Na valu pohvala Vučiću, Srbija je već „velikom tugom“ krenula na„Oluju“

Izdvajamo

• Na drugoj strani, Srbija i Republika Srpska također se uveliko pripremaju za jedno velebno obilježavanje (da ne kažem – slavlje, jer kako bi se svijetu i prikazali kao velike Žrtve velike Nepravde da nije bilo „Oluje“!) također pod znamenjem operacije o kojoj govorimo, ali ovdje je riječ o Danu žalosti: vlade dviju „srpskih dražava“ na zajedničkoj su sjednici „Peti avgust“ proglasili „Danom sećanja“ na žrtve stradale rečenoj „hrvatskoj vojnoj akciji“. Novinski komentatori pišu kako su hrvatska proslva „Oluje“ i srpsko oplakivanje žrtava ove oružane akcije divergentni smjerovi jednog pravca. Meni se čini primjerenijom drugačija metafora: da su to dvije paralele (simboli s-h odnosa) koje se sijeku tek negdje u beskonačnosti.

Povezani članci

• Vlast u Srbiji želi demokratiju bez novinara
• Slobodan Dukić: Ima leševa-ima zločina!
• Na pomolu rješenje provedbe presude Sejdić -Finci
• Dennis Gratz zatražio da se Parlamentu podnese izvještaj o poslovanju mostarskih javnih preduzeća
• Digitalni susret: 25 godina Srebrenice – Sjećanje. Pravda. Pomirenje
• Održiva pohlepa

Vučić i Markač; foto: Boris Ščitar

Srebrenica: post factum

Na drugoj strani, Srbija i Republika Srpska također se uveliko pripremaju za jedno velebno obilježavanje (da ne kažem – slavlje, jer kako bi se svijetu i prikazali kao velike Žrtve velike Nepravde da nije bilo „Oluje“!) također pod znamenjem operacije o kojoj govorimo, ali ovdje je riječ o Danu žalosti: vlade dviju „srpskih dražava“ na zajedničkoj su sjednici „Peti avgust“ proglasili „Danom sećanja“ na žrtve stradale rečenoj „hrvatskoj vojnoj akciji“.

Piše: STIPE SIKAVICA

Sjeća li se još itko, mislim itko iz „bijeloga svijeta“, dakle sjeća li se još itko obilježavanja dvadesete obljetnice genocida u Srebrenici? Rekoh li genocida? Ma kakvog genocida, kakve Srebrenice! Srbijanski premijer Aleksandar Vučić je u fokusu svjetske (medijske i ine) pozornosti bit će, evo, već desetak dana. A da je središnja figura u srpskom nacionalnom korpusu od kada se vratio iz Srebrenice, o tome ne treba ni govoriti. I sve to zahvaljujući onom prokletom incidentu na kraju oficijalnog dijela komemoracijske svečanosti u Potočarima kojemu se (incidentu), ovisno od kuta promatranja, daju najrazličitiji nazivi – od cipelarenja, linča i kamenovanja, pa do napada i atentata na premijera! Premda je „jedva izvukao živu glavu“, držim da Aleksandar Vučiće nije mogao ni poželjeti drugačiji, po njega i zvaničnu Srbiju (i Republiku Srpsku, dakako) povoljniji kraj svog „poklonjenja žrtvama u Srebrenici“.

I pisac ovih redaka pripada onoj grupaciji ljudi koja je, nakon Vučićevog povratka u Beograd i završetka hitno sazvane sjednice srbijanske Vlade, pozdravila njegovu izjavu u kojoj se za pamćenje smjestila samo jedna, i to krucijalna misao: usprkos onome što se dogodilo u Srebrenici (incident), premijerova ruka „ostaje ispružena“ prema Bošnjacima. (Naravno, poštujem i sasvim oprečno mišljenje, recimo, mišljenje g. Miloša Ćirića, stalnog suradnika sajta „Peščanik“: „Ono što on (Vučić) ne shvata jeste da njegova ruka ni ne treba da bude ispružena nego ruka žrtava treba da bude ispružena prema njemu…“) Međutim, tom „ispruženom rukom“, kao kakvim mačem apsolutne moralne superiornosti, stali su žestoko vitlati Vučićevi ministri (osobito Dačić i Vulin), predsjednik države Tomislav Nikolić, neizbježni BiH entitetski kabadahija Milorad Dodik, „patriotski blok“ sa obe strane Drine, i više-manje cijela medijska mreža u nacionalnom korpusu. Na stranu sada to što ostaje otvoreno pitanje: jesu li pobrojani subjekti (posebno se to odnosi na ministre) dakle, jesu li oni „napad na premijera“ interpretirali „slobodnim stilom vlastite volje“ bez Vučićeve suglasnosti?! No, bilo kako mu drago, tek na taj se način Vučićeva „ispružena desnica“ počela transformirati u sopstvenu suprotnost.

 Takvoj transformaciji podsticaj je dao i sam premijer tako što je uputio oštre zamjerke Bakiru Izetbegoviću, članu BiH Predjsjedništva, koje je (zamjerke) više puta ponavljao, pa i u nedjeljnom opširnom intervjuu objavljenom u beogradskoj „Politici“ (19. srpnja). Što Vučić spočitava Izetbegoviću? Najprije, to što ga u Srebrenici nije on osobno dočekao, i to na način „kako carski valja i trebuje“; potom, i to što je na svečanom činu komemomoracije on, Vučić, bio smješten među goste „drugoga reda“, tj. sjedio je u drugom umejsto, po premijeru, u prvom redu; napokon, i to što je i fizički bio ugrožen, a što se „Bakiru, kada dođe (a sve je već pripravno za dolazak) u Srbiju, ne može desiti“. Iako su rečeni prigovori i te kako podložni kritici, prihvatit ćemo ih, i to vrlo uvjetno, kao da su korektni. Ali i tako shvaćeni, nemaju bogzna koliku etičku vrijednsot budući da ih je sam Vučić plasirao u medijsku galaksiju, što ponajviše asocira na njegove deficitarnu skromnost i suficitarnu sujetu. Na dugoj strani, neuravnotežene pohvale, odnosno pohvale bez kritičke distance, koje su se sa više strana i iz inozemstva slivale u kabinet Aleksandra Vučića, a za „gest dobre volje“ o kojem je ovdje riječ, ne mogu biti na tragu „poboljšanja odnosa u regonu“.

Našavši se pod neviđenom medijskom paljbom i sa lijeva i sa desna, izrazito sa srpske strane, službeno Sarajevo je gotovo bilo prisiljeno pokazati prstom na neposredne aktere „napada na premijera“. Razumije se: svatko mora odgovarati za svoja djela i nedjela! Stručni će organi vjerojatno obaviti svoj poso kako valja i ne pada mi ni na kraj pameti da se petljam u njihovu nadležnost. Ali, zdrav razum se ipak ne da. Na primjer, neutemeljene su, ne hipoteze nego tvrdnje koje su se razbaškarile po srpskim medijima o tome kako se u Srebrenici „dogodio pokušaj atentata“ (iz navedene sintagme se vidi da autori rečenih tvrdnji imaju ozbiljnih problema i sa pojmom „atentat“!). Jer, da je stvarno riječ o organiziranom atentatau, ne bi se on okončao bez većih količina krvi i ne u onakvom metežu! Također, novinari su, nakon srebreničke gužve, brže-bolje lansirali vijest (što je u prvi mah i ovaj autor prihvatio kao istinu) o tome da je Vučić kamenom pogođen u lice. Međutim, nije kamenica paunovo pero pa da se njezin otisak ne bi vidio na premijerovoj usnici, i da TV kamere kojima je podarena nacionalna frekvencija u Srbiji ne bi taj trag kamena servirale gledateljstvu (dakako, u krupnom planu) i po nekoliko puta na dan. Najposlije, koji su motivi pokrenuli navijačku skupinu „jednog fudbalskog kluba iz Srbije“ da pohodi Srebrenicu? Bit će da su i oni došli na poklonjenje žrtvama!

I, evo, Bakir Izetbegović (druga dva člana BiH Predsjedništa ovom su tekstu nepotrebni) samo što nije na putu za „Canossu“. U času ispisivanja ovog teksta nije poznato hoće li bošnjački lider uopće i svraćati u Beograd, nego će (makar tako javljaju agencije masovnog komuniciranja) izravno iz Sarajeva u poznato političko „lječilište“ – Karađorđevo. Em što je to kraći put do susreta dvojice državnika, em što bi Izetbegovićev dolazak u Beograd simbolično predstavljao crvenu krpu koja bi razjarila desničarsku ekstremističku rulju, i neizvjesno je kako bi je mogla držati pod kontrolom čak „stručno i operativno najbolja policija na Zapadnom Balkanu“. Vidjet ćemo kako će proteći razgovori između Aleksandra i Bakira. Jedno je, međutim, izvjesno: Vučić će odglumiti dobrog domaćina, nasuprot Izetbegoviću koji to nije umio, pa će mu tako biti prilijepljena još jedna politička pljuska. A što se tiče srpsko – bošnjačkog pomirenja, i na tu će temu iz Krađorđeva poteći gomila, ali ispraznih riječi, jerbo – ne može biti pomirenja bez povjerenja. Međutim, povjerenje nije viđeno ni u prethodnici Aleksandrovog dolaska u Srebrenicu, a nema ga ni u Bakirovom odzivu na Aleksandrov poziv.

Na valu srebreničkih pohvala koje su upućene premijeru Aleksandru Vučiću, svjetovna je i crkvena Srbija već uveliko krenula svojim najjačim oružjem – „Srbijom kao žrtvom“ – u kontraofenzivu protiv hrvatskog svečanog obilježavanja dvadesete obljetnice borbene operacije „Oluja“. I da je okvir ovoga teksta i desetostruko veći, bio bi tijesan temi pod naslovom „Oluja“ o kojoj sam do sada pisao makar desetak puta u raznim medijima. Stoga ću na ovom mjestu (a podsjećanja zarad) čitaocu podastrti tek nekoliko fragmenata iz te prilično slojevite operacije (iako se na prvi pogled takvom ne čini) koja ima, uvjetno rečeno, dva čina i barem tri-četiri međučina.

Prvi put sam se o „Oluji“ oglasio na Radiju „Slobodna Evropa“, i to baš neposredno nakon što je okončan njezin borbeni čin. U tom prvom kratkom komentaru naglasio sam da je upravo „Oluja“ surovo demantirala jednu od po zlu i nesreći čuvenih frazema Slobodana Miloševića koju navodim po sjećanju: „…jer, ako ne umemo da privređujemo, bogami, umemo da se bijemo (čitaj: ratujemo!)“. „Ratnički genij srpskog vojnika“ kojim se i danas preko svake mjere i dobrog ukusa hvale i đenerali i političari demonstriran je upravo na primjerima Srebrenice, Sarajeva, Vukovara, Dubrovnika i brojnih drugih stradalničkih toponima na teritorijima Hrvatske i BiH. „Oluja“ je također ponudila jasan dokaz i o tome da je „Slobina“ borbena mašinerija ostala bez energije rata: presahli su „ljudski resursi“, a bile su utrošene i posljednje rezerve streljiva, maziva i goriva. Ali, svemu tome usprkos, Srbija ni tada, ni poslije, ni danas – uopće „nije bila u ratu“! (A dok se u većinskoj Srbiji ne prihvati makar ta prosta, a tako kristalno jasna činjenica, iluzorno je i govoriti o uspostavljanju stabilnih međudržavnih odnosa u regiji.) Spas od potpunog ratnog kraha majstor S. Milošević je našao u američkoj vojnoj zračnoj luci Right – Paterson tri mjeseca nakon „Oluje“ tako što je preveslao žedne preko vode i Franju Tuđmana, i Aliju Izetbegovića, i Billa Clintona tadašnjeg američkog predsjednika, i ostale međunarodne pregovarače, pa je tadašnji svesrpski „vožd“, za svoj golemi doprinos u razaranju Jugoslavije, kao dar apsurda dobio od tzv. međunarodne zajednice – Republiku Srpsku kojom danas beskrupulozno gospodari Milorad Mile Dodik!

Da je nakon prvog čina „Oluje“ (mada su i u tome činu neki hrvatski „heroji-osvetnici“ iza sebe ostavili tragove nečovještva) spuštena zavjesa, Hrvatskoj se ne bi imalo što ozbiljnije prigovarati. Jer, „Oluja“ je bila legitimna borbena operacija u kojoj je oslobođena najmanje trećina okupiranog teritorija Hrvatske. I taj legitimitet joj ne mogu osporiti a kamo li oduzeti ni nikolići, ni vučići, ni dačići, niti bilo tko drugi. Taj prvi čin ratne drame koja je izvedena pod kodnim nazivom „Oluja“ treba (morao bi se) razlučiti od njezina drugog čina u kojemu, osim što su počinili teške zločine čak i nad nekim nejakim i staračkim pravoslavnim pučanstvom, hrvatski su jurišnici prisilno iz Hrvatske iselili građane srpske nacionalnosti, te su tako njihovo impozantno „brojno stanje“ u predratnoj, nekada zaista „Lijepoj našoj“ reducirali na zanemarljivu nacionalnu manjinu. Da stvar po onu barem polovicu časnih hrvatskih građan(ki)a bude gora, postoje neoborivi dokazi da su zločini izvedeni uz saznanje i suglasnost „Oca Domovine“ (pa čak i po njegovom nalogu!), kojemu se, i u slavu dvadesete obljetnice „Oluje“, na sve strane podižu spomenici. Kao da ih je do sada bilo malo!

Nema dokaza da je službena Hrvatska u stanju da se istinski sučeli sa razmjerima rečenoga nečovještva, pogotovo ne dok joj se i glavnim gradom prkosno šepure zločinci kalibra Glavaša ili Merčepa, dok joj po nogometnim travnjacima niču svastike, i dok je ušato „U“ velikom broju Hrvata, na žalot, i mladih – najdraže slovo hrvatske abecede. I da završim ovu vrlo, vrlo simplificiranu sliku aktualnih hrvatsko – srpskih odnosa. Hrvatska se priprema za megalomansku proslavu dvadesete obljetnice „Oluje“, i to na dvije razine: vojni mimohod u Zagrebu (po ideji premijera Zorana Milanovića), iako joj glavni uzvanici iz Zapadnog svijeta neće doći na feštu (što je jasan signal koliko drže do Hrvatske ovakve kakva je danas – jadna!); i raskošni dernek u Kninu (u režiji HDZ čelnika Tomislava Karamarka). Lako je Hrvatskoj kad u njoj nema ni golih ni bosih, ni gladnih ni žednih.

Na drugoj strani, Srbija i Republika Srpska također se uveliko pripremaju za jedno velebno obilježavanje (da ne kažem – slavlje, jer kako bi se svijetu i prikazali kao velike Žrtve velike Nepravde da nije bilo „Oluje“!) također pod znamenjem operacije o kojoj govorimo, ali ovdje je riječ o Danu žalosti: vlade dviju „srpskih dražava“ na zajedničkoj su sjednici „Peti avgust“ proglasili „Danom sećanja“ na žrtve stradale rečenoj „hrvatskoj vojnoj akciji“. Novinski komentatori pišu kako su hrvatska proslva „Oluje“ i srpsko oplakivanje žrtava ove oružane akcije divergentni smjerovi jednog pravca. Meni se čini primjerenijom drugačija metafora: da su to dvije paralele (simboli s-h odnosa) koje se sijeku tek negdje u beskonačnosti.