Muke banjalučkog vožda

Izdvajamo

• Politički pad je, hoću reći, jedini mogući scenarij s kojim se može kalkulirati. Ne treba se zavaravati, svjestan je toga i Dodik sam. Ono, pak, što iz njegove perspektive ostaje je pitanje koja je cijena, koju pri tome on sam mora platiti. A bojim se da je ona visoka toliko da mu u ovom momentu i zadaje glavobolju – i još uvijek ga tjera na razmišljanje što učiniti? Ne vjerujem, istina, iskustvo s drugima govori tome u prilog, da bi mu račun bio ispostavljen zbog pretjeranog srbovanja. No, ne vjerujem ni da bi odgovornost mogao izbjeći zbog kriminala koji mu se stavlja na teret – zbog Pavlović i Bobar banke, zbog autoputa i Boske, da ne nabrajam. A ta vrsta odgovornosti vodi isključivo prema jednoj adresi – zatvorskim zidinama i dugogodišnjoj robiji.

Povezani članci

• Zločini i nagrade
• DEMANTI PREDSJEDNIKA DEMOKRATSKE FRONTE, ŽELJKA KOMŠIĆA
• ŠEST PREDSTAVA NA APRILSKOM REPERTOARU SCENE MESS
• Doprinosi za radnike u BiH najveći u Europi: 67 posto bruto plaće odlazi državi
• Kurspahić: Ustavnost i zaboravnost
• Svetislav Basara: Podela

Je li, ako je tako, na političko uzmicanje, taman ono značilo spas i za Srbiju o kojoj svakodnevno zbori, banjalučki moćnik i spreman? Uz određene garancije, vjerujem da jeste – ako bi mu, recimo, bio zajamčen politički azil jedne od zemalja na kojoj je svoju moć zadnjih godina dobrim dijelom i gradio. Azil Rusije. Jer, srbijanski mu, zbog pritisaka i ucjena kojima bi Vučić mogao biti izložen, baš i ne igra. No, elementarno je pitanje koliko on, u slučaju odstupanja dakako, znači i samu Putinu – i koliko ga je ovaj u tom slučaju spreman i zaštićivati? Jer, što bi njemu uopće imao značiti jedan izolirani balkanski tiranin ako ga za potrebe vlastitih geopolitičkih ciljeva nije u mogućnosti dalje instrumentalizirati? 

Papa Franjo, čitam, u Vatikanu primi delegaciju glavnog bosanskohercegovačkog grada – i, navodno, poruči kako i dalje trebaju čuvati njegovu multikulturalnost i multikonfesionalnost. Ne isključujem, dakako, da je poglavar Katoličke crkve rekao baš to. Ali, ako jeste, bilo bi, barem ja tako mislim, primjerenije da ih je zamolio da učine sve kako bi multikulturalnost i multikonfesionalnost, koji su stoljećima činili dušu glavnog grada BiH, Sarajevu nanovo bile vraćene. I ne samo Sarajevu nego i Bosni i Hercegovini kao cjelini – jer, priča je identična u svim njezinim dijelovima.

Kako, međutim, takav civilizacijski iskorak očekivati u zemlji u kojoj mlađahne vedete nacionalnih političkih partija šalju poruke kako se za anticivilizacijske zloće koje sami čine opravdavati ne trebaju nikome, misleći pri tome, obzirom na autoritete na koje se pozvaju, na pripadnike drugih etničkih grupa ove zemlje dakako? Kako, potom, takav civilizacijski iskorak očekivati u zemlji u kojoj, a baš to se događalo prethodnih dana, njezini izabrani predstavnici u institucijama zakonodavne vlasti odbijaju prijedloge zakona o negiranju genocida i zabrani kandidiranja na javne funcije osuđenim ratnim zločincima? Kako takav iskorak napraviti u zemlji, čiji prvi čovjek čak i govornicu Ujedinjenih naroda, s koje bi istupati morao kao zastupnik svoje države, koristi za promociju stavova samo jedne političke partije – a i to se događalo zadnjih nekoliko dana? Kako, na koncu, civilizacijske iskorake zbog dobra njezinih građana očekivati u zemlji, u kojoj njezini najmoćniji političari javno govore kako se ne žele odreći sna da će nje nestati a današnji njezini dijelovi postati sastavnice nekih drugih država?

Usprkos svemu, tjedan iza nas je, pa makar i samo malo, ponudio i odgovor na pitanje kako se s bosanskohercegovačkim rebusom nositi? I najiskrenije, dogodilo se to u momentu kad se najmanje moglo nadati. Narodna skupština RS-a, naime, u tjednu iza nas usvoji zaključak – o kojem, očito, prethodno ništa nije znao i prvi čovjek ovog entiteta – kako se njezina odluka o referendumu o Sudu i Tužiteljstvu BiH, usvojena prije više od dvije godine, konačno ima objaviti u Službenom glasniku RS-a. Svega koji sat potom oglasi se i Predsjednik RS-a, i to na način koji je krajnje indikativan – da će, bude li zaključak Narodne skupštine i proveden, bude li, dakle, odluka o referendumu u Službenom glasniku i objavljena, istu, koju je Narodnoj skuoštini on sam predložio, jer ima skupštinsku većinu, novom odlukom te iste skupštine i suspendirati. A razlog je, pojasni Mile, njegova procjena kako u ovom trenutku u vezi s tim ne bi bilo političkog konsenzusa – kako bi, k’o eto, oporba bila protiv referenduma i kako on, kao najodgovorniji, zbog toga ne želi izazivati unutarsrpske podjele.

Naravno da je Dodikovo uzmicanje iskorišteno, čini se prvi put u prethodnih desetak i više godina uspješno, protiv njega sama. Prvi čovjek SDS-a ga, recimo, zbog suspenzije skupštinske odluke prozva političkom kukavicom i prevarantom, počasni predsjednik PDP-a doda kako je uvijek znao da od Dodikova referenduma o sudu i tužiteljstvu neće biti ništa, a američka ambasadorica u BiH mu poruči kako učinjeno nije i dovoljno. I kako je novom skupštinskom odlukom donesenu odluku potrebno potpuno anulirati da bi se vlasti mogle fokusirati na ono što je za BiH važno – na uspostavu pravne države, vladavine zakona, ekonomski napredak i otvaranje novih radnih mjesta itd.

Uz uzvraćanje istom mjerom, na što se javnost odavna navikla – da su svi oni odreda marionete Bakira Izetbegovića i izdajnici srpstva, a gospođa ambasadorica još i neodgojena, osoba koja se definitivno otkrila kao uzrok sankcija koje su SAD uvele i njemu osobno – lider SNSD-a je naknadno morao vlastito zalijetanje „popravljati“ ako se popraviti više uopće što moglo. Suspenzija odluke, poruči ovih dana, ne znači i odustajanje od referenduma. Naprotiv, referenduma će, pita li se njega, jednog dana, kada i oporba odustane od nacionalne izdaje i sama prigrli obranu srpskog interesa kao svoga, ipak biti. Jer, kroz Sud i Tužiteljstvo BiH se, k’o biva, želi napisati historija protiv Srba – a to im se ne smije dopustiti.

Bez obzira, međutim, na naknadnu mu pamet, ostaje pitanje što je to što je Dodika pritislo u mjeri da je, u vezi s odlukom na kojoj je dvije godine „jahao“, morao uzmaći? Na razini hipotetskog, može biti svašta. Može, recimo, biti da je Beograd definitivno odlučio promijeniti ploču – i da Vučić od predsjednika manjeg entiteta traži da konačno počne funkcionirati kao političar BiH, a ne Srbije. No, ta mi se mogućnost, priznajem, baš i ne čini realnom. Jer, da je po srijedi to, ne bi predsjednik istočnih susjeda po Srbiji vodao Dodika kao cirkuskoga medvjeda. A voda ga svako malo. Zašto? Vjerojatno, kako bi vlastitom narodu prodavao zjake u vezi s onim što mora činiti na Kosovu – pa evo, neka mu Mile podgrijava nadu kako bi se teritorijalno mogao namiriti zapadno od Drine.

Može, potom, biti da je pritisak zapadnih centara moći, bez obzira što se on u javnosti i ne primjećuje, postao toliko snažan da se više kao utočište koristiti ne može ni Rusija. Može – iako, što se realnog života tiče, ne vjerujem da je po srijedi i to. Jer, banjalučki kockar je, da bi sačuvao vlastitu moć, spreman i na sve vrste žrtvi, pa i, zatreba li, nove ratove i nove tisuće mrtvih Srba.

Može, na koncu, i to mi se čini najrealnijim, po srijedi biti da Zapad pritišće banjalučkog kockara posredno, preko Beograda, uvjetujući Vučiću proces pridruživanja društvu evropskih naroda steriliziranjem njegova prekodrinskog „borca za svesrpsko jedinstvo“. Ako je, pak, po srijedi to, a moglo bi biti, onda zaobići nije moguće i još neka pitanja. Znači li, primjerice, Dodikovo uzmicanje u vezi s referendumom o Sudu i Tužiteljstvu BiH da se na kartu beogradskog pritiska može igrati i kod svih budućih njegovih uzmicanja na kojima bi Zapad, a zbog svojih ambicija prema BiH, istrajavao?

Ako je, potom, odgovor potvrdan, koje bi to posljedice moglo imati za samog Dodika? Znači li to i definitivan gubitak njegove moći u ovom dijelu BiH? Pita li se, recimo, mene, politički pad se u tom slučaju ne bi mogao izbjeći. Jer, na bahatom uskrsavanju ideje svesrpskog okupljanja u jedinstvenu srpsku državu je svoj uspon i gradio. Odustajanje od njega bi, po istoj logici, značilo svojevrsnu izdaju u očima svjetine – i njezino okretanje leđa „izdajniku“ dakako. Pomoći, pri tome, ne mogu ni pokušaji da se teret izdaje natovari drugima, u Dodikovu slučaju opoziciji, a ni bilo što drugo. Politički pad je, hoću reći, jedini mogući scenarij s kojim se može kalkulirati.

Ne treba se zavaravati, svjestan je toga i Dodik sam. Ono, pak, što iz njegove perspektive ostaje je pitanje koja je cijena, koju pri tome on sam mora platiti. A bojim se da je ona visoka toliko da mu u ovom momentu i zadaje glavobolju – i još uvijek ga tjera na razmišljanje što učiniti? Ne vjerujem, istina, iskustvo s drugima govori tome u prilog, da bi mu račun bio ispostavljen zbog pretjeranog srbovanja. No, ne vjerujem ni da bi odgovornost mogao izbjeći zbog kriminala koji mu se stavlja na teret – zbog Pavlović i Bobar banke, zbog autoputa i Boske, da ne nabrajam. A ta vrsta odgovornosti vodi isključivo prema jednoj adresi – zatvorskim zidinama i dugogodišnjoj robiji.

Je li, ako je tako, na političko uzmicanje, taman ono značilo spas i za Srbiju o kojoj svakodnevno zbori, banjalučki moćnik i spreman? Uz određene garancije, vjerujem da jeste – ako bi mu, recimo, bio zajamčen politički azil jedne od zemalja na kojoj je svoju moć zadnjih godina dobrim dijelom i gradio. Azil Rusije. Jer, srbijanski mu, zbog pritisaka i ucjena kojima bi Vučić mogao biti izložen, baš i ne igra. No, elementarno je pitanje koliko on, u slučaju odstupanja dakako, znači i samu Putinu – i koliko ga je ovaj u tom slučaju spreman i zaštićivati? Jer, što bi njemu uopće imao značiti jedan izolirani balkanski tiranin ako ga za potrebe vlastitih geopolitičkih ciljeva nije u mogućnosti dalje instrumentalizirati?

To su, siguran sam, muke s kojima Milorad Dodik, banjalučki vožd, i najpoznatiji krajiški baja, i liježe i ustaje. I koje mu izazivaju sve nesnosniju nesanicu. Ali i muke koje ga, bilo mu drago ili ne, sve ubrzanije primiču točki definitivnog političkog raspleta.