Možda se netko ipak zamisli; jednom

Izdvajamo

• U Zagrebu demonstrira se protiv covid potvrda, demonstranti skandiraju ‘Vukovar, Vukovar’ (kakve veze Vukovar ima s pandemijom, to – naravno – nitko ne zna), pjevaju domoljubne pjesme (pa zar nije čin domoljublja brinuto se o zdravlju nacije?) ili – mole, očito inspirirani izjavom hrvatskih biskupa što je u očitoj opreci s pozicijom Pape koji zagovara cijepljenje. I, da, napadnu fotoreportera koji nosi masku i pokušaju mu je strgnuti s lica. Pa onda još demonstranti stave na odjeću oznake kakve su progonjeni Židovi morali nositi u vrijeme naci-fašizma (ustaštva ovdje), što je doista neizreciva uvreda svim žrtvama Holokausta. I to prođe bez ikakve reakcije bilo od Vlade, bilo od parlamentarne oporbe. O tome itekako treba govoriti, upravo vrištati. Pa će se možda, jednom, netko ipak zamisliti.

Povezani članci

• HND traži smjenu ministra Beroša
• EP usvojio Rezoluciju o BiH, apeluje da se prevaziđu podjele
• Raspisan konkurs za peti Šantićev festival djece pjesnika
• Kviz o Danu Herceg-Bosne
• Viktor Ivančić: CROWDEN
• Istražujemo/Trgovina glasovima: Da li ste prodali svoj glas na izborima?

Šutjeti, rezignirati, povući se, prihvatiti netoleranciju, ksenofobiju, rigidni nacionalizam, šovinizam i antisemitizam, provincijalizam i zatvaranje u svoje granice, dizanje zidova prema svima koji nisu kao ‘mi’, značilo bi predati se. Priznati pobjedu svega onoga što je loše i u današnjoj Hrvatskoj, i u današnjoj Evropi, i u današnjem svijetu. Predaja, međutim, nije opcija. Niti ikada smije biti!    

Njemački savezni predsjednik u obraćanju građanima, a u povodu porasta oboljelih od covida19 i nespremnosti još uvijek mnogih da se cijepe, kaže: ‘Duboko me žalosti činjenica što još uvijek ima onih koji oklijevaju cijepiti se. Njih moram izravno upitati: što se još mora dogoditi, pa da biste se i vi uvjerili?’ Istoga dana predsjednik Hrvatske, u istome kontekstu, poruči građanima: ‘Ponašajte se kako vas je volja. I ja se tako ponašam!’ A idućega dana, ne prihvaćajući odluke Stožera civilne zaštite još i prisnaži: ‘Mi ćemo po svojem.’ Treba li upozoriti na ovo, treba li povući usporedbu? O da, itekako treba. Jer, možda će se ipak jednom netko zamisliti.

Hrvatska vlada potkraj tjedna najavi za idući tjedan uvođenje covid potvrda za ulazak u sve državne i javne institucije, pa onda još ostavi prvi dan toga idućeg tjedna za ‘prilagodbu’. Austrijska vlada u podne donese odluku o uvođenju lockdowna za dva milijuna (!) necijepljenih Austrijanaca, Parlament iste večeri to potvrdi, a odluka stupi na snagu u ponoć. Hrvatski predsjednik austrijsku politiku borbe protiv pandemije proglasi terorom i usporedi s tridesetim godinama prošloga stoljeća, dakle s naci-fašizmom. Austrijsko ministarstvo pozove hrvatskoga veleposlanika da bi mu izrazilo ‘čuđenje’ zbog izjave hrvatskog Predsjednika. Ima li svrhe o tome govoriti? Ima. Možda će netko razmisliti.

Demonstranti (ne samo u Hrvatskoj) burno protestiraju protiv svih mjera ograničavanja kojima je svrha dovesti pandemiju pod kontrolu, a potom je suzbiti. Puna su im usta prava na izbor, slobode, demokracije, ‘svih deklaracija Ujedinjenih naroda i onih drugih’, pri čemu je svakome s tri zrna soli u glavi jasno kako pojma nemaju o čemu govore. Malo grubo rečeno, ali tako jest, inzistiranje na ‘pravu na izbor’ posljednje je utočište zavedenih, neinformiranih i poklonika teorija zavjere (ili proračunatih, politički motiviranih pokvarenjaka) kojima kao da nikada nitko nije rekao da svaki izbor nosi i posljedice. I da svatko snosi odgovornost kako za svoj izbor, tako i za posljedice toga izbora. I da, najvažnije od svega, nema slobode bez odgovornosti; ne samo prema sebi samome. Poznato? Očito nije. Pa zbog toga treba ponavljati. Kako bi, možda, jednom netko i o tome razmislio.

U Zagrebu demonstrira se protiv covid potvrda, demonstranti skandiraju ‘Vukovar, Vukovar’ (kakve veze Vukovar ima s pandemijom, to – naravno – nitko ne zna), pjevaju domoljubne pjesme (pa zar nije čin domoljublja brinuti se o zdravlju nacije?) ili – mole, očito inspirirani izjavom hrvatskih biskupa što je u očitoj opreci s pozicijom Pape koji zagovara cijepljenje. I, da, napadnu fotoreportera koji nosi masku i pokušaju mu je strgnuti s lica. Pa onda još demonstranti stave na odjeću oznake kakve su progonjeni Židovi morali nositi u vrijeme naci-fašizma (ustaštva ovdje), što je doista neizreciva uvreda svim žrtvama Holokausta. I to prođe bez ikakve reakcije bilo od Vlade, bilo od parlamentarne oporbe. O tome itekako treba govoriti, upravo vrištati. Pa će se možda, jednom, netko ipak zamisliti.

U Hrvatskoj građanin koji želi uplatiti listić sportske prognoze mora imati covid potvrdu (jer je Lutrija – državna institucija). Kada taj isti građanin uđe u bilo koju trgovinu, tu potvrdu ne treba imati, jer – to je ‘sveti’ privatni sektor, a privatnike se ne dira (pa i po, doslovno, cijenu smrti). Član vladinog znanstvenog savjeta koji, barem u teoriji, usmjerava Vladu u borbi protiv pandemije već mjesecima svojim, često nimalo znanstvenim izjavama, solira. I nitko ga ne dira. Sve dok nije pozvao građane na demonstracije protiv najnovijih Vladinih mjera. E, ugrožavati Vladu, to se ne može. Pa mu je suradnja (tek sada!) otkazana. I o tome ima smisla i pisati, i govoriti. Jer, možda se netko jednoga dana zamisli i nad time.

U Glasgowu predstavnici gotovo 200 zemalja puna dva tjedna, pa onda još dan i po, raspravljaju kako da se zaustave katastrofalne posljedice globalnih klimatskih promjena. Na kraju se voditelj konferencije, britanski političar, na rubu suza ispriča što je rezultat takav – kakav jest, a nije nikakav. Jer umjesto da bude dogovoren prestanak upotrebe ugljena, ubačena je – na insistiranje Indije, a uz podršku Kine, formulacija o ‘smanjivanju korištenja’. Zadržavanje globalnog zagrijavanja na najviše 1,5 stupnjeva, što je još zahtjev Pariške konferencije iz godine 2015., sada se (mada je i to upitno) proglašava velikim uspjehom. I, da, treba itekako o tome uvijek iznova govoriti, jer – ne gubimo nadu – možda se netko i zamisli. Možda neće baš svi pokleknuti pred činjenicom da su kratkoročni interesi prevladali nad dugoročnim ciljem spašavanja planeta na kojemu živimo. Možda, ipak…

Ovaj se autor dobro sjeća kako je godine 2001., kao savjetnik Predsjednika Hrvatske, imao u rukama pismo poglavara jedne od malih pacifičkih otočnih država koji je objašnjavao kako će podizanje razine mora, uslijed klimatskih promjena, doslovno zbrisati sa lica zemlje njegovu domovinu i zato pita Predsjednika Hrvatske, zemlje s više od tisuću otoka, bi li na jednome od tih hrvatskih otoka bilo mjesta za onih nekoliko stotina njegovih građana? Pismo je, naravno, proslijeđeno Vladi (Račanovoj) i, naravno, ostalo je bez ikakvog odjeka. Pa i toga se valja sjetiti, i o tome vrijedi govoriti, o jedinstvenoj šansi što ju je Hrvatska prokockala (jednoj od mnogih, uostalom) zbog svoje kroatocentričnosti, neizbježne posljedice sve vidljivije prevladavajućeg i provincijalizma, ali i primitivizma. Hoće li se jednoga dana netko i nad time zamisliti. Hoće li?

Njemački ‘zeleni’ (stranka buduće vladajuće koalicije) napadnu kancelarku Merkel, jer je telefonski razgovarala s bjeloruskom vlastodršcem, Lukašenkom, o sudbini tisuća izbjeglica sa Srednjeg istoka, doslovno zatočenih u ‘sendviču’ između bjeloruskih snaga sigurnosti s jedne strane i žilet žice iza koje je kordon teško naoružanih poljskih vojnika s druge. Očito čak i onima koji se bave politikom treba objašnjavati da je Lukašenko, što god mi o njemu mislili i koliko god i sam bio upleten u humanitarnu katastrofu na granici svoje zemlje, naprosto činjenica. I ako s nekime o stanju na granici Bjelorusije treba razgovarati, onda je to on. ‘Zeleni’ kažu: ne, s njim se ne smije razgovarati, jer mu se time daje priznanje, a Evropska je unija zaključila da ga ne priznaje, jer je ‘ukrao’ izbore. Pa je očito, kako u svijetu u kojem je zdrav razum, o ljudskosti da ne govorimo, postao deficitarna roba potrebno tumačiti i rastumačiti je neljudski opredijeliti se za patnje tisuća ljudi samo zato da jedan vlastodržac ne bi mogao vlastitoj javnosti ‘prodati’ storiju o tome kako svijet s njime, ipak, razgovara. Poruka je: neka bezimeni patnici trpe na zimi, neka i umru, glavno je držati se rezolucije EU. O da, znamo mi to, ali treba ponavljati, kako bismo shvatili. Jer, možda se netko jednom zamisli, možda razmisli o tome što je današnja Evropa, u što se pretvorila, što su evropske vrijednosti i kako to da one vrijede za izbjeglice koji dolaze preko Sredozemlja, a ne vrijede za isto tako ilegalne izbjeglice koji kucaju na njezina vrata iz Belarusa? Vrijedi li o tome razmisliti. Vrijedi!

NATO provodi manevre u Crnom moru, nadomak Krimu. Na Krimu je glavna baza ruske crnomorske flote. NATO uporno podgrijava tezu o opasnosti ruske agresije na Evropu i kao dokaz svako malo navodi kretanja ruske vojske na ruskom teritoriju do kojih redovno dolazi u vidu reagiranja na koncentriranje trupa Atlantskog pakta u blizini ruske granice, ili na velike manevre Pakta što se provode na području više država – članica. Svakome objektivnom promatraču jasno je da Rusija nema ama baš nikakvu namjeru napasti bilo koju evropsku zemlju, ali je isto tako jasno i to da Zapad kroz NATO pakt sve više približava svoje vojne efektive ruskom području. Ako se o tome već ne razmišlja (a bojovnicima hladnoga rata razmišljanje baš i nije svojstveno), onda treba barem govoriti, pa se možda nekoga i potakne na razmišljanje vlastitom glavom, umjesto bespogovornog prihvaćanja ‘pameti’ iz pametnog telefona i društvenih mreža (ali i pomno usmjeravanih mainstream medija). Treba govoriti, govoriti i ponavljati, jer – možda će jednoga dana netko ipak razmisliti.

Razmisliti i o tome da su do sada, a to je nepobitna činjenica, i Indija, i Sjedinjene Države raketama uništile po jedan svoj satelit u orbiti. Graja se digla tek kada su to isto učinili i Rusi. Tako stvoreni svemirski otpad, vrište mediji na Zapadu, ugrožava Međunarodnu orbitalnu stanicu i druge satelite. U putanji oko Zemlje je i kineska orbitalna stanica. Kinezi šute. Je li moguće da samo njihova stanica nije ugrožena, ili možda ipak nije nitko ugrožen? Da, svakako, kada izađemo iz letargije prihvaćanja bez pitanja onoga što nam se servira, i o tome će možda netko razmisliti. Treba se barem nadati.

Dio Evropske unije, pod pritiskom Amerike, uporno odgađa puštanje u rad novog plinovoda Sjeverni tok 2, želeći prisiliti Rusiju da plin Evropi i dalje šalje kroz stari (i nesigurni) plinovod što ide preko Ukrajine, jer će tako Ukrajina – koja je danas u potpunosti ‘zapadni klijent’ moći naplaćivati tranzit (što će Zapadu barem donekle olakšati njezino financiranje). Pri čemu treba upozoriti na jasno izraženi trend da Zapad (čitaj: Amerika) radije pristane na nestašicu plina u Evropi ove zime (što apsolutno nije nemoguće, jer plinovod kroz Ukrajinu je star i kvarove treba očekivati), nego da prihvati činjenicu postojanja novog plinovoda većega kapaciteta, naravno s ruskim plinom? I da onda za nestašicu okrivi, jasno, Rusiju. Bilo bi vrijeme da i o tome, o tim činjenicama, netko razmisli.

I tako bismo mogli nabrajati gotovo u nedogled; od vlastitog ‘dvorišta’, od Hrvatske, preko Evrope do svijeta. Ništa od navedenoga nije izmišljeno, sve su to provjerljive činjenice. A ipak, ‘istina’ što se servira javnosti, ne samo u Hrvatskoj, nešto je bitno drugačije od toga. U toj ‘istini’ nema mjesta za činjenice, nema mjesta za zdrav razum, nema mjesta za logično razmišljanje i povezivanje uzroka i posljedica. U društvu što je podijeljeno na one koji ‘znaju’ (što znači da su im uspješno isprani mozgovi, a to ‘ispiranje’ traje već tri desetljeća) i one sve malobrojnije koji zaista znaju, koji odbijaju zaboraviti i ono što su znali i ono što su doživjeli, kao da nema smisla o svemu tome govoriti.

Ima! Šutjeti, rezignirati, povući se, prihvatiti netoleranciju, ksenofobiju, rigidni nacionalizam, šovinizam i antisemitizam, provincijalizam i zatvaranje u svoje granice, dizanje zidova prema svima koji nisu kao ‘mi’, značilo bi predati se. Priznati pobjedu svega onoga što je loše i u današnjoj Hrvatskoj, i u današnjoj Evropi, i u današnjem svijetu. Predaja, međutim, nije opcija. Niti ikada smije biti!

Možda se netko ipak zamisli; jednom. I možda tada već neće biti prekasno za sve. Jednom, jednoga dana…