Mrlje na pobjedi

Izdvajamo

• Tenzije vezane uz Katinski masakr su 2010. indirektno prouzrokovala nove žrtve. Naime, avionska nesreća koja se desila te godine, u kojoj je poginuo poljski predsjednik Kaczyński, njegova žena i još 94 uglednika je prouzrokovana spletom nesretnih okolnosti vezanih uz zločin u Katinskoj šumi. Poljski dužnosnici su u namjeri da obilježe 70. obljetnicu masakra nad svojim sunarodnjacima poletjeli iz Varšave za Smolensk iako vremenske prilike kod Smolenska nisu bile povoljne za slijetanje. Kako se navodi u rezultatima ruske istrage, poljski pilot nije dobio dozvolu za slijetanje zbog guste magle u području aerodroma ali je posada „na svoju ruku“ odlučila prizemljiti njihov Tu-154. Zapisi iz crne kutije potvrđuju da je pored posade u kokpitu bila i jedna osoba koju identificiraju kao šefa diplomatskog protokola Mariusza Kazana i koji je, po svemu sudeći, vršio pritsak na posadu da po bilo koju cijenu slete u Smolensk što je dovelo do aviokatastrofe u kojoj su svi izgubili živote. Dakle splet nesretnih okolnosti uzrokovan političkim značajem Katinskog masakra.

Povezani članci

• Kad porastem biću četnik
• Asbjorn Wahl: Europsko radništvo je ideološko nasljeđe društvenog ugovora
• Radomir Lazić: DIVLJI ZAPAD
• Građani poručuju vlasti: Prebijanja i brutalnost ne mogu zaustaviti civilno društvo!
• Preminuo Mirko Kovač
• Uvrijeđeni spahija od Mokre gore

Generali Mauritz von Wiktorin, Heinz Guderian i Komandant brigade Semjon Krivošein 1939.

Drugi svjetski rat je bez sumnje bio najtragičniji momenat u istoriji čovječanstva, ne toliko zbog veličine ratnih operacija koliko zbog kolosalnog broja civilinih žrtava i žestine selektivnog uništavanja ciljanih ljudskih grupa. Nacisti su u vrlo kratkom vremenu uspjeli da pokrenu detaljno planirani i vrlo efikasan projekt industrijske eliminacije Jevreja, Roma, te svih ostalih društvenih „štetočina“ i neprijatelja Trećeg Reicha.

Piše: Almir Methadzovic

Kako Doris Bergen navodi u War & Genocide: A Concise History of the Holocaust (2009), Hitlerova ideologija se može rezimirati u dvije riječi „rasa i prostor“. Nacisti su prednjačili u ubijanjima iz rasističkih i geostrateških razloga, dok su njihovi europski naci-fašistički kolaboracionisti pokazivali isti ili možda veći ubijački entuzijazam. Danas se može slobodno zaključiti da su nacisti i njihovi sateliti zauzeli prvo mjesto na ljestvici genocidnih-zločinačkih organizacija koje još uvijek čvrsto drže i pored ozbiljne istorijske konkurencije – oni su najekstremnije ubice ljudskih masa.

Statistički gledano za vrijeme Drugog Svjetskog rata, Sovjetski Savez je pretrpio najveće gubitke od preko dvadeset miliona poginulih civila i vojnika. Ako se uzme u obzir postotak žrtava u odnosu na broj stanovnika, SSSR je opet na nesretnom vrhu, odmah iza Poljske i Litvanije. Nadalje, ako se sagleda realno, Sovjeti su u Drugom svjetskom ratu pružili najveći otpor nacističkim trupama te su oni jedini, uz najveće ljudske žrtve, zauzeli Berlin. Drugim riječima Sovjeti su najzaslužniji za pobjedu nad nacizmom, stoga izgleda logično da se 9. maj, Dan Pobjede, u Ruskoj Federaciji doživljava kao najvažniji državni praznik te se kao takav i slavi.

Tako je i ove godine, Rusija je organizirala još jednu volšebnu ceremoniju kojom prisjeća druge zemlje ali i svoje državljane na činjenicu da je SSSR podnio najveću žrtavu u borbi protiv nacizma i time Rusija kao najveća nasljednica polaže pravo na svojevrsni monopol nad pobjednom Drugog svjetskog rata. Ne postoji ništa tako jako izraženo u istorijskom narativu Rusije kao što je to stradanje Sovjetskih ljudi za vrijeme, kako ga nazivaju, Velikog otadžbinskog rata.

Ali u istorijskom paketu SSSR-a ima dosta neželjenog naslijeđa. Može se konstatirati da, koliko je trajao Sovjetski Savez, a pogotovo njegova staljinistička faza, ta velika država je bila, blago rečeno, zemlja opasna za život. Političke čistke, likvidacije vlastitih građana, deportacije u Gulage; sve je to dio sovjetske istorije. Ali kada se pažnja suzi samo na period Drugog svjetskog rata i zbivanja tokom istog, nasljednica SSSR-a se opet nalazi u moralno nezavidnoj situaciji. Riječ je o sovjetsko-nacističkoj saradnji na samom početku rata između 1939. i 1941. godine, te zločini vezani uz invaziju na Poljsku.

Danas je opštepoznat Pakt Ribbentropa-Molotova koji su Sovjeti i nacisti potpisali 1939., kao što su poznate i posljedice tog dogovora po Poljsku, Rumuniju i baltičke zemlje. Nakon potpisivanja sporazuma između ove dvije zemlje, početkom septembra 1939. nacisti su zauzeli zapadnu Poljsku dok je Sovjetska armija nakon nekoliko dana zauzela istočni dio te zemlje. Tako su se dvije sile prijateljski srele na pololovini Poljske a Crvena Armija je u svom naletu zarobila veliki broj poljskih vojnika, oficira, kao i korespondirajući broj civila.

Zarobljeni poljski vojnici 1939. u rukama Crvene armije.

Nakon nekoliko mjeseci provedenih u ruskim „sabirnim centrima“, Lavrentij Berija tadašnji šef NKVD-a (Narodnog Komesarijata Unutrašnjih Poslova) je predložio smaknuće neugodnih i potencijalno opasnih elemenata među poljskim zatvorenicima. Sovjetski Politbiro, na čijem čelu je bio Staljin, se složio oko ove mjere te je između aprila i maja 1940. godine likvidirano, po poljskim izvorima 22.000 njihovih sunarodnjaka u Katinskoj šumi.

Karakter ovog zločina predstavlja jednu od istorijskih mrlja za tadašnji SSSR čije posljedice i danas predstavljaju najveći uteg u rusko-poljskim odnosima. Ovaj krimen je u poljskoj kolektivnoj svjesti vjerovatno veći i od same sovjetske invazije na njihovu zemlju, i sovjetske pasivnosti za vrijeme varšavskog ustanka 1944. godine, kada je Crvena armija mirno promatrala kako nacisti uništavaju varšavske ustanike, ali i od poslijeratne okupacije Poljske koja je trajala do samog raspada SSSR-a.

Zločin u Katinskoj šumi se uči kao školski primjer prikrivanja zločina i manipuacije dokazima u forenzičkoj antropologiji. Nakon smaknuća počinjenih u Katinskoj šumi, Sovjeti su leševe zakopali u masovne grobnice na više lokaliteta. Nakon zauzimanja istočne Poljske, nacisti su 1943. našli grobnice, iskopali ostatke žrtava, napravili detaljnu forenzičku analizu, te iskoristili dokaze o smaknuću Poljaka kao propagandi materijal protiv SSSR-a.

Dr. Eduard Miloslavić, profesor forenzičke medicine i kriminalistike na Sveučilištu u Zagrebu, član „međunarodnog“ ekspertnog tima forenzičara u organizaciji nacističke propagande razgovara sa njemačkim oficirom, Katin 1943. Ironija sudbine – nacisti razotkrivaju sovjetske zločine.

Naravno, vrlo kratko iza toga, u prolasku prema Berlinu, Crvena armija je napravila istu stvar, te je uz veliki broj „čvrstih“ dokaza predstavila ovaj zločin kao još jedan u nizu nacističkog barbarstva. Od tada je Sovjetska propagandno-istoriografska mašinerija ulagala ogroman napor u fabriciranju dokaza koji bi podržali njihovu službenu verziju koja je opstala sve do raspada SSSR-a.

Mihail Gorbačov je 1990. otvoreno priznao da su zločin počinili pripadnici NKVD-a ali je njegovo priznanje vremenom izblijedilo u brojnim političkim, sudskim i diplomatskim previranjima između Poljske i Rusije. Ni do danas jedan dio sovjetske arhivske građe nije deklasificiran, što onemogućuje kompletan uvid i rekonstrukciju zločina.

Glavni sovjetski forenzičar Nikolaj Burdenko na ekshumaciji u Katinskoj šumi 1944. Burdenkova komisija je zaključila da su ubistva poljaka počinjena njemačkim vojnicima 1941. godine.

Tenzije vezane uz Katinski masakr su 2010. indirektno prouzrokovala nove žrtve. Naime, avionska nesreća koja se desila te godine, u kojoj je poginuo poljski predsjednik Kaczyński, njegova žena i još 94 uglednika je prouzrokovana spletom nesretnih okolnosti vezanih uz zločin u Katinskoj šumi. Poljski dužnosnici su u namjeri da obilježe 70. obljetnicu masakra nad svojim sunarodnjacima poletjeli iz Varšave za Smolensk iako vremenske prilike kod Smolenska nisu bile povoljne za slijetanje. Kako se navodi u rezultatima ruske istrage, poljski pilot nije dobio dozvolu za slijetanje zbog guste magle u području aerodroma ali je posada „na svoju ruku“ odlučila prizemljiti njihov Tu-154. Zapisi iz crne kutije potvrđuju da je pored posade u kokpitu bila i jedna osoba koju identificiraju kao šefa diplomatskog protokola Mariusza Kazana i koji je, po svemu sudeći, vršio pritsak na posadu da po bilo koju cijenu slete u Smolensk što je dovelo do aviokatastrofe u kojoj su svi izgubili živote. Dakle splet nesretnih okolnosti uzrokovan političkim značajem Katinskog masakra.

Nakon pada poljskog predsjedničkog aviona, rusko-poljska suradnja je bila prividno poboljšana na osnovi pijeteta prema novim žrtvama. Čak je 2011. godine, ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov izjavio da bi službena Moskva možda mogla da „razmotri rehabilitaciju“ žrtava Katinskog masakra. Na to je reagovao poznati ruski novinar i TV voditelj, Vladimir Pozner, koji je u odjavnoj špici svoje emisije (jedne od najgledanijih u Rusiji) izjavio:

„U Katinu je bilo streljano nekoliko hiljada nevinih poljskih oficira, osim ako naravno, im se ne uzme kao krivnja činejnica da su bili Poljaci. Želim vas podsjetiti da Poljska nije bila u ratu sa Sovjetskim Savezom. Štoviše, Crvena armija je napala istočnu Poljsku pod paskom zaštite svojih susjeda. To je bilo 1939. godine. 17 septembra kada su išli [Crvena armija, op.prev.] na zapad dok se nisu sreli s njemačkim trupama, A kada su se sreli s njima, napravili su zajedničku paradu – skupa su marširali sovjetki i njemački vojnici. Njemački oficiri su klicali „Heil Hitler“ podižući desnu ruku dok su sovjetski oficiri prosto vojnički salutirali […] Dakle ovi poljski oficiri nisu bili zarobljeni u rezultatom vojne operacije, njih su prosto pohvatali. I po preporuci Berije i, naravno, uz saglasnost Staljina, oni su svi bili streljani – svi do zadnjeg. To jeste, sovjetsko rukovodstvo je počinilo najteže kazneno djelo. A sada mi govorimo da smo spremni razmotriti pitanje njihove rehabilitacije. Po mom mišljenju to zvuči vrlo čudno.“

Ove Poznerove riječi su uzburkale javnost u Rusiji tako da je reagirao inače vrlo smireni ministar Lavrov, optužujući Poznera da je izvadio njegove riječi iz konteksta. Katin duboko iritira rusku domoljunu javnost, stoga nije ni čudno da Poznera patriote mrze te nazivaju prozapadnom izdajicom. Godine 2013. kada je u rusku Dumu bio upućen zakonski projekt o sankcioniranju negiranja istorijske pozitivne uloge antihitlerovske koalicije, Vladimir Pozner je u svojoj emisiji opet izjavio da će taj zakon ugroziti sve one koji budu propitivali, između ostalog, i o Ribbentrop-Molotovljevom Paktu i ubijanju Poljaka u Katinskoj šumi. To jeste, kopanje po temi katinske šume znači istovremeno i podrivanje sovjetske antifašističke borbe – najvećeg ponosa današnje Rusije.

Kada se ruski političari nađu u situaciji u kojoj moraju da odgovaraju na neugodna pitanja, oni obavezno ponavljaju da su i oni bili žrtve jer je Staljin i njihov narod uništavao. Naravno negacija odgovornosti je mučna rabota za onog koji negira ali puno više za oštećenu stranu. Parafrazirajući Putina koji je u jednom od svojih govora napomenuo da se sovjetsko-nacistička saradnja i invaziju na te zemlje treba posmatrati u istorijskom kontekstu jer nije svijet nastao 1939. godine nego je situacija bila vrlo složena za SSSR u tom trenutku. To je tačno jer su SAD i Europa od Oktobarske revolucije do Drugog svjetskog rata bili neprijateljski raspoložene prema SSSR-u. U ruskom istorijskom narativu, ta geopolitička situacija i Staljinova „velika mudrost“ je dovela do pragmatičnog približavanja SSSR-a nacističkoj Njemačkoj. Mnogi smatraju da je Staljin, čitajući Hitlerov Mein Kampf, pročitao i autorove namjere u vezi rase u prostora, te je prevencije radi odobrio famozni pakt da bi dobio na vremenu u pripremi za obranu SSSR-a. Možda je tako, a možda će nekad i isplivati neki odgovor za likvidaciju poljskih zarobljenika.

Kako god – mrlja na pobjedi!