Mrš kleroustaštvu, sloboda hrvatskoj naciji!

Autor/ica 👤tačno.net 31.5.2014. u 12:50

Povezani članci

Piše: Darko Kaciga Dubrovčanin

U diskusiji koja se razvila i još traje iza otvorenog pisma biskupu dubrovačkom msgr. Uziniću objavljenog na ovom portalu pod naslovom „Zašto pristajete ići u Bleiburg?“, sudjelovao je i gospar „FRANO“ i svojim osebujnim, za neke preradikalnim, stilom i pristupom, zapravo, po meni, ukazao na ishodište, usuđujem se reći, svih naših (hrvatskih, bosanskohercegovačkih, pa i srpskih odnosno srbijanskih) problema. Činjenicu da, u ovom slučaju, tipični, tradicionalni, samozvani „hrvatine“ (u diskusiji ih predstavljaju: „SAMOSTALNA HRVATSKA“, „vinbush“, „Zvonko“), zapravo u nacionalnom smislu (još) nisu evoluirali u Hrvate. Ideologiju te „dinarske katoličke zatucane manjine“ on naziva “katoličkim dinarskim tribalizmom“, koji ne zna „ni što je nacija, ni što je etnicitet“. Ja te „katolibane“ običavam nazivati „hadezenjarama“, pri čemu je HDZ kratica za „hercegovačko-dinaroidski zdrug“.

Nacije jesu naše, i ne samo naše, prokletstvo, ali puno gore zlo su ove rudimentarne, (polu)plemenske naci(onali)stičke zajednice. Za hrvatsku naciju može se reći da je više-manje formirana, i da je u (civilizacijski, gospodarski, kulturološki) najrazvijenijim sjeverozapadnim krajevima, u skladu sa (zapadno)europskim trendovima čak ušla u postmodernističku „internacionalnu“ fazu razvoja. Dakle, hrvatska Istra i Primorje, Hrvatsko zagorje, Zagreb i prigorje, autohtona Slavonija i fetiva Dalmacija su u postmoderni, a npr. Lika je još, ako ste gledali istoimeno filmsko Karakaš/Matanićevo remek-djelo, u „Kinu Lika“; dočim se po (zapadno)hercegovačkim „kinima“ do iznemoglosti repriziraju filmovi o ustaškom jučer (NDH), danas (HZ odnosno HR HB) i sutra (treći entitet), pa Mostarac Bobo Jelčić i njegova „Obrana i zaštita“ nemaju što tražiti u njegovu rodnom gradu i kraju.

Ako se složimo da su povijest, religija i politika tri ključna čimbenika u formiranju odnosno definiranju neke nacije, onda Hrvatska (Hrvati) i Hercegovina (i Bosna) odnosno Hercegovci (i Bosanci) nemaju puno zajedničkog. Povijesno gledano radi se o različitim etničkim skupinama, svakako različitijim od npr. današnjih Austrijanaca i Nijemaca. Uzima se da je u Hrvatskoj (Zagrebu), kao dijelu Austro-Ugarske carevine proces formiranja nacije počeo ukidanjem kmetstva, dakle nakon revolucionarne 1848-me, i sporo je prodirao od centra, odnosno centara (Varaždin, Rijeka, Split, Osijek) prema periferiji, a do najudaljenijih (dinarskih) zabiti kao da još nije dopro. Što recimo potvrđuju i upravo održani izbori za europski parlament, na kojima su stranke desnoga bloka u gotovo svim izrazito katoličkim općinama i gradićima u zaleđu Dalmacije i po Lici dobile u pravilu preko 80 posto glasova. U Hercegovini, kako to redovito biva, i preko 90 posto. A Istra, Rijeka, Međimurje, Varaždin, dakle ona najrazvijenija, a time i najhrvatskija Hrvatska politički se izjašnjava gotovo dijametralno suprotno. Ostatak Hrvatske, od Zagreba do Dubrovnika, od Osijeka do Splita opredjeljuje se između više (mahom loših i kompromitiranih) opcija, dakle bitno pretežni dio Hrvatske politički se ponaša kao nacija sazdana od slobodnih građana koji se slobodno opredjeljuju prema svojim desnim ili lijevim, liberalnim, zelenim, pa i ekstremnim uvjerenjima.

Ostaje, dakle, religija, Katolička crkva, koja se, naročito u Hercegovini, voli nazivati „Crkvom u Hrvata“. Pripadnost toj crkvi je zapravo jedini atribut koji Hercegovca Gradimira odnosno Bosanca Željka čini „Hrvatom“. Najbitnije i najpozitivnije obilježje katoličke crkve bi trebala biti njezina univerzalnost, nadnacionalnost, općost (grč.katolikos = opći). To bi trebala jamčiti neprikosnovena institucija pape, koji preko biskupa osigurava jedinstvo crkve. Međutim, u jednoj „tribalnoj“ zajednici, koju baš pripadnost toj crkvi diferencira od ostalih, po pretpostavci manje vrijednih plemena, a što je samoobjašnjivo jer se ovi krste s tri prsta, odnosno obrezuju piše svojim sinovima, ta univerzalnost ne može proći. Ona mora dobiti nacionalno, odnosno plemensko obilježje; a ako lokalni biskup počne zanovijetati, napenali mu se crkvetina tri puta veća sa zvonikom tri puta višim od katedralnog, a ako mu ni to nije dosta, onda mu se prikaže, ni manje ni više, nego Gospa i to baš u Šurma… pardon, Međugorju. Hercegovačka fratarska šizma čija se duhovnost mjeri stupnjem netrpeljivosti prema inovjercima, odnosno metrima visinskim zvonika njihovih hramova, odnosno stupnjem provokativnosti njihovih simbola, ne libeći se ni instrumentaliziranja odnosno banaliziranja najvećih svetinja; nema puno veze s katoličkom vjerom većine hrvatskih vjernika. Osim što im sinovi i kćeri toga ideološkog miljea sve više preuzimaju dominaciju u svećenstvu, redovništvu i vjeroučiteljstvu. Gdje neumorno rovare na „denacionalizaciji“ odnosno „retribalizaciji“ hrvatskoga naroda. U čemu već bilježe ozbiljne, sociološki mjerljive rezultate, najvidljivije u inverznoj činjenici, koju je, ako se ne varam, prvi „znanstveno“ tj. novinarski elaborirao g. Boris Dežulović, da su generacije Hrvata rođene nakon 1990-te osjetno u prosjeku „desnije“ od svojih (pra)roditelja.

No, pravo je pitanje što (p)ostaje Hercegovac Gradimir kad prestane vjerovati (u „Crkvu u Hrvata“), odnosno Bosanac Željko (Komšić), koji je deklarirani agnostik? Odnosno po čemu su njih dvojica, odnosno njihovi hercegovački odnosno bosanski (pra)roditelji ikad uopće (bili) Hrvati? A npr. Bosanci Zijah Sokolović ili Zdravko Čolić i njihovi (pra)roditelji nisu?

Ideja Jugoslavije, a pogotovo jugoslavenske nacije definitivno nije uspjela. Teško je reći za Republiku Bosnu i Hercegovinu da je (u bilo čemu, jest ipak u nogometu!) uspjela, pa čak ni da je opstala, ali je eto raspadom Jugoslavije (pre)ostala. A izgleda da joj je sudbina ipak namijenila da opstane. Kao država. A kako su sve ostale europske države nacionalne, nema ni njoj druge nego poraditi na SVOJOJ naciji. Baš kao što u Švicarskoj federaciji ne participiraju ni Nijemci, ni Francuzi, ni Talijani, već su svi oni (pre)ponosni Švicarci, kojima oni preko granice što govore istim jezikom, ne da nisu „naši“, nego im često idu na živce, jer su za njih ili prebučni, ili prelijeni, ili neuredni. Baš kao što će se prosječno ponosni Austrijanac uvrijediti ako ga se nazove Nijemcem…

Budući da je, po meni idealni, termin „Bošnjak“, brzopleto potrošen, preostaje Bosanac/ka. A Hercegovci/ke? Pa, kako su hercegovački muslimani prihvatili bošnjaštvo, tako bi, na ime povijesne pokore za svoju isključivost, ovo opće bosanstvo trebali prihvatiti i hercegovački kršćani.

Već duže vremena sve svoje članke u Glasu Grada, lokalnom dubrovačkom tjedniku gdje često objavljujem, bez obzira o čemu pisao, poput Katona u rimskom senatu, završavam sa ceterum censeo… uostalom mislim… da treba ukinuti hrvatsko državljanstvo svima koji ne prebivaju u Hrvatskoj. Jer, zaista je prvorazredna svinjarija od Republike Hrvatske (dakako i od Srbije, ali o njoj se ne osjećam pozvan govoriti) da najprijateljskijoj i najsusjednijoj državi krade skoro četvrtinu njezina stanovništva! I od Europske unije da to tolerira. A mogla je komotno to postaviti Hrvatskoj kao uvjet prilikom prošlogodišnjeg primanja u članstvo. Ovako su sad Europljani i četvrtina građana BiH, i to samo zato jer se zovu Gradimir ili Željko, a ostale tri četvrtine nisu samo zato jer se zovu Almira ili Esad odnosno Jevrosima ili Nemanja. Ali, kako je u Bosni i Hercegovini sve na granici apsurda odnosno vica, onda bi se i ova nepravedna, negativna činjenica mogla inverzijom pretvoriti u prednost – razlog da i preostale tri četvrtine građana BiH uđu u EU po ubrzanom postupku i bez ispunjavanja baš svih, pa i većine kriterija koji važe za druge. Uvjeren sam da bi se tim činom, koji Europa duguje Bosni i Hercegovini, čistilištu svoje povijesti, između ostalog, znatno pospješilo i rješavanje bosanskog nacionalnog pitanja.

Mrš kleroustaštvu, sloboda hrvatskoj naciji!