Mostarsko – Vukovarski antisrpski antagonizam!

Povezani članci

• Slavo Kukić o skupu SDA u Zetri: Fuj!
• Lord Owen: Tuđman je bio rasista, želio je proširiti Hrvatsku na BiH
• Aleksa Šantić: Blago onom ko suza ima, u toga srce umrlo nije
• Don’t Cry „Argentina“
• Zvonimir Nikolić: Ponesi zastavu Dragane Vikiću, a mi ćemo po običaju da šutimo i gledamo
• Haaške ludorije

Mostarski Aluminij i Vukovarska ćirilica, kakve li to ima veze pitaće  se obični čitaoci dnevnih medija, kao što i grad Mostar i grad Vukovar, siguran sam da imaju određenih zajedničkih sudbinskih događaja, uostalom kako nam i naše domovine Bosna i Hercegovina i Hrvatska isto tako su povezane veoma suptilnim nitima.

Dakle, u Aluminiju je već godinama u kontinuitetu diskriminacija prema radnicima nehrvatima, na nacionalnoj osnovi, posebno izražena u nedavnoj podjeli dionica i ignorisanjem radnika srpske nacionalnosti, a u Vukovaru se istovremeno silno demonstrira i urušava svaki natpis ćirilicom, drugim riječima i u jednom i u drugom slučaju na djelu je veliki nacionalizam i antisrpski antagonizam, koji graniči do fašizma.

Naši gradovi Mostar i Vukovar su istinski i veliki stradalnici i sa istoka i sa zapada, istina je da je Vukovar razarala regularna JNA sa paravojnim jedinicama, koje su činili velika zla i ubijanja, a Mostar je doživio dvostruku agresiju i od srpskih i od hrvatskih jedinica i paravojnih snaga, prema scenariju i suludoj ideologiji njihovih Vožda i Poglavnika. Grad Mostar i Vukovar su u bivšem sistemu bili primjer multinacionalnih odnosa i najvećega broja mješovitih brakova, što nam ukazuje na našu potrebu da se svi zajedno zamislimo na našom sudbinom u budućnosti, upravo i iz razloga nije li jedna od odrednica našega zajedništva i prijateljskoga odnosa u različitostima našega bitisanja na ovim prostorima, upravo bila i ta multietničnost, koja nas je krasila.

Istina je, da je došlo vrijeme, sa vihorom ovakvih dešavanja i u Mostaru i u Vukovaru i šire, da se multietičnost pretvorila u mutnoetičnost, netoleranciju i mržnju, ne individualnu već kolektivnu među narodima, te se danas možemo samo služiti sa raznim floskulama, demagoškim parolama i raznim nebulozama, jer nam diskriminatorska djela u ovim gradovima otkrivaju pravu istinu. Nažalost istina je bolna a saznanja su očigledna, bila ona neposredna u slučaju Aluminija i Mostara, kao sudionik događanja i osjećaja na svojoj sopstvenoj koži, bilo saznanja putem raznih medija, kada je u pitanju Vukovar i sva ćirilična događanja, što ne sumnjam u istinitost određenih medija koja prenose sve te informacije.

Kada su u pitanju međudržavni odnosi i međusobna tužakanja, činjenica je da je Bosna i Hercegovina sasvim opravdano tužila Hagu Srbiju, za sve genocidne radnje koje je i Hag potvrdio, ali je isto tako činjenica da je izostala tužba i protiv susjeda tj. Hrvatske, koja je isto tako na određenim prostorima naše domovine imala određene agresorske aktivnosti, kao i radnje protiv čovječnosti i udruženoga zločinačkoga  poduhvata. Trenutno je aktuelna i međusobna tužba, obostrana, Hrvatske i Srbije, što u kontinuitetu produžava započeti tunel mračnjaštva i međusobnih netolerantnih odnosa, što se u ostalom reflektuje i na sve recidive prošlosti i neželjenih dešavanja u sadašnjosti, kako u Mostaru isto tako i u Vukovaru.

Kako živimo u vremnu, kada su  jedni  već u Evropskoj uniji, a za druge se može reći da su na ozbiljnome putu i ulaska u tu zajednicu Evropskih naroda, vrijeme je zaista istinske trezvenosti, izmjene sopstvenih čipova razmišljanja i ponašanja, civilizovanih i demokratskih opcija komuniciranja u svrhu zajedničkih intertesa, mađu građanima i narodima, dozvoljavamo i dalje da nam se dešavaju takve očigledne diskriminatorske akcije i neljudsko ponašanje.

Vrijeme je konačno da zavlada um i razum, da nastupi vrijeme praštanja i razumijevanja, vrijeme pomirenja  a sjećanja i zaborav neka se konačno pohrane u naše skladišne memorije i neka svakome pojedincu posluže za individualnu upotrebu, jer se niti od bilo koga zahtjevaju ti zaboravi i sjećanja na tužnu nam prošlost i tragične događaje.

Ne smijemo biti protiv zakona fizike i prirode, niti u jednome trenutku, po sistemu speojnih posuda, u konkretnome slučaju Mostara i Vukovara, ono što su srpske snage činile u Vukovaru, nešto slično su činile i hrvatske snage u Mostaru. Svi zajedno smo bili loši učenici naše istorije, nismo je dobro naučili i normalno nam se ona ponovila. Naša sjećanja, bar starijih građana mojih sunarodnjaka, su prisutna iz perioda 40-tih godina i naših stradanja u ovome gradu, ali nažalost nekima je doteklo pameti da se na vrijeme povuku iz grada u egzodus prema istoku, a drugima,  velikosrpskim nacionalističkim elementima je bilo prepušteno da izvrše nedopustive i neljudske radnje ubijanja nedužnih građana, sjetimo se Uborka u Mostaru.

Vrijeme je da se oslobodimo svih velikosrpskih i velikohrvatskih mitova prošlosti i umišljenih pojmova „nebeskih naroda„ i da se definitivno ugodno i prijatno spustimo na zemlju, u intersu zajedničkoga nam suživota.

Danas, poslije 18 godina od Dejtonskoga sporazuma, svi zajedno dozvoljavamo diskriminaciju u Aluminiju i eliminaciju spiskova radnika srpske nacionalnosti i njihovih prava na dionice, kao što se olako posmatraju i događanja na rušenju Vukovarskih ćiriličnih natpisa, dakle ista meta ali drugo rastojanje, u pitanju je šovinistički antisrpski antagonizam. Dokle li i kako, zato hajdemo i ostali svi u Evropu i naučimo civilizacijske i demokratske tokove ljudskoga suživota i primjenimo ih u sopstvenoj režiji na domaćoj sceni.

Mr Milan Jovičić

Mostar, decembar 2013 godine.