Mostarski biciklisti odali počast žrtvama genocida u Srebrenici

Izdvajamo

• Više od 10 godina imao sam želju otići u Srebrenicu, odati počast. Kako to uvijek biva, svake godine bi se desilo nešto zbog čega ne bih otišao. Još prije godinu sam donio definitivnu odluku, 2016. je ta godina. Želja i naum su mi se ispunili. Otišao sam, sa rajom i to na biciklima. Noć pred polazak sam jako teško zaspao, misleći na sva iskušenja koja nas čekaju, ali onda kad pomisliš zbog čega ideš, bude te stid što uopšte razmišljaš o težini tog puta.

Povezani članci

• Isplivavaju nova saznanja o “posrbljivanju” bosanske ratne siročadi?
• Bosanska premijera filma “Sevdalinka: Alhemija duše”
• MILOŠEVIĆEVI NASLJEDNICI U OFANZIVI: Spojeni sudovi
• Umjerene smrti
• Ismet Smajlović: Zagađivači ljudosfere (1)
• Lopata

Reportaža s biciklističkog maratona Mostar – Srebrenica

U nekim trenucima mislio sam da neću moći dalje od umora, ali kad pogledaš ispred i iza sebe, kolonu kolega, prijatelja, poznanika i nepoznatih ljudi, njih oko 400, kako iz BiH tako iz još 13 zemalja, dobiješ neku novu snagu, neki polet, svi smo zajedno zbog jednog cilja. Doći, pomoliti se svako na svoj način, odati počast i pobrinuti se da se nikad ne zaboravi. 

Piše: Haris Ljevo              

Prvi rođendan Biciklističkog kluba MAS (Mostarska asocijacija sporta), 16 biciklista ovog kluba odlučilo je proslaviti odavanjem počasti žrtvama genocida u Srebrenici. Mostarski biciklisti odvezli su za dva dana biciklistički maraton dug skoro 300 kilometara od Mostara do Potočara gdje su se u Memorijalnom centru poklonili žrtvama srebreničkog genocida.

Imao sam čast i privilegiju provesti tri dana s ovim sjajnim momcima i biti svjedok neviđenoj upornosti i volji koju su mostarski biciklisti pokazali na ovoj dugoj etapi. Iako su mnogi bili skeptični kako će biciklisti odraditi ovu zadaću, na kraju su svi oni bili i više nego zadovoljni odrađenim poslom. Poslom na kojem bi im pozavidjeli i mnogi učesnici Tour de Francea.

Biciklisti su, uz pratnju i tehničku podršku članova Gorske službe spašavanja Mostar i Crvenog križa Mostar, krenuli put Potočara u subotu u osam sati s trga Musala, nakon čega su položili cvijeće na Šehitlucima, pa uz pratnju pripadnika PU Mostar povezli maraton u pravcu Jablanice. U Jablanici je maraton postao jači za po dvojicu biciklista iz Jablanice i Prozora.

Bez većih problema biciklisti su odradili i najtežu prepreku prvog dana, uspon uz Bradinu i prelazak preko Ivan Sedla gdje je pratnju preuzela policija sarajevskog kantona. Biciklisti su skoro sat i pol prije predviđenog roka u subotu pred večer stigli u kasarnu u Rajlovcu gdje su uskoro stigli i učesnici biciklističkog maratona iz svih krajeva BiH, kao i mnogih drugih evropskih zemalja.

Nakon prespavane noću u Rajlovcu, grupa od oko 300 biciklista krenula je na put prema Potočarima. U podne su svi zajedno stigli u Olovo gdje su ih na centralnom gradskom trgu dočekali mnogobrojni građani Olova koji su za sve učesnike priredili ručak. Nakon ručka u Olovu biciklisti su krenuli put Kladnja i Vlasenice gdje su imali kraću pauzu prije završne etape na putu ka konačnom odredištu.

Iza podne su biciklisti stigli u Konjević polje gdje ih je dočekala jedna povratnička porodica i počastila sendvičima i sokovima. Nakon toga, biciklisti su krenuli na najteži dio puta. Put nije bio fizički naporan, fizički napori su bili iza njih, ali jeste emotivno. Svima njima daleko je teže bilo gledati djecu pored puta koja ih mašući ručicama dočekuje nego svi usponi Bradine, Nišića, Karaule i Vlasenice.

Stotine žena i djece izašlo je pored puta da pozdravi bicikliste i zahvali im se što neko još uvijek misli o njima. Dan kada biciklisti prolaze pored njihovih kuća najprometniji je dan u godini. Ostatak godine čine dani kada mnogi zaborave i na Srebrenicu i povratnike u taj kraj države.

U večernjim satima biciklisti su uspješno priveli trku kraju i stigli u Potočare gdje su položili cvijeće i poklonili se žrtvama genocida u Memorijalnom centru. Nakon prespavane noći, biciklisti su obišli prostorije u kojima su tokom rata boravili zatvorenici u zaštićenoj zoni UN-a u Potočarima, a nakon toga prisustvovali dženazi i ukopu za 127 žrtava srebreničkog genocida.

Mostarski biciklisti nisu krili oduševljenje ispunjenom zadaćom. Predsjednik kluba Ado Sarić bio je prezadovoljan ispunjenjem cilja koji su pred sebe uoči polaska postavili on i ostali članovi kluba.

“Uvijek sam imao želju otići i vidjeti zašto baš ta Srebrenica pade na tako bijedan način. Ove godine, sa svojim drugarima iz kluba, otišao sam biciklom. Vozili smo po 35+ stepeni, prošli najveće prelaze u BiH u sklopu tih 300km kolika je ukupna dužina rute od Mostara do Srebrenice, sunce nas je pržilo sa svih strana.

Gledati ispred i iza sebe nepreglednu kolonu neumornih ljudi iz BiH ali i iz drugih država Evrope daje čovjeku neku snagu za koju, iskreno da kažem, nemam pojma odakle mi. “isti cilj, ista ekipa, jedan veliki putujući džemat”, riječi su koje su nas sve nekako gurale naprijed (a nije jednostavno biti na izmaku snage i gledati u daljini vrh na koji se moraš popeti po 35 stepeni).

Onda uđeš u taj dio BiH gdje je priroda nevjerovatna, gdje se od prizora gubi dah, gdje je sve kao stvoreno za uživanje, miriše… ali neka golema tuga i tišina se nadvili i neće da odu. I ne treba da odu, treba da stoje da nas sve podsjećaju da je prije 21 godinu srpski agresor ušao u to divno bosansko mjesto i bez ikakvog razloga pobio toliko nevinih ljudi.

Ljudi, grad i nišani će svjedočiti da je jednog dana grupa krvoločnih idiota vođenih ko zna kakvim ideologijama i na ko zna kakvim opijatima zvjerski mučila, silovala, ponižavala i klala ljude eto onako…jer im nisu po mjeri. A na nama je da sačuvamo Srebrenicu od bosanskih teferiča, prosjačenja, paradiranja i komercijalizacije, jer Srebrenica nije samo 11.7. Ona je svaki dan u BiH i ona se nije smjela dogoditi ! Da se ne zaboravi i da se nikome ne ponovi”, istakao je Sarić.

Emocije zbog svega doživljenog na putu od Mostara do Potočara, kao I u samim Potočarima, nije krio ni biciklista Amer Burić, koji je istakao da je prezadovoljan što je napokon ostvario dugogodišnju želju.

“Više od 10 godina imao sam želju otići u Srebrenicu, odati počast. Kako to uvijek biva, svake godine bi se desilo nešto zbog čega ne bih otišao. Još prije godinu sam donio definitivnu odluku, 2016. je ta godina. Želja i naum su mi se ispunili. Otišao sam, sa rajom i to na biciklima. Noć pred polazak sam jako teško zaspao, misleći na sva iskušenja koja nas čekaju, ali onda kad pomisliš zbog čega ideš, bude te stid što uopšte razmišljaš o težini tog puta.

U dva dana smo prešli oko 300 km, sa četiri velika uspona (Bradina, Nišićka visoravan, Karaula i Vlasenica) na temperaturi koja je na nekim mjestima prelazila preko 40 stepeni. Kao Mostarac, cijeneći najviše ljepotu svoga kraja, ostao sam iznenađen i očaran ljepotom prirode i pejzaža koje krase Bosnu.

U nekim trenucima mislio sam da neću moći dalje od umora, ali kad pogledaš ispred i iza sebe, kolonu kolega, prijatelja, poznanika i nepoznatih ljudi, njih oko 400, kako iz BiH tako iz još 13 zemalja, dobiješ neku novu snagu, neki polet, svi smo zajedno zbog jednog cilja. Doći, pomoliti se svako na svoj način, odati počast i pobrinuti se da se nikad ne zaboravi.

U dva dana putovanja bilo je mnogo detalja koji će ostati urezani u pamćenje, ali trenutak koji ću vječno nositi u srcu i u duši je onaj kad smo se već približavali odredištu, sa zadnjim atomima snage, a stari ljudi, posebno žene, nene su nas posipale sa laticama cvijeća kao znak zahvalnosti što dolazimo, što ne dozvoljavamo da se ta strahota od prije 21 godinu, padne u zaborav. Snaga koju smo dobili u tom trenutku je vanzemaljska. Došli smo i doći ćemo ponovo ako Bog da, u još većem broju i nikad nećemo dozvoliti da se zaboravi.

A onda ulazimo u Potočare… muk, tišina, bijelina nišana, težina i bol u vazduhu, toliko djeluju na čovjeka da je nije moguće opisati riječima… Suze same dolaze.. Samo se gledamo i okrećemo pedale kao u nekom transu pokušavajući shvatiti vrtlog emocija koje se rađaju u nama.. Neshvatljivo normalnom čovjeku”, pun emocija opisuje svoje iskustvo Amer Burić.

Nakon uspješno odrađenog prvog maratona, mostarski biciklisti već sada s velikim nestrpljenjem očekuju sljedeću godinu i novi maraton na kojem će, uvjereni su, biti mnogo veći broj učesnika.

Za tri dana koliko sam proveo s njima, upoznao sam ih toliko dobro, da sa sigurnošću mogu reći da je ovo bio samo prvi korak prema neslućenim visinama. Siguran sam da će sljedeće godine biti daleko veći broj učesnika od ovih 16 veličanstvenih.