Načelnik nas uči dinu i postu

Povezani članci

• Sonja Biserko: Radikalizacija Bošnjaka je u interesu zvaničnog Beograda
• Dobro jutro Banja Luci, Sarajevu i Mostaru
• Milan Pekić: Katil za direktorskim hastalom
• U PODNE
• Sarajevsko tužilaštvo neće provoditi istragu po prijavi o nepružanju liječenja djevojčice
• Promocija knjige Michaela Martensa “U požaru svjetova – Ivo Andrić: Jedan evropski život”

Ramazan. U Sarajevu uvijek drag gost. Miris somuna, pucanj topa na Tabiji i bljesak kandilja. Ljudi s kojima sam iš’o na ponoćku, sad meni dolaze na iftar i dave se burekom i kadaifom. Onda prva cigara i cjelonoćno kafenisanje. Do sehura.

Piše: Armin Huseinović

Večerašnja mi kafa prisjede. Dolazi konobar, spušta na sto “kraću” i kolu, kad mi u čašu upade tesarska olovka.
-Šta je ovo?
-Šuti, ne pitaj.
Ja ne bih bio ja kad ne bih pit’o. I kaže čovjek da su svi konobari u općini Stari grad tokom Ramazana, pored tacne i novčanika, zadužili i po jedan tesarski metar i olovku. Tako Načelnik naredio. I lijepo dođe Sarajevom oduševljeni turist u kafanu, naruči pivu, a konobar će:
-Džest a mint, aj mast ček frst.
Gleda njega onaj jadni turista i ne ide mu u glavu šta se to mora provjeravati, već mu na pameti da će mu tražiti ličnu, pa mu još i drago što izgleda toliko mlađe, a naš ti konobar spusti tacnu, izvadi metar i onu tesarsku olovku iza uha, pa nešto mjeri.
-Jok! Sori, no bir. Lemonejd? Boza?
-Booze?
-Jes, boza. Buz.
-Whatever…
I ode u svijet priča kako cugu u Bosni toče u čaše za vodu i kako možeš popit’ kol’ko hoćeš, a ni habera.
O čemu se, zapravo radi?
U srijedu, 10.jula, vlasnici ugostiteljskih objekata koji se nalaze na teritoriji sarajevske općine Stari Grad dobili su obavijest da im je tokom mjeseca Ramazana zabranjeno točenje alkoholnih pića u neposrednoj blizini obrazovnih i vjerskih objekata, harema i dvorišta istih.
Čekaj malo! “Obrazovnih i vjerskih objekata”? Šta je sa “alkoholnim pićima” U vjerskim objektima? Neće valjda još napraviti racije po starogradskim crkvama i ritualno prosipati vino u Miljacku? Može svašta bit’…
Baš kad čovjek pomisli da ga više ništa od ovih naših ne može iznenadit’, oni smisle neki novi fol da nas obrukaju. Da me nije strah narednog “fola” koji će im pasti na pamet i slobodnog vremena kojim raspolažu, još bih se i smij’o. Plak’o od smijeha. Ovako mi se plače od bijesa. Bijesa i nemoći. Otprilike k’o kad ti stariji brat jednom rukom drži tvoje ruke da se ne možeš branit’, a drugom ti puca klempe.
Sjetih se i priče “Mujo telal” Zije Dizdarevića. O Ramazanu u fojničkoj čaršiji. Čaršinlije ljute, nervozne od gladi i žeđi, pa samo traže na kome da iskale “ramazansku huju”. I već peti dan Ramazana neko iz obijesti pronese glas čaršijom da je vidio Muju telala kako u sred dana nešto žvaće iza kuće. I skupe se mudre glave, sve čaršijski prvaci, pa odluče da baš oni moraju Muju kazniti.
“Zar sav svijet postit’ a Mujo jok!? Da ga potabamo! Da ga naučimo dinu i postu!”
I naučiše ga. Dvadeset i pet udaraca po tabanima.
Kad malo bolje razmislim, možda onaj naš turista i nije loše proš’o.
Šta bi tek bilo da je onaj konobar malo bolje znao engleski ili da je dragi gost još od prve boze dobio proliv? I ode jadnik u prvi market u susjednoj općini, kupi flašu vlahova, pa opet na Baščaršiju. I prođe opet pored one kafane, mahne konobaru flašom, a iza prvog ćoška Načelnik sa šipkom.
Pa da nas obruka do kraja…