Može li nam knjiga spasiti život?

Povezani članci

• Srbija na liniji konfrontacija sa Zapadom, posebno sa Nemačkom
• Ima li ministar dušu
• BIH – visoko-rizična država za pranje novca
• Mijenjati pogubljenu pamet, a ne papire
• Zidanje mitova
• Pismo iz Podgorice: Što je više kleveta i laži Milo mi je miliji i draži

“Književni svijet definitivno nije više prostor
kontemplacije, ili subverzije, ili duhovno obogaćujućeg
eskapizma, ili otkrića, nego svijet spektakla. Ni knjiga
više nije “hram duha”, nego goli proizvod, baš kao i
 boca Coca Cole. Književnici mogu biti “igrači lutrije”,
 zanesenjaci, promućurni poslovni ljudi, “intelektualni
 proleteri”, egzibicionisti, “content providers”, bilo što,
 ali su svi, htjeli ne htjeli, sudionici društva spektakla.
 Mjereni njegovim mjerilima, dijele se na
gubitnike i dobitnike.”

Za kratkog boravka u Jeruzalemu prošetala sam i ulicama Mea Sheraima, živopisne gradske četvrti, u kojoj žive Haredi Židovi. Nevinom turistu učinit će se da je zalutao na snimanje filma o životu židovskoga štetla u devetnaestom stoljeću. Život u Mea Shearimu je, međutim, autentičan, utoliko što se konzervirao i ostao onakvim kakav je bio prije stotinjak godina. Stanovnici ove četvrti ne keširaju na svojoj egzotičnosti, turisti su ovdje (zasada) nepoželjni. Moje oko ulovilo je detalj: trojicu mršavih, blijedih muškaraca, s visokim, crnim šeširima na glavama, odjevenih u crne kapute. Muškarci su stajali u krugu baš kao da zajednički mrmljaju riječi neke molitve. Jedan je u ruci držao debelu knjigu kožnatih korica. Kada je vlasnik Biblije (samo nagađam) rastvorio korice opazila sam da je knjiga izdubljena iznutra, da se zapravo radi o kutiji kamufliranoj u knjigu. U kutiji su svjetlucali ručni satovi. Detalj me razveselio, načas mi se učinilo da sam se obrela u Odesi iz Babeljevih priča.

Argentinska umjetnica Marta Minujin izložila je u maju 2011 na trgu San Martin u Buenos Airesu instalaciju pod nazivom Torre de Babel de Libros.

Argentinska umjetnica Marta Minujin izložila je u maju 2011 na trgu San Martin u Buenos Airesu instalaciju pod nazivom Torre de Babel de Libros. Kula je visoka dvadeset i pet metara, a načinjena je od primjeraka knjiga iz cijeloga svijeta. Hrvatske novine su s ponosom objavile popis hrvatskih knjiga koje su ugrađene u umjetničin projekt, baš kao da se radi o velikom međunarodnom uspjehu hrvatske književnosti. Mitem Babilonske kule sugerira, međutim, suprotno: neuspjeh. Gradnju kule započeo je Nimrod, Noin potomak, u želji da sagradi “grad i toranj s vrhom do neba”. Jahve se razgnjevio zbog ljudske oholosti i pretjeranih ambicija, pa je srušio kulu i kaznio graditelje udijelivši im različite jezike, i pritom im još ukinuo Google Translate program. Tako, ili malo drukčije, ide priča.

U instalacijama Richarda Wentwortha knjige obješene konopcima o strop levitiraju iznad naših glava, ili pak služe da bi se među listove umetnule oznake stranica u obliku razbijenih tanjura, ručnih satova i omota od slatkiša.

Ovako ili onako, knjige su oduvijek bile multifunkcionale: nekome su služile su kao sredstvo za potpaljivanje vatre; nekome za lomače; nekome kao kamuflaža boca s alkoholom; nekome kao statusni simbol; nekome kao držači za knjižne police; nekome kao podmetači za čašu vina; nekome kao kućna skrovišta novca; nekome kao papir za pranje prozora. A Marta Minujin nije jedina jedina, mnogi suvremeni vizualni umjetnici koristili su, iskorištavali i defamilijarizirali knjigu na razne načine. U instalacijama Richarda Wentwortha knjige obješene konopcima o strop levitiraju iznad naših glava, ili pak služe da bi se među listove umetnule oznake stranica u obliku razbijenih tanjura, ručnih satova i omota od slatkiša. Najnovija knjiga Jonathana Safrana Foera, Tree of Codes umjetnička je instalacija koju svatko može kupiti. Foer je svaku stranicu svoje omiljene lektire – Schulzove knjige Ulica krokodila – “iskasapio”, na svakoj stranici nalazi se “prozor”, koji mijenja značenje originalnog teksta. A Schulzov tekst, koji je prošao kroz “vandalski” umjetnički tretman, u rezultatu je postao originalno djelo “vandala”, baš kao i znamenita Mona Liza s brkovima Marcela Duchampa.

Najnovija knjiga Jonathana Safrana Foera, Tree of Codes umjetnička je instalacija koju svatko može kupiti. Foer je svaku stranicu svoje omiljene lektire – Schulzove knjige Ulica krokodila – “iskasapio”, na svakoj stranici nalazi se “prozor”, koji mijenja značenje originalnog teksta.

I video klipovi koji trenutno cirkuliraju internetom koriste “vandalsku” naraciju. U klipu Can a Book Save Your Life profesionalac puca iz revolvera u neveliki broj recentnih knjiga testirajući koliko su neprobojne, bulletproof. Drugi klip Bill Simman’s Book can save your Life dokazuje da Simmanova knjiga može spasiti život ukoliko se na nju puca iz 9 milimetarskog revolvera. Definitivan kraj Gutenbergova doba tema je španjolskog video klipa Did You Know the Book, gdje simpatičan mladi promotor tretira knjigu kao posve novi proizvod i objašnjava sve njegove prednosti (Knjiga nije vezana uz žice, nema baterije koje treba puniti, optička organizacija tekstovnog materijala je bolja, rukovanje jednostavnije, nema opasnosti od virusa, i slično). Norveški video klip ima sličnu poruku. U biblioteci nekog samostana postariji monah muči se s knjigom, baš onako kako su se u početku prvi korisnici mučili s kompjuterom. Mlađi monah strpljivo objašnjava starijemu kako se služiti knjigom, a onda gubi strpljenje i ostavlja starijega s manualom, s priručnikom za korištenje knjige.

http://www.youtube.com/watch?feature=player_embedded&v=wOgvvx7iKP4

U klipu Can a Book Save Your Life profesionalac puca iz revolvera u neveliki broj recentnih knjiga testirajući koliko su neprobojne, bulletproof. Drugi klip Bill Simman’s Book can save your Life dokazuje da Simmanova knjiga može spasiti život ukoliko se na nju puca iz 9 milimetarskog revolvera.

http://www.youtube.com/watch?feature=player_embedded&v=YhcPX1wVp38

Definitivan kraj Gutenbergova doba tema je španjolskog video klipa Did You Know the Book, gdje simpatičan mladi promotor tretira knjigu kao posve novi proizvod i objašnjava sve njegove prednosti (Knjiga nije vezana uz žice, nema baterije koje treba puniti, optička organizacija tekstovnog materijala je bolja, rukovanje jednostavnije, nema opasnosti od virusa, i slično).

Ovi detalji – od kojih su neki nasumično pokupljeni s kulturnoga mainstreama, a drugi jednako nasumično s njegovoga ruba – jasno ukazuju na smrt knjige, ali i same knjževnost (pritom je posljednja umrla u onom trenutku kada je književnost postala – “knjiga”, dakle, roba). Pa ipak, autori (u izdavaštvu poznatiji pod imenom content providers, ili dobavljači sadržaja), radnici u knjižnoj industriji (koji su se nekada zvali izdavačima) i potrošači (još donedavno poznati pod imenom čitaoci) ne mire se sa situacijom nego se svojski trude da reanimiraju mrtvaca, da iz njega izvuku zadnji profit, i da se, dakako, sami održe na životu. I što je činjenica o smrti knjige tvrđa, tim je reanimacijska aktivnost žešća i življa. Izdavačka industrija proizvodi sve više knjiga i čini to sve brže. Dobra stara vremena kada su se književni bestselleri pojavljivali svakih nekoliko godina, pa onda svake godine, nepovratno su prošla. Danas se svjetski bestselleri pojavljuju svakih mjesec dana, i gase se brzo kao novogodišnje prskalice. Brza slava, krupni književni avansi koji više nisu tajna (osim što se udjeljuju rijetkim srećkovićima), baš kao ni godišnje zarade top-proizvođača –sve to potiče apetite milijuna gladnih početnika. Primjeri debitanata-srećkovića sugeriraju da svatko može ako hoće, dovoljno je malo soli u glavi, dobar izgled i malo sreće — i spektakularna (i spektakularno brza) kanonizacija bit će osigurana.

Sama proizvodnja knjiga dostigla je takvo ubrzanje da knjige više ne stižu biti ni pročitane, niti vrednovane. Vrednovanje su preuzeli anonimni komentatori na Amazon.com (kratki komentari, like it- don’t like it, zvjezdice), bloggeri, twiteraši (još kraći komentari) i sami autori. U Guardianovoj video klip seriji Rewiev my book autori gorljivo objašnjavaju zašto bi baš njihova knjiga trebala biti recenzirana, i u rezultatu izgovaraju priželjkivanu auto-recenziju. Književnicima je teško da se pomire sa svojim nestajanjem s književne scene i potonućem u nepreglednom moru drugih autora i knjiga, pa sve više sami uzimaju stvar u svoje ruke. Neki sve češće koriste samo-reklamne video klipove, ili pak, poput Umberta Eca, prepravljuju knjige u nova, dajdžestirana, pojednostavljena, ebook-friendly, ili kindle-friendly izdanja (Ime ruže), što je zapravo ništa drugo do panični čin samo-reanimacije. Mnogi autori u strahu od iščeznuća koriste strategiju mentalnih tagova, trude se da objelodane kakvu dodatnu pasiju ili aktivnost, da ostave kakav dodatni autorski trag, da prošire klub istomišljenika i potencijalnih čitalaca. Tako neki zagovaraju zaštitu ptica ili pandi: drugi vegetarijanstvo; treće zabrinjava globalno zatopljenje; a četvrti ne biraju sredstva. Popularna Charlotte Roche – autorica (kako to sama kaže) “hemeroidalnog romana” Wettlands – u televizijskom intervjuu izvadit će zubnu protezu iz usta, pokazati gledateljstvu kako joj nedostaje prednji zub, zatim hitnuti protezu u zrak, uhvatiti je ustima, i jezikom staviti na mjesto, što će sve skupa izazvati oduševljeni pljesak prisutne publike.

Ovaj svijet ne bi jurio tolikom brzinom da mu vlastito urušavanje nije stalno za petama, kaže anonimni kolektivni autor manifesta Nadolazeća pobuna. Književni svijet definitivno nije više prostor kontemplacije, ili subverzije, ili duhovno obogaćujućeg eskapizma, ili otkrića, nego svijet spektakla. Ni knjiga više nije “hram duha”, nego goli proizvod, baš kao i boca Coca Cole. Književnici mogu biti “igrači lutrije”, zanesenjaci, promućurni poslovni ljudi, “intelektualni proleteri”, egzibicionisti, “content providers”, bilo što, ali su svi, htjeli ne htjeli, sudionici društva spektakla. Mjereni njegovim mjerilima, dijele se na gubitnike i dobitnike.

I kad smo već zapeli o bocu Coca Cole, evo i vica iz repertoara hladno-ratovskog humora. U pola noći bude Ronalda Regana.
— Gospodine Regan, eno dečki iz imperije zla farbaju mjesec u crveno!
— Što?!
— Rusi su na Mjesecu i farbaju ga u crveno!
— Smjesta pošaljite naše da ispišu na njemu Coca Cola… – bunovno odgovara Regan.

Ako uklonimo sve političke konotacije ovoga vica (moguće je da bi u današnjem poretku snaga Kinezi trčali da na mjesecu ostave svoje grafite), onda će se na njegovu značenjsku polju pomoliti blijedi mitem o Babilonskoj kuli. Svijet je podjeljen na gubitnike koji se uspinju ka Mjesecu vođeni poetskom idejom da ga oboje u crveno, i na dobitnike koji čekaju da na crvenoj podlozi ispišu Coca Cola. Gubitnici ostvaruju pravo na utjehu, na “simbolički kapital” (Bourdieov termin), dok dobitnici ostvaruju slavu i lovu. Realizaciju “simboličkog kapitala” osiguravao je još donedavno cio književni sistem, sa svojim institucijama, kritičarima, književnim teoretičarima, izdavačima, književnim nagradama, prevodiocima, književnim katedrama i književnim arhivima. Danas je taj sistem u ruševinama. Nema više nade, preostala je samo nadnica. A što se knjige tiče, da, ona može spasiti život. Samo ako se pokaže da je bulletproof.

August 2011

Perspektive in refleksije, Življenje na dotik  (EPK Maribor 2012)