ENG
Naprijed natrag!
Autor/ica
Povezani članci
U moru blentavih cirkusarija kojima obiluje ova pretkampanja za parlamentarne izbore, meni je ipak najsmješnija jedna sasvim ozbiljna izjava Ive Josipovića. Svaka politička stranka koja je registrirana sukladno zakonu legalna je i legitimna, veli predsjednik, i dodaje da to vrijedi bez obzira na boju kojom se nju označavalo. Naravno, lako je pogoditi da je ovo odgovor na optužbu Jadranke Kosor da je on, Josipović, kolovođa puzajućeg projekta “crvene Hrvatske”, i premda se ne može mjeriti s osičavim replikama njegovog prethodnika Mesića, odgovor dobro funkcionira. Ali, upada u oči nešto drugo. Josipović govori o tako notornim, bjelodanim i samorazumljivim stvarima kao da je učitelj u nekoj večernjoj školi za pačiće male, što bi za premijerku trebalo biti puno uvredljivije od pučke naprdaljke “kukulele” koju je, uostalom, već netko prije bio pustio u javni opticaj.
Jer, ovo nisu prvi, drugi ili treći, nego, nećete vjerovati, sedmi parlamentarni izbori od osamostaljenja Hrvatske. Ali evo, ispada da ona još slovka abecedu višestranačja u kojem je, razumije se, normalno da postoje “crveni”, “crni”, “žuti” i kakvi sve ne, ali stvar postaje paranormalna ili direktno nenormalna kada to šefici Vlade mora objašnjavati osobno predsjednik Republike. Poslije samo dvadeset godina, hrvatska parlamentarna demokracija izgleda toliko ispražnjena od svakog sadržaja, toliko daleko od onoga što se od nje u početku očekivalo, da se nitko više i ne sjeća kako se govorilo da će ona biti glavni motor demokratske preobrazbe zemlje. Štoviše, ako su se nekada marksisti rugali buržoaskoj demokraciji kao velikoj brbljaonici koja ničemu ne koristi osim da zaglavi kotač promjena, današnja Hrvatska toplo im se nudi kao dokaz da su bili, pa malne, savršeno u pravu. Kampanja za izbore koji će se održati početkom novembra zbilja u jotu pogađa ono na što se misli pod pojmovima blebetanja, nagvaždanja i lupetanja što je, ruku na srce, sudbina i goleme većine drugih zemalja u Evropi i svijetu u ovo vrijeme anemičnog i sipljivog političkog postmodernizma.
Ali, u hrvatskom slučaju ta brbljava nakaza koja je isisala svaki smisao politike nasrnula je kandžama već i na zadnje mrvice dobrog ukusa, tako da je on raskupusan i prije no što je kampanja službeno počela. Kako će to izgledati kada se ova strahota bude bližila kraju, čovjek se boji i pomisliti. Možete li zamisliti iole ozbiljnu zemlju u kojoj premijerka napada predsjednika što je na nekakav provincijski tamburaški festival poslao kao izaslanika jednog SDP-ovca, a on onda vadi iz rukava HDZ-ovce koje je poslao u neku drugu pripizdinu?! E, baš to čini sadržinski “supstrat” priče o “crvenoj Hrvatskoj”, nad čime se vjerojatno snebivaju i Ivo Sanader iz Remetinca i Franjo Tuđman iz groba. I oni su također znali, o još kako, mahati komunističkim avetima, ali su bili i ozbiljni politički manipulatori i svoje su promidžbene prangije punili pravim barutom – “opasnost” od povratka u Jugoslaviju, “uvođenje” komunističkog poreznog sustava – a ne ovakvim budalaštinama. Dobro, Tuđmanu je, a nategnuto i Sanaderu, bilo lako. Imali su pred spuštenim rogovima jednog barem na riječima ozbiljnog protivnika – “jugokomunizam” – i ništa drugo im nije bilo potrebno, mogli su se s njim obračunavati dokle su htjeli.
Sada je to otpalo, treba pronaći nešto novo, a njihovi nasljednici nemaju nikakvih ideja i vizija, umiju da kažu samo dvije riječi – Evropska unija – pored kojih zjapi ogromna gluha praznina. Nikakvog programa razvoja zemlje, čak ni elementarnog plana za izlazak iz krize, oni nemaju. U prošlim vremenima sprdnji su bili izloženi HDZ-ovci kada su se vadili da ne izlaze sa svojim programom u javnost da ga druga strana ne bi pokrala. Danas Jadranka Kosor to izgovara kao najnormalniju stvar na svijetu. Čekamo, veli, da SDP izađe sa svojim programom kako ne bi popalio naše ideje, kao da je riječ o draguljima, a ne o jeftinoj i iznošenoj bižuteriji. U međuvremenu su u novinama procurili dijelovi programa četveročlane koalicije na čelu sa SDP-om, koji također izgledaju isprano i prazno, s mutnim obećanjima o većim mirovinama, socijalnim davanjima i subvencijama za zapošljavanje. Ali, bez ijednog retka kako zaraditi pare za to. Ova zemlja izgubila je gotovo svaki kontakt sa svijetom realne ekonomije i industrijske proizvodnje, sada joj se zavezao jezik u čvor i ne zna više o tome ni govoriti.
No, zato se naveliko govori, brblja, klepeće i ćereta o svemu drugome. Neiskusni Josipović, kojemu svjetla reflektora očito prijaju više nego što je zdravo, dao se u to uvući, pa je poklopac svakom HDZ-ovom loncu, iako je prilično jasno da ga vladajuća stranka želi potrošiti kako bi bio izbačen iz završnice kampanje. Dobro, na neke stvari mora reagirati, kao što je premijerkino kršenje procedure u imenovanju ambasadora. Ali, kako i njegovi i njeni veleposlanici provode istu, nepostojeću vanjsku politiku zemlje, i to je u krajnjoj liniji mlaćenje prazne slame koju mu u velikim naviljcima dobacuju iz HDZ-ove štale. Drugim riječima, ni on u ovim čerupanjima ne iznosi nikakvu prepoznatljivu i upotrebljivu ideju kojom bi nešto bilo promijenjeno. To uključuje i “novu pravednost” kojom je pobijedio na predsjedničkim izborima, ali koja se u međuvremenu nije pokazala efikasnom ni protiv sasvim starih izvitoperenja i deformacija slavnoga hrvatskog kapitalizma. Zato kada je nedavno objavljeno da će premijerka i predsjednik sjesti i zakopati ratne sjekire, nije bilo jasno oko čega će se miriti koliko ni oko čega su se svađali.
SDP i njegova kastavska koalicija zasad se drže po strani, što izgleda mudro kada iz političkog kokošinjca ionako dolazi previše buke. Ali, kako Zoran Milanović u rijetkim javnim istupima beznadno muca, kao kada je izbjegao odgovor bi li i on pozdravio Gotovinu i Markača, nije jasno kako će se SDP uopće uključiti u kampanju. Jadranka Kosor je svojim verbalnim mlataranjem ispunila cijeli prostor i premda bi to na kraju moglo biti autodestruktivno, zasad stvara barem dojam da je u ofenzivi. Ni premijerka, razumije se, nema nikakav razvojni i antikrizni program, ona najmanje, ali baš zato hazarderski i potencijalno štetočinski otvara neke odavno ugasle bojišnice (Srbija), pa čak i bojišnice kojih nikada nije bilo (Vatikan). Ovo drugo čak odaje, reklo bi se, njen stanoviti dar za političko kockanje, jer spor oko crkvene imovine u Dajli očito koristi da, kao, promovira neku novu, nacionalno uspravniju Katoličku crkvu, pa makar bilo jasno da time malčice imitira sotoniziranog baruna “crvene Hrvatske” Tita. Kažem “kao” zato što je to očito fingirani manevar koji će trajati dok bude potrebe za njim i sasvim je jasno da će se odnosi s Vatikanom zatim vratiti u kolotečinu (konačno, u upravo najavljenoj gradnji katedralne vojne crkve u Zagrebu ističe se da to proizlazi iz ugovora Hrvatske sa Svetom Stolicom).
Ali, slični dugovi gomilaju se i prema Bruxellesu, jer se nakon završetka hrvatskih pregovora s Evropskom unijom sustavno krše neki već dostignuti demokratski standardi – prava nacionalnih manjina, status pučkog pravobranitelja… – a tu već može ozbiljno zaškripiti. No ako i ne zaškripi, zar šteta već nije napravljena? Glavna je ta da se u kolektivnoj imaginaciji parlamentarni izbori svugdje doživljavaju kao prilika za korak naprijed. Ali evo, u Hrvatskoj moraš strahovati da to ne bude korak natrag, što se, bojim se, upravo i događa.
Autor/ica
