano žvakao žvaku nakon brutalnog starta nad Patrickom Battistonom taj se broj popeo i na više „duplih“ Tonija koje sam mijenjao još za vrijeme prvih dvadeset minuta za Alaina Giressa i Jeana Tiganu. Krvnik iz Seville kako će ga kasnije krstiti „L Equipe“ branio je „Zlatnoj generaciji“ u prvom poluvremenu skoro sve što se obraniti dalo, a ja sam ponovo shvatio kakva je nogomet plemenita igra i sa kakvom dsetrukcijom se nogomet zna suočiti. Ratnici, kako su ih nanizali u mom albumu Breitner, Dremmler, Littbarski, Fischer, Maghat, Stielke i Kaltz, povest će već u sedamnaestoj minuti golom Littbarskog, no Platini će stvari dovesti u egal samo devet minuta kasnije.
Francuzi su igrali nogomet za dušu, Giress i Dominique Rocheteau osvojili su nas mulce te večeri i kada je sudac označio kraj susreta svi smo uplašeno pogledali u djeda koji je iznio novu bocu travarice u dvorište. Nikoga više nije bilo briga za nas koji smo sklupčani u tišini gledali prvi puta u životu pravu pravcatu dramu. Tresor je doveo Francuze u vodstvo već u 92, a Giresse šest minuta kasnije i bilo je sasvimjasno da grubi, destruktivni Nijemci gube od plemenitog nogometa, te da će ovaj pobijediti na kraju kako već pravda na kraju i pobijedi.
Tome su nas učili svi junaci naših Lunovih stripova i Zlatnih serija, i mi mulci smo vjerovali da na svijetu postoji upravo ta univerzalna pravda i da nogometna ljepota mora na kraju svladati nogometnu destrukciju. Silu. Fiziku. To su tajne svemira, govorili smo stisnuti isčekujući tih konačnih 120 minuta da isteknu. No tada je Jupp Derwall u igru uveo Karl – Heinza Rummeniggea koji će prvo u 102. minuti svladati Ettorea, a šest minuta kasnije nabaciti za „škarice“ Klausa Fischera koje su nas sve ostavile u tišini.
U dvorištu su se čuli samo zrikavci, a mi nismo znali što sada slijedi? Netko je šapnuo penali, a Schumacher je upravo u tom trenutku šapnuo Stielikeu da će obraniti Didieru Sixu i uhvatiti loptu kao da je privukao magnetom. Zvijer iz Hamburga, Horst Hrubesch hladan kao led srušiti će konačno sve naše dječačke iluzije, a nogomet za dušu otići će zauvijek u povijest u tom prijelomnom trenutku kada je zaustavljen planet tako da Schumacher može dignuti ruke prema nebu i kazati svijetu kako je nogomet od danas – mrtav.
Danas se istina igra nogomet.
I dan danas promatram svoje mulce koji skupljaju sličice svojih idola i svojih fudbalera, no oni nikada neće saznati da je današnji nogomet kakvog jedinog i poznaju nogomet koji je nastao iza stranice koju sam čuvao kao svetinju. Stranice koju vam mogu izrecitirati i dan danas bez da zaboravim i jednu sličicu. Peres, Leandro, Oscar, Luisinho, Junior – Careso, Falcao, Socrates, Zico, Serghino i Eder, sličice su koje su jedine bile ispunjene, uredno zalijepljene, a od duplikata sam ispunio unutrašnju stranicu zidnog ormara. Nikada tog vrućeg ljeta 1982. Nisam niti jednu Pannini sličicu Brazila mijenjao za bilo koju drugu ili se kockao s njom. Žuto smaragde sličice ljubomorno su se čuvale kao relikvije. Kao hostije.
„Joga bonito“, čista i nepatvorena umjetnost, samba, odigravala se pred našim očima, „Carioce“ su igrali nogomet kakvog nitko nikada nije vidio na planetu do tada. „Carioce“ su se igrali nogometa, onog nogometa za dušu kakvog je jedino igrati oduvijek i trebalo. Da stvar bude tužnija i da nogomet umre kako mu i dolikuje, Brazilu je trebalo neodlučeno. Brazil je samo trebao odigrati nogomet kakav se počeo igrati tog srpnja na svijetu, ali Brazil takav nogomet nije igrati znao. Kada se Toninho Cerezo zajebavao na centru i kada je Italija zabila drugi postalo je jasno kako će nogomet kakvog znamo, nogomet za dušu, umrijeti te večeri, a svijet će dobiti nogomet kakav zaslužuje. Nogomet nasilnika, nogomet blještavih arena i rijeka novca koje će se na koncu pretvoriti u biznis i nogomet kakava se danas igra. Nogomet kakav moja i vaša djeca jedino i poznaju.
Nogomet bez duše.
Gorak je okus poraza, ali nama je jedino važno da smo svijetu prezentirali najbolji nogomet. Mi smo Brazil i od svog stila, od “sambe” ne odstupamo, kazat će Tele Santana u suzama nakon utakmice, a ja sam gledao Zica kako zamišljeno zuri negdje u daljinu.
Te sam večeri odrastao.
Bilo je iza te večeri nogometa. Bilo je istina nogometa koji je „mirisao“ kasnije na onaj sa dušom i bilo je kasnije, puno kasnije Ronalda, Ronaldinha, Bebeta. Bilo je Brazila koji je izgledao kao onaj moj. I bilo je albuma, bilo je Panini sličica i bilo je generacija i generacija mulaca koji su otkrili moj dvor i produžni kabel zataknut za staru smokvu. Bilo je Mundijala i gledalo se, strahovalo, navijalo, bodrilo naše, ali više nikada nije bilo „nogometa s dušom.“
Današnji Mundijal je pravocrtno, fizičko nasilje nad dušom. Nogomet bez nogometa s dušom.
Jer je taj nogomet nestao zauvijek kada su se reflektori ugasili na stadionu Ramona Sancheza Pizujana, a ja konačno odrastao i od nogometa prestao očekivati ljepotu. Ljepota nekako nestane kako ti i djetinjstvo nestane. Pa je nestala i zemlja u kojoj sam odrastao, pa je nestalo djeda i susjeda, pa je nestalo travarice i ostale su nam samo drvarnice u koje jednom zađeš kao ja danas da te djeca zateknu kako sjediš na staroj drvenoj gajbi od pive, listaš jedan davno zaboravljen album i plačeš.
Autor/ica 👤Ivo Anić
