ENG
Najveća Parada ponosa u srcu homofobnog Balkana
Autor/ica
Povezani članci
Srđan Dragojević, režiser, scenarist
(Intervju je snimljen u Ljubljani, mjesec dana prije nagrade na nedavnom 62. Berlinaleu, gdje je ‘Parada’ u sekciji ‘Panorama’ dobila glavno odličje publike, posebno priznanje ekumenskog žirija i nagradu ‘Victory Column’, koju dodjeljuje žiri sastavljen od čitatelja gay-lezbijske revije Siegessäule).
Prvo smo sjedjeli u kavani hotela ‘Antique’, kamo su se polako iz svojih soba počeli dovlačiti glumci filma ‘Parada’, blago zgužvani nakon noći nakon slovenačke premijere. Nastavili smo na ljubljanskoj uspinjači i onda i na Gradu, u restoranu…’Ukrali ste mi bakalar, neću Vam dozvoliti da ostanem bez brancina’, kaže s ciničnim osmijehom – a ne izgleda da bi htio prestati govoriti. Srđan Dragojević se čini da u analiziranju društvenih fenomena, u formuliranju svojih teza, u oblikovanju provokativnih rečenica uživa jednako kao što uživa u pisanju scenarija ili u režiranju filma. Enfant terrible srbijanske kinematografije, koji svakim filmom (ili skoro svakom svojom izjavom) podijeli širu javnost (‘Lepa sela leo gore’, ‘Rane’, ‘Sveti Georgije ubiva aždahu’, ‘Anđeli 1’ i ‘Anđeli 2’).
Film ‘Parada’, za kojeg kaže da je njegov najbolji, u maniru crne komedije sa više nego crnim humorom, govori o skupini gay aktivista koje za Gay Pride traže zaštitu od države, a onda je potraže kod bivšeg kriminalca i ratnog profitera Limuna (Nikola Kojo).
Ovaj film ‘sa plemenitom ciljem’ promijeniti najzadrtije homofobe, kao producentice podržale su Srbija, Hrvatska, Makedonija i Slovenija, tako da je, kao što kaže autor, ‘Parada’ zaista prvi film jugosfere tačno dvadeset godina nakon početka rata 1991. Očito je da se, s obzirom na činjenicu da će film u regiji imati više od pola milijuna gledatelja, događa najveća Parada ponosa u povijesti. I to u srcu homofobnog Balkana.
Kako bi kao diplomirani psiholog definirali ‘genijalnost’?
Molim?
U mnogim intervjuima kažete da je u Srbiji ‘genijalno’ riječ koja se prečesto upotrebljava. Šta dakle za Vas znači genijalnost?
Ne znam, za mene je genije slovenački filozof Slavoj Žižek. U filmu je za mene genije Almodovar. Obožavam ga. Moj prvi film ‘Mi nismo anđeli’ ima nekoliko elemenata Almodovarovih filmova, koji su mi bliski. Drugi film, koji sam trebao snimiti nakon uspjeha ‘Anđela’ neslavno je propao, jer je 1993. počela inflacija i ‘Avala Film’ se raspao kao mjehurić od sapunice. Film, kojeg nisam nikada snimio, bio je psihološka komedija o dvjema ženama, o varanju i vjernosti u braku, jako almodovarski film.
Priča o dvjema ženama, kažete: to bi bila očito jedina u Vašem izuzetno mačističkom, čak ‘gay’ opusu, koji portretira prevashodno muško-muške odnose, što je karakteristično za patrijarhalne kulture.
Potpuno sam svjestan tog gay aspekta u svojim filmovima; išao sam tako daleko, da sam ironirizirao samog sebe sa scenom Ben Hura kojeg u ‘Paradi’ gleda moj glavni junak Limun. Znam da sam puno uspješniji u oblikovanju muških karakterta, nego ženskih. I moja djevojka mi je više puta rekla ‘kad ćeš napraviti normalan film, sa nekim dubokim ženskim karakterom, ne samo ti tvoji mačo likovi’…
Kao što kažu, notorni zavodnik nije daleko od svećenika, hiper mačo nije daleko od gaya…
Zaista vjerujem da svako u sebi ima i muški i ženski princip. Ja sam čovjek koji je u seksualnom smislu hetero, ali u svojoj biti imam puno ženskog: volim cvijeće, vesele boje, rado čitam knjige, poeziju, slušam klasičnu muziku, volim dizajn – sve što bi u mačo balkanskoj kulturi brzo bilo pripisano gay populaciji.
Kako je nježni poeta počeo režirati radikalne, provokativne filmove koji su u kino privukli mase i svaki put podijelili srbijansku javnost?
Odavno me fascinira Majakovski kao primjer nečega što je u svom žanru tako sublimirano, ezoterično, a istovremeno tako močno djeluje na, da tako kažem, obične ljude.
Kad mi je bilo 22. godine doživio sam prvi uspjeh kad sam dobio Brankovu nagradu za knjigu poezije. Knjiga je vrlo komunikativna, vrlo drugačija od hermetične poezije koja je tada postojala. To je tvoja prva nagrada u životu, fascinira te, daš prvi intervju za novine i onda te odabrani iz Društva pisaca vode po kulturnim domovima gdje čitaš svoju poeziju i vidiš da je dolaze čuti i bakice i dedice, koji su došli u Dom kulture da se malo ugriju. I upitam se: kome su ove pjesme namijenjene? Tada sam prvi put počeo razmišljati o filmu, o moći koju film ima.
Ali prvi impuls za ovaj film se desio u Vama još 2001. nakon prve Gay parade u Beogradu?
Tada sam zaista doživio mješavinu srama i bijesa. Svijet su preplavili likovi huligana, koji mlate i pljuju aktiviste na Trgu Republike…To je bilo vrijeme kad je otišao Milošević, bili smo puni pozitivne energije i nade u nova, dobra vremena…Bilo me je sram da se to događa u mom gradu.
Još pred premijeru u Beogradu ste rekli da ovaj film nije za ‘istomisleće’ odnosno ‘već uvjerene’, da tim filmom ne želite uvjeravati već uvjerene…
Puno je filmova koji su poštene, pristojne, socijalne drame, ali to su filmovi koji izgledaju kao da su napravljeni za one koji misle isto, za ljude liberalnih uvjerenja – i u suštini u društvu neće promijeniti ništa.
Kritika u ‘Politici’ Vam prebacuje da je to populizam, da ste ‘udružili nezdruživo’ – ratne kriminalce i profitere sa gay-aktivistima. Vrhunski autorski cinizam?
Kad napravite pristojan proizvod za ljude, to je u očima kritike kao da ste napravili zločin. Najvjerojatnije i jeste film zato u kurcu, ne samo kod nas, nego u cijeloj regini, jer je to prevladavajuće mišljenje. Kako među filmašima, tako i kod kritike.
Pa ipak, reklamirati film o tolerantnosti prema istospolno orjentiranim sloganom ‘Film koji će otići u anale srpskog filma’. Oprostite, ali bez poštovanja prema onima radi kojih ste napravili film.
Da, ali ne smijete zaboraviti da su gayi obično vrlo inteligentni i duhoviti ljudi. Oni tu ironiju vrlo dobro razumiju. Naravno da je to provokacija.
Koja u Sloveniji ‘ne bi prošla’
U Sloveniji ništa ‘ne bi prošlo’. Znate da smo slovenačkoj nacionalnoj televiziji poslali 19 TV reklama za film? Uzeli su ih samo šest i onda odbili i tih 6. Zašto? Jer se u jednoj pije pivo, u drugoj je izjava: ‘Biće još prilika za rat’, u trećoj pucaju na psa, u četvrtoj je rečenica: ‘Nije moj miško peder…’, dakle zasmetala im je riječ peder, i na kraju smo od 19 reklama ostali na nuli. Izgledalo je kao da ‘Paradu’ uopće ne možemo reklamirati na slovenačkoj televiziji. Onda sam rekao producentici Evi Rohrman : ‘U filmu imamo prekrasnu scenu, u kojoj bambi miče ušima, onaj kič kojeg u filmu gleda Kojo, evo, daj joj to, i napiši ‘odobrila cenzura Televizije Slovenije’. To bi bila baš prava provokacija, šta mislite?
Kako se u psihologiji zove takav tip osobe, koji uživa u provokaciji?
Nepravedni ste. Ne uživam u provokaciji. Ja se igram. Zabavljam se. Ako sebe ne doživljavam pretjerano ozbiljno, imam pravo da ne uzimam ozbiljno ni pjesnike ni druge filmske umjetnike, zar ne?
Komentari na srpskim društvenim forumima nakon ovog filma su šokantan primjer govora mržnje, potpirivanja netrpeljivosti, uvrjeda i prijetnji…Jeste li stvarno Vi i Nikola Kojo, još i prije nego je film prikazan u kinima, dobivali prijetnje smrću?
Nego šta vi mislite, to je Srbija. Još prije nekoliko mjeseci, dva Italijana su se držali za ruke na ulici i završili su u hitnoj. Prijateljica moje kćerke je lezbijka. Sjedjela je na klupi sa svojom djevojkom u parku, približili su im se neki klinci i obje djevojke izudarali. Prijateljica je dobila potres mozga. To se u Beogradu dešava svaki dan.
Potpuno mi je jasno da ste vi u Sloveniji imali gay paradu još u vrijeme stare Jugoslavije, ali i kod vas se, čujem, događaju stvari kao što je napad maskiranih skinheadsa na gay i lezbijski klub Open…
Razgovarao sam sa vašim gay aktivistom Mitjom Blažičem, koji je tad dobio ozbiljne batine. Te stvari očito ni kod vas nisu potpuno uređene.
Homofobija je samo bolje prikrivena.
U tome, da je neko prikriveni homofob, ne vidim ništa loše, ako je to tvoje privatno uvjerenje i time nikoga ne ugrožavaš, zadrži to za sebe. Po tome sa razlikuju uređene od neuređenih država. Najvjerojatnije poznajete istraživanja da u svakom društvu postoji od 3 do 5 posto psihopatske populacije, ako nisu dovoljno inteligentni, onda su to silovatelji, ubice i mali kriminalci…
Jesu li to ti kriminalci i ratni profiteri iz republika nekadašnje Jugoslavije, koje ste Vi pokazali u filmu?
Ni u kom slučaju. Ljudi u mom filmu su široka srca. Hoću reći, ako je psihopata izuzetno inteligentan, postaće tajkun, političar ili čovjek sa utjecajem i time velika opasnost za društvo. Uređeno od neuređenog društva se razlikuju isključivo po tome kako tretira tri posto psihopatske populacije. Psihopatska manjina je jedina manjina prema kojoj društvo ne smije biti tolerantno. A kod nas je potpuno suprotno. Mi smo netrpeljivi prema svim manjinama, osim prema najopasnijoj – prema psihopatama.
Sa svakim Vašim filmom se čini da ste se odazvali na specifičnu društveno-političku situaciju. Takozvanim ružičastim valom, komedijom ‘Mi nismo anđeli’ bili ste tampon za politčka vrenja na prijelomu u devedesete.
Ništa se nisam odazivao. To je zabluda koja mi sve više ide na živce. Radi se o lošem tajmingu mojih filmova, kojeg nisam želio. Tajming ‘Lepih sela’ je bio strašan. Jeste da smo ga prodali u 48 država, istina je da je bio najgledaniji strani film 1997. u Australiji ili u Brazilu, ali to je film koji nije bio prikazan ni na jednom A-festivalu.
I još uvijek mislite da je to nepravda. Bez obzira na to da se 13 godina nakon tog Vašeg filma još uvijek polemizira, nije li vrijeme da priznate da Vas je ponijelo u jednostranom prikazivanju…
Nemam šta priznati. Ponavljam da su ‘Lepa sela’ pošten film sa antiratnom porukom.
Napravljen je novcem tadašnje vlasti, dakle Miloševića.
Nego čijim? U Srbiji su mi tada prigovorali da je antisrpski, u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj su ga proglasili prosrpskim militarističkim filmom, što sada, nakon 15 godina, nema nikakve veze.
Muslimani kao fiktivno zlo izvan tunela.
To nije istina. Nisam ih predstavio kao zlo, namjerno sam neprijateljsku stranu učinio nevidljivom, da bi više naglasio sukobe, koji se događaju unutar srpske strane…Ta podmetanja, da sam Srbe namjerno stavio u tunel i muslimane oko njega, da sam negirao opsadu Sarajeva, me vrijeđaju. Jako sam osjetljiv na te argumente. Ne znam zašto, ali moje filmove i s njima mene osobno, napadaju ultra-ljevica i ultra-adesnica. Čini se da se preko mene uvijek dobro razumiju. To je prije svega tako jer su ultra lijevi i ultra desni aktivisti većinom ljudi bez smisla za humor. To su takozvani analni karakteri, koji se ponašaju kao da je svaka njihova misao najmanje kao Njegoševa. Analni karakter prepoznaš po tome što je uvijek na razini djeteta, koje sjedi na tuti, vrelih obraza – vidi, napravio sam nešto veliko, uspjelo mi je.
Hoćete li da kažete da ste Vi ‘oralni karakter’?
Ja sam oralni karakter, da. Tako da se s analcima ne razumijem baš najbolje.
Vratimo se pitanju dobrog tajminga. Nikada nisam namjerno uradio ništa aktuelno, ja reagiram. Moji scenariji imaju tu sposobnost da anticipiraju istinitost. Taj scenarij sam napisao 2008. Tada još nije bilo ni prve zabranjene Parade ponosa, nije bilo ni nesretne Parade ponosa, koja se završila sa mnogo ranjenih, srušenim središtem Beograda, niti ovog sada zabranjenog.
Što je pokriveno prikazivanjem Vašeg filma?
Da, našu paradu nam nisu mogli zabraniti. Ovaj film je napisan 2008., s tim da anticipira mržnju prema gayima i lezbijkama, koja se iznenada pojavila, a posebno zadnjih godina.
Iznenada? U Srbiji?
Naravno da je u Srbiji homofobija jako prisutna, ali nije slučajno što je tako izbila upravo u zadnje vrijeme.
Kako to objašnjavate?
Najlogičnije objašnjenje je da aktuelna vlast skupa sa tajkunima kroz medije, koje imaju u vlasti, neprestalno izvodi političke spinove. Kad imate krizu sa milijun i pol nezaposlenih, kada većina naroda živi u bijedi, treba potražiti neprijatelja, krivca. To, što živiš u Srbiji znači sve vrijeme biti suočen sa prostačkim pokušajima oblikovanja spinova, koji su na žalost učinkoviti. LGTB zajednica je odličan predmet mržnje, jer većina ljudi u Srbiji ne zna šta je homoseksualnost, većina ljudi misli da je gay parada karneval i kič orgije – i mediji to potenciraju tako što pokazuju gole muške zadnjice sa festivala u Amsterdamu i Berlinu. Šta mislite da u gladnom narodu izazivaju slike golih muških zadnjica? I tako se radi. Da bi ljudi zaboravili kako jadni i besperspketivni su njihovi životi, kako su ih zajebali baš ti političari. Slično rade i sa Kosovom. Da ne govorimo o mikro spinovima – filmu Angeline Jolie, kojeg niko od nas nije vidio, odjednom je kod nas postao mini predmet mržnje.
Uvijek treba potražiti nekoga koga bi narod zamrzio, da se mržnja ne bi usmjerila na tajkune ili političare.
Kako je moguće da je redatelj, kojeg je unajmio studio kao što je Miramax, tako dugo ‘odbijao loše scenarije’ i na kraju u četverogodišnjem ugovoru nije snimio ni jedan jedini film na engleskom jeziku?
Puno puta to čujem, kako to, da nisi napravio makar jedan film na engleskom jeziku, pa makar po lošem scenariju, onda bi sljedeći bio bolji…A te stvari se tamo ne rade tako. Imate masu executive producera, koji vam stoje iznad glave, biraju glumce, diktiraju vam šta mora biti u filmu, šta mora van.
Da Vam dam samo jedan primjer. Pozvali su me iz kuće Mela Gibsona ‘Icon’, jer je navodno Gibson svojevremeno bio oduševljen ‘Lepim selima‘, i dali su mi da pročitam projekat sa radnim naslovom ‘Payback All Star Review’. Kad sam pročitao taj scenarij, rekao sam svojoj tadašnjoj ženi da je to sranje i potpuno zaboravio na njega. Nakon tri mjeseca sam dobio poruku da moram na sastanak u ‘Icon’ kod Mela Gibona. Nakon 15 minuta ljubaznog ćaskanja me upitaju: šta mislite o scenariju ‘Payback All Stars’, i ja odjednom u glavi nemam ni jednu informaciju, ne mogu se sjetiti šta me pitaju… I počnem raspredati kako je to izuzetan scenarij. Kad odem sa sastanka potpuno osramoćen, pozove me agentica i kaže: ‘dobio si posao, oduševljeni su tvojim pristupom’.
Strašno. Pri tome sam cijelu godinu išao na sastanke za projekte koji su mi se u principu dopadali, na primjer ‘Meksikanka’, ili ‘Frida’, i od toga ništa nije realizirano. Shvatio sam da te ljude ne zanima ništa drugo, ni kreativnost, ni znanje, ni inteligencija, nego isključivo i samo – entuzijazam, slijepo oduševljenje projektom, kakav god da je. Redatelj je u tom sistemu lice koje brine za dobro raspoloženje na setu. Ne treba ni da bude dobar zanatlija. Fantastične zanatlije su oni oko njega, pomoćnici režije, direktori fotografije…tako su mi prošle dvije godine u LA-u, dok nisam spakovao kofere.
A šta je poslije toga bilo sa projektom kuće ‘Icon’ Mela Gibsona?
Ništa, moj projekat su nakon godinu dana rada otkazali.
Ali platili su Vam?
Jesu. Ali kad negdje sjediš tri godine i sve vrijeme radiš, a od toga se ništa ne realizira, šta onda imaš od tog Disneyevog čeka sa ušima Miki Mausa, kojeg dobiješ svakog mjeseca? Mene je to ubijalo.
A zanimljivo je da je bez poteškoća snimljen film za kojeg ste napisali scenarij, a režirao ga je Vaš kolega Dragan Bjelogrlić. ‘Montevideo’ je film kojeg je vidjelo pola milijuna gledatelja, Nije Vam žao što ga niste Vi režirali?
Ne može mi biti žao, jer sam još na početku znao kakav je bio odgovor među nama. A istina jeste da sam ja režirao taj film, da bih ja bio oštriji, naturalističniji. Dragan je sve to malo omekšao.
Nogomet u filmu Vas je uznemiravao još kad ste radili mjuzikl sa Lloydom Weberom. Kako stojite Vi i nogomet?
Obožavam nogomet, ja i sedam milijuna Srba. Kad sam se vratio iz SAD, Andrew Lloyd Weber me je angažirao, skupa sa još jednim mladim scenaristom, da šest mjeseci razvijamo scenarij za filmski mjuzikl koji je već igrao na West Endu sa naslovom ‘Beautifiul Game’. Stvarno sam se potrudio, a onda sam mu predložiio da možda iz mjuzikla odstranimo dvije zaista loše pjesme – i naravno da se naša saradnja u trenutku završila. Ti veliki bogati ljudi su vrlo oholi.
Nedavno mi je producent Duncan Kenworthy (‘Četiri vjenčanja i pogreb’, ‘Notting Hill’) rekao da su u studijskim sistemima režiseri prevashodno dobre zanatlije bez pravih nadležnosti.
Da, to sam iskusio na vlastotoj koži. Režisera niko ne doživljava kao autora. Ni kao zanatliju. Oni smatraju da ste vi, ako sa Vašeg položaja ponudite prijedlog za promjenu, možda čak neodgojeni i neobrazovani. Nemate pravo zahtijevati određene stvari u svom filmu, jer to nije vaš film.
Prije nego sam počeo raditi ep po predlošku Dušana Kovačevića ‘Sv. Georgije ubiva aždahu’, dobio sam ponudu Johna Cusacka za film sa radnim naslovom ‘Brand Hauser’, koji je kasnije išao u distribuciju kao ‘War, Inc’. Glumačka postava zvijezde Marisa Tomei, John Cusack, Ben Kingsley, ali loša politčka satira. Dvije sedmice prije početka snimanja sam otišao iz projekta. Nešto tako mi se još nije dogodilo.
Kako je to moguće?
Kad mi je Cusack ponudio scenarij, rekao sam mu da projekat zahtijeva puno promjena, e da bismo ga mogli promijeniti u dobar scenarij. On je rekao – OK, i otišao u London na snimanje ‘Sobe 1406’ prema romanu Stephena Kinga. Ja sam nastavio rad na tom scenariju prema ugovoru i dogovoru sa producentima iz Bugarske. Napisao sam, makar za mene, interesantan scenarij, koji je bio neka moderna verzija Kubrickovog ‘Dr Strangelove’, začinjen sa puno akcije, čime sam udovoljio producentima. Otišao sam u Sofiju, dva mjeseca pripremao film, imao castinge, sam sam izabrao Marisu Tomei i Sergeja Trifunovića, doveo svoje ljude, ukratko, imali smo ozbiljne pripreme…Dvije sedmice prije snimanja pozove me Cusack i kaže: ‘to više nije scenarij kojeg bih ja želio snimati’. ‘Šteta, kažem, ali sve se sprema, svi su tu’…Ne, Cusack hoće da se vratimo na prvu, njegovu verziju scenarija. Prekinem vezu, potpuno šokiran.
Upitam Cusackovog čovjeka, njegovog osobnog trenera, kojeg je promovirao u producenta, simpatičan, ali ograničen Amerikanac: ‘Kako je moguće da čovjek dva mjeseca nije pročitao to što mi danas radimo?’ Tip mi kaže: ‘Cusack je disleksičan, ja sam mu taj koji mu čita scenarije’. Stvarno bizarno. I tako se ugledam kako stojim na terasi svoje sobe na desetom spratu hotela Kempinski – i odlučujem – da li da skočim ili da spakujem svoje stvari i nestanem od tamo. Spakovao sam kofere… Oni su poslije doveli nekoga ko je slušao Cusacka, što znači – nije bilo prave režije – i film je odmah išao u DVD bez kino distribucije.
Vratimo se ‘Paradi’; tamo mladić, gay aktivista, tik pred napad bijesnih navijača i homofoba na šačicu aktivista u svom govoru krikne: Postoje dvije Srbije!
Nikada nemojte miješati moje osobno stajalište i ponašanje mog junaka. Ne govorim baš ja kroz moje junake. Mnogi desničari su mi zamjerili da polariziram Srbiju na civiliziranu, dakle na one koji su na strani gay parade, i primitivnu, divljačku Srbiju. Sa moje tačke gledanja su stvari bitno kompleksnije. Jedna Srbija su za mene političari, tajkuni, vlasnici reklamnih agencija i profiteri, koji su se obogatili u vrijeme rata devedesetih i u divljem kapitalizmu, divljoj tranziciji. I na drugoj strani 97 procenata nas kretena, koji smo svi luzeri tranzicije.
To što kaže moj lik Mirko je ponašanje čovjeka, kojeg svaki dan većina kinji, vrijeđa – svaki put kad kroči na ulicu, to je povezano sa rizikom da će ga neko uvrijediti, pljunuti ili ga brutalno pretući.
Ako me već pitate kakvo je moje stajalište u tom filmu – to je nešto što niko nije primijetio – tamo, gdje je natpis ‘Parada’, preko Limunovih izloženih artefakata, gdje su medalje, zastave hrvatskih, srpskih i bosanskih jedinica…To sam htio reći: da je sav taj rat devedesetih jedna sama velika parada.
Takve pojednostavljene tvrdnje ne bismo očekivali od inteligentnog čovjeka.
Zašto? Sav taj rat je bio u suštini na brzinu izvedena buržoaska revolucija u Jugoslaviji. Da bi jedni dobili novac, a drugi ga izgubili. Jugoslavija je razbijena samo zato da bi izveli lopovsku tranziciju u pet malih zemalja – i da bi na kraju dobili pet usranih malih državica i dva protektorata, Bosnu i Kosovo. Svi ratovi se vode isključivo radi dobitka. Tako i ovaj.
Ali ipak su razlozi malo kompleksniji. Već to što su inicijatori tog rata podmetnuli ljudima i potpalili međunacionalnu mržnju
Bitno je da su spin doktori i političari bili svjesni da će teško napraviti učinkovitu privatizaciju bogate Jugoslavije. To bi predugo trajalo i niko se ne bi mogao obogatiti. Pogledajte koliko se raznoraznih fondova i banaka obogatilo zbog privatizacije izvedene u našim malim državicama. Rat nije izazvao ništa drugo nego da se države razdruže da bi ih lakše pokrali. Jednu za drugom. To je za mene sve jedna strašna parada. Naravno da to kažem sa pijetetom prema žrtvama Sarajeva, Srebrenice i svih dvije stotine hiljada žrtava, koliko je ta na brzinu izvedena buržoaska revolucija u Jugoslaviji koštala.
Ako je to bila buržoaska, koja nas revolucija sada čeka?
Sada nas čeka socijalistička revolucija. I o tome govori moj sljedeći film.
Ali u Vašem filmu – roadfilmu po republikama nekadašnje Jugoslavije – u kojem glavni junak, mali kriminalac sakuplja svoje ratne drugove, kriminalce, ostvarujete neku vrstu ‘gay-kriminalnog hibrida bratstva i jedinstva’.
Pa zar ta ideja nije evidentna, čak previše eksplicitna? Stvarno bi bilo previše banalno, da to objašnjavam. Ako biste htjeli još plastičniji prikaz onoga što sam htio reći: Ja sam Jugoslaven. Vi, koji niste, ko vas jebe. (osmijeh).
Ono na šta sam zaista ponosan je nepovezana, nedosljedna struktura tog filma, koji sam ostvario namjerno da bi tako bolje djelovao na limbični (udova, ekstremiteta, op,p.) sistem gledatelja.
Limbični sistem?
To sam imao u mislima, da (osmijeh). Neprestalno njihanje između komičnog i tragičnog tako zbuni um gledatelja, da nesvjesno reagira čistom emocijom. Htio sam napraviti film koji te izbaci iz ravnoteže, koji djeluje na gledateljevu podsvijest. To je ugrađeno u film. Planirano. I mislim da to dobro funkcionira.
Govorite i o poplavi uvrjeda, kao što su peder, balija, muslić, šiptar, ustaša, četnik…
Naravno. Htio sam preispitati metodu biheviorističke psihoterapije koju zovemo preplavljanje. Prema toj metodi nekoga, ko se boji zatvorenog prostora, zatvorite u ormar; najprije bi dobio napad anksioznosti, a nakon nekog vremena će shvatiti da to nije ništa strašno. I u tom filmu je takva poplava šovinizma. Nabacao sam toliko gluposti i političkih nekorektnosti da bi gledatelj, potpuno preplavljen svim tim sam sebi rekao: ‘Jebote, pa to sve skupa je bezveze.’
U stilu Lenjinove izjave: ‘Film je naše najznačajnije oružje’. Zaista vjerujete da filmom možete promijeniti svijet?
Prestanimo sa tim pravcem, već vidim optužbe u stilu Goebelsa i psihologije mase, ne bih želio ići u tom smjeru…Duboko vjerujem da postoji pozitivna manipulacija. Da manipulacija nema uvijek negativnu konotaciju i da film može utjecati na ljude da postanu bolji. Da još jedanput provjere svoja uvjerenja, svoje predrasude. A ponekad umjetnost služi i tome.
Ako vjerujete da će taj film nešto promijeniti, imate li već neke konkretne rezultate?
Pola milijuna gledatelja u nekadašnjoj homofobnoj Jugoslaviji je već nešto, zar Vam se ne čini? A ako predsjednik Srbije, koji vlada isključivo po principu primitivnog utilitarizma, zna da je većina birača homofobna, zbog toga ne prekine paradu ponosa i ne stane na čelo te parade, kao što je uradio Mesić u Hrvatskoj, nego stoji po strani i čak podržava protivnike parade, to znači da vrh vlasti podupire mržnju….I jer me boli kurac za politiku i vlast, radiću njihov posao.
Dobili ste konkretne reakcije onih, koji su nakon gledanja Vašeg filma promijenili stajalište prema istospolno usmjerenim?
Mislite od ‘izliječenih’? Da, nekoliko feedbackova sam dobio. Između ostalog me je pozvao ugledni srbijanski novinar i rekao mi da je njegov sin zadnjih godina učestvovao u skupinama koje su razbijale paradu ponosa, a naredne godine je htio sudjelovati u paradi ponosa i podržati je. Kao Limun. To su fantastične priče. Prijatelj mi je rekao da je pitao sina kako mu je izgledao film. ‘Film je sranje’, rekao mu je mali. Zašto? ‘Jer sad više ne mrzim pedere’. (znakovito zaćuti).
Nema ljepše reakcije za autora, koji ima megalomansku ideju, da može svojim djelom promijeniti svijet (osmijeh).
I šta priprema megalomanski autor koji želi promijeniti svijet?
Marskistički film. Vraćam se na ‘Bodljikavo prase’ (The Porcupine) Juliana Barnesa i sada ću to izvesti do kraja. Kad sam 2000. počeo pripremati taj film, svi su kupovali velike automobile, kuće i sise na kredit – svima je bilo fenomenalno u kapitalizmu, niko se nije htio baviti mojim projektom koji govori o pozitivnim vidicima i vrjednotama socijalizma u sistemu.
Vi ste dakle duboko u duši socijalista?
Ja sam marksista. Pokušao sam promijeniti stajališta ljudi prema drugačije spolno usmjerenim, sada ću svojim skromnim prilogom pomoći socijalističkoj revoluciji.
Sa slovenačkog prevela Nada Zdravič
Autor/ica
