MOSTARCI NA PUTU OKO SVIJETA: OD MOSTARA – DO MOSTARA

Autor/ica 👤SergioŠotrić 5.1.2014. u 23:38

Povezani članci

Foto: moj otac, Mostarac Aleksandar – Saša Šotrić 80tih godina

Moj otac Saša ponovo odbija da bude razmjenjen, želi da se vrati u Mostar!
Govorio je: Šta ja imam sa Srbijom? Ja živim u Mostaru!
Ako treba da umrem, želim da umrem u Mostaru!

Piše: Sergio Šotrić

U prošlosti ovoga grada, mnogi Mostarci su kretali na PUT OKO SVIJETA: OD MOSTARA – DO MOSTARA.
Ovo je samo jedna od tih priča.

Ulicu, u kojoj se 30. juna 1936. rodio moj otac, stari Mostarci su od pamtivijeka zvali “Posrana” ulica.
1965. godine, kada sam se ja rodio u Mostaru, ta ista ulica se zvanično zvala “Kalemova“.
2002. godine, kada se moje dijete rodilo u Njemačkoj, ta ista ulica se zvanično zvala “Zagrebačka”.

Roditeljska kuća moga oca, porodična kuća moga djeda Milana i bake Natalije, nalazi se u centru Mostara – svega nekoliko koraka od legendarnog mostarskog “Rondoa”. Moj djed Milan gradi ovu kuću 30tih godina 20. vijeka/stoljeća u njemačkom, ili kako bi Mostarci rekli, u švapskom stilu.

U gradsku matičnu knjigu, novorođenom Mostarcu, mome ocu, upisaše ime Aleksandar Šotrić.
Ubrzo nakon toga, mostarska raja mu nadjenuše i njegovo (zvanično) mostarsko ime, ono ime što Mostarci nose čitav svoj život. Mostarska raja dadoše mome ocu nadimak – Saša.
Tako da se moj otac uistinu zove Saša Šotrić.

I tako je moj otac, Mostarac Saša, najmlađe od petero djece jednog od najbogatih mostarskih trgovaca Milana Šotrića, iz “Posrane – Kalemove – Zagrebačke” ulice, krenuo NA PUT OKO SVIJETA: OD MOSTARA – DO MOSTARA.

Svoga oca Milana Šotrića, moj otac Saša, nažalost nije ni upamtio…

Moj djed Milan Šotrić se rodio 1901. godine u anektiranoj Bosni i Hercegovini i njenoj “evropskoj kući” Austro- Ugarsoj. Završetkom prvog svjetskog rata, Mostar se “seli” u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, a poslije uvođenja šestojanuarske diktature, Mostar se “seli” u Kraljevinu Jugoslaviju.
Moj djed, Milan Šotrić, je tih godina rijetko razmišljao o nestanku svjetskih imerija i nastansku novih slavenskih država. On nije bio aktivni učesnik u stvaranju i rušenju država. Moj djed je radije bio aktivni učesnik u stvaranju sopstvenog braka i sopstvene porodice, te se 1919. godine ženi sa mojom bakom Natalijom (Natom) Vasiljević (rođenom 1901. u Mostaru). Njihova djeca: Milena, Dragica, Mišo, Đorđe i moj otac Saša ubrzo čine ovu mostarsku familiju potpunom.

Milan Šotrić je bio poznati / imućni mostarski trgovac (stari Mostarci bi tada govorili – mostarski GAZDA). Osnivač i vlasnik firme “Špedicija Šotrić”, sa sjedištem u centru grada, na mjestu prijeratne “Ljubljanske banke” (kod prijašnjeg “HIT-a”), razvio je posao sa prevozom svih roba po Mostaru i čitavoj regiji. Trgovao je sa keramikom i kristalom iz Česke, izvozio stoku u inostranstvo, nudio sve potrepštine (ranije se to zvalo – za grad i selo).
Iz Njemačke je tada u Mostar dovezao prvi kamion sa prikolicom (“Magirus”), a 25 rasnih konja “Staeraca”sa zaprežnim kolima su tada bili prepoznatljiva slika u gradu. Iz tog perioda potiče i stara Mostarske izreka: “visoka (djevojka) kao Šotrića kobila”.
Djed Milan je pored toga posjedovao nekoliko kuća u Mostaru, dućan (u današnjem Starom Gradu), magacine za robu, dosta zemljišta (napr. na današnjoj “Aveniji”, preko 20.000 m2 na Rudniku – današnje rudarsko okno i naselja – što je nakon Drugog svjetskog rata nacionalizovano), vinograde, vinski podrum itd. Moj djed Milan je tada, zajedno sa svojih 50tak radnika / uposlenika (raznih nacionalnosti) radio dan i noć i nije imao vremena za visoku politiku.

Al´zašto napisah gore, da moj otac, svoga oca Milana Šotrića – moga djeda, nažalost nije ni upamtio?
Zašto, kada je ova priča počela ovako lijepo? Zašto, kada je ova priča do sada tekla ovako idilično?
Da li je njegov otac možda umro od neke neizljčive bolesti?
Da li je možda nastradao na nekom od brojnih putovanja po svijetu?
Da li je možda poginuo u nekoj iznenadnoj nesreći na radu?
Ne, ništa od toga nije bio razlog…Ne, ništa od toga…

1941. godine, Mostar se, po sili prilika svjetske politike, “preselio” u fašizam – u NDH (Nezavisnu Državu Hrvatsku), marionetsku državu sila osovine za vrijeme Drugog svjetskog rata, osnovanu za vrijeme aprilskog rata u vrijeme raspada Kraljevine Jugoslavije, na inicijativu nacionalsocijalističke Njemačke i fašističke Italije, o kojima je ova “država” i potpuno ovisila. Njemačke oružane snage (Wehrmacht) su već 10. aprila / travnja 1941. umarširale u Zagreb, a odmah potom, istog dana, pukovnik Slavko Kvaternik je u ime fašističkog ustaškog pokreta proklamovao ovu „nezavisnu“ fašističku državu, završnim riječima njegovog govora na radio Zagrebu, koje su glasile:
„Bog i Hrvati – ZA DOM SPREMNI!

Njemačka i Italija su teritorijom NDH zajednički vladale (kondominij). Rimskim ugovorima predviđen je položaj NDH kao talijanskog protektorata. Državom je upravljao vođa fašističkog ustaškog pokreta, poglavnik Ante Pavelić, dok je naslovni kralj Tomislav II. imao samo simboličnu ulogu koja je i kao takva ukinuta nakon talijanske kapitulacije 1943.

Unutar granica NDH našao se tada i grad Mostar, koji je postao glavni grad tadašnje velike župe sa nazivom „Hum“, koja je u svome sastavu imala takozvane kotare: Mostar, Nevesinje, Konjic, Ljubuški, Metković, Posušje… Nova država je teritorijalno obuhvatala i čitavu BiH. Međutim, NDH je bila nezavisna tek na papiru, kako u odnosu na njemačke i talijanske okupacijske vlasti, tako i s obzirom na velik dio teritorija koji uopšte nije nadzirala, a koji su nadzirali napr. četnici (dijelovi Dalmatinske zagore, Like, Bosne i dr.), te sve jači partizanski pokret. Sjeverna i srednja Dalmacija, dio Hrvatskog primorja i Gorskog Kotara pripojeni su Italiji, pod čijom su kontrolom bili sve do pada Mussolinija. Baranja i Međimurje priključeni su Mađarskoj. NDH nije bila međunarodno priznata izvan okvira ratom uvjetovane njemačke i talijanske utjecajne sfere.

Većina od ukupno 6,3 miliona stanovnika (od toga otprilike: 3,3 miliona Hrvata, 2 miliona Srba, 700.000 Muslimana, 30.000 Roma, kao i određeni broj ostalih) ove vještačke državne tvorevine, živjeli su u strahu od fašističkog terora i ustaške samovolje. Uz goleme teritorijalne gubitke u korist Italije, Pavelić je kao poglavnik uspostavio diktatorski, represivni, fašistički režim sa zabranom svih stranaka osim Ustaškog pokreta. Hrvatski Sabor nije djelovao.

Mome djedu Milanu Šotriću, su u to vrijeme mnogi prijateljski savjetovali, da se skloni u Srbiju, da spasi glavu, kao što je to, u to vrijeme i uradio jedan broj mostarskih (Srba) pravoslavaca. Moj djed Milan je međutim, želio da nastavi svoj život i rad u Mostaru, kao i za vrijeme Austro-Ugarske, kao i za vrijeme Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, kao i za vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Zašto bi on trebao bježati? Zašto bi on trebao da slijedi napr. primjer svoga ortaka, prijatelja i kuma, gazde Miličevića (poznatog mostarskog trgovca), koji je tih dana otišao i sklonio se u Srbiju?
Kum Miličević se nakon Drugog svjetskog rata vratio u Mostar, a umro prirodnom smrću u svojoj kući na mostarskoj „Carini“ tek sredinom 80tih godina prošlog vijeka/stoljeća.
Za razliku od njega, otac moga oca, moj djed Milan Šotrić je te 1941. govorio:
„Šta ja imam sa Srbijom? Ja živim u Mostaru! Nikome zlo nisam učinio! Poštujem zakon i novu vlast! Nemam nikakvog razloga, niti želim bježati iz Mostara“!

Samo nekoliko dana nakon uzvika Slavka Kvaternika na radio Zagrebu: „ ZA DOM SPREMNI“,
NDH donosi dva zakona. Prvi, zakon od 17. aprila / travnja 1941. godine, kojim se određuje, da su osobe, koje uvrijede hrvatsku naciju krive za veleizdaju, a jedina kazna za veleizdaju je bila smrtna.
Drugi, zakon poznat kao rasni zakoni, donešen je 30. aprila / travnja 1941. Donesene su zakonske odredbe o zabrani ćirilice…Osnovani su koncetracioni / koncentracijski logori…

Ubrzo nakon toga, već u junu mjesecu 1941. na području NDH se razvio Narodnooslobodlilački – antifašistički pokret. 22. juna / lipnja 1941. godine je u šumi pokraj Siska osnovan prvi antifašistički partizanski odred na teritoriju Hrvatske, a to je istovremeno bio i prvi antifašistički partizanski odred na teritoriji čitave Jugoslavije. Ovaj partizanski odred, koji je predvodio zapovjednik Vlado Janić Capo, imao je 79 boraca – partizana (od toga 78 Hrvata i jednu ženu – Srpkinju). Od ovih 79 boraca prvog hrvatskog partizanskog odreda, koji su tada kod Siska, prvi na teritoriju bivše Jugoslavije, krenuli u oružanu borbu portiv fašizma, kraj Drugog svjetskog rata doživjelo je njih 38. Danas je ovaj datum 22. 06. (dan antifašističke borbe) nacionalni / državni praznik u Republici Hrvatskoj.

Šest dana nakon formiranja prvog partizanskog odreda kod Siska, u noći uoči Vidovdana (jednog od najvećih srpskih – vjerskih praznika), 28.06.1941., kada su ukućani već odavno ležali u postelji, začula se užasna lupa kundaka ustaških pušaka na vratima kuće Milana Šotrića u Mostaru. Uz dreku, uvrede, lupnjavu i razbijanje, ustaše su odvele oca moga oca, moga djeda Milana, u crnu mostarsku noć…
Moja baka i petero djece su ostali, plačući i nadajući se, da se nece desiti ono najgore…
Ono najgore, što bi bilo protiv svih božijih i ljudskih zakona. Oni tada nisu znali, da se fašisti – ustaše ne obaziru niti na Boga, niti na ljude, a pogotovo ne na zakone.

Milana Šotrića i ostalih 16 uglednih mostarskih (Srba) pravoslavaca, ustaše su odmah te noći strijeljale u mjestu Salakovac kod Mostara. Tijela ovih nedužnih ljudi su potom bačena u rijeku Neretvu. Od svih 17 ubijenih / pogubljenih, samo je tijelo (leš) moga djeda Milana Šotrića, voda Neretve izbacila u centru Mostara ispod (Titovog) Mosta kod mostarske „Musale“ – ispod današnjeg hotela “Bristol”. Tako da je od ovih 17 mučki ubijenih Mostaraca, jedino moj djed Milan Šotrić mogao biti sahranjen.
Spustili su ga u mostarsku zemlju na pravoslavnom groblju “Bjelušine”.

Moj djed Milan Sotrić je imao 39 godina, suprugu i petero djece. Najmlađe od petero djece je bio moj otac Saša, koji je imao tek pune 4 godine…Ostao je siroče…Oca nije ni upamtio…

Moj otac Saša je, u toku Drugog svjetskog rata, krenuo NA PUT OKO SVIJETA: OD MOSTARA – DO MOSTARA, skrivajući se često sa majkom, braćom i sestrama u zbjegu.

Nekoliko godina kasnije fašisti su u Mostaru bili pobjeđeni. Tada su svi (naivno) mislili, da su fašiti u Mostaru pobjeđeni za sva vremena. Fašisti u Mostaru tada nisu bili pobjeđeni napr. nekim trećerazrednim Daytonskim sporazumom tadašnje međunarodne zajednice. Fašisti u Mostaru tada nisu bili pobjeđeni od strane Amerikanaca, niti od strane Rusa, a o Englezima i Francuzima da i ne govorimo. Pobjedu nad fašizmom su gradu Mostaru donijeli 14. Februara 1945. naši mostarski sinovi i kćeri, a međunarodnu zajednicu u Mostaru tada niko ništa nije pitao.
Od 6.000 mostarskih antifašista, njih 700 su uzalud čekale njihove mostarske Mati. Oni se nikad njihovim majkama nisu vratili, oni su otišli u istoriju/povijest. Njih su čak mrtve 1992. minirali neki novi fašistički „klinci“ na jednom od najljepših antifašističkih spomenika na svijetu. A i danas im novokomponovani fašisti-nacionalisti devastiraju njihovu partizansku kuću – spomenik pod Bijelim Brijegom, jer se i danas još uvijek njih mrtvih puno više plaše, nego svih živih Mostarki i Mostaraca.

Mostar se, nakon pobjede nad fašizmom, 1945. godine “seli” u Federativnu Narodnu Republiku Jugoslaviju, a ustavom iz 1963. godine Mostar se „seli“ u Socijalisticku Federativnu Republiku Jugoslaviju, a Bosna i Hercegovina postaje jedna od njenih 6 ravnopravnih republika.

Nakon Drugog svjetskog rata, moj otac Saša je krenuo NA PUT OKO SVIJETA: OD MOSTARA – DO MOSTARA, pohađajući osnovnu školu u Mostaru. Uz školske aktivnosti radi u porodičnoj bašti u „Posranoj – Kalemovoj – Zagrebačkoj” ulici kao “mali farmer” (baka je još imala jednu kravu i nekoliko konja). Nakon osnovne škole polazi u “Učiteljsku“ školu. Aktivan je u mostarskim izviđačima (odred „Ivo Lola Ribar“), plivačima i planinarima. Boračko jezero je bilo njegov dom preko ljeta, gdje se brinuo o najmlađim članovima izviđačkog odreda – poletaracima.

Nakon završetka “Učiteljske“ škole odlazi na službu u Duvno. Radi kao učitelj u vrlo teškim uslovima. Duvno (sa okolnim selima) u to vrijeme bilo je vrlo nerazvijen kraj. Iz zapadne Hercegovine moj otac odlazi u vojsku – mornaricu (školu rezervnih oficira) u Puli. Poslije završetka škole za rezervne oficire odlazi po dužnosti u Boku Kotorsku, gdje služi do kraja vojnog roka kao zamjenik starješine.

Moj otac Saša je krenuo NA PUT OKO SVIJETA: OD MOSTARA – DO MOSTARA,
vraćajuci se iz vojske u Mostar, a nakon toga ponovo odlazi na posao u Duvno, gdje radi kao upravnik škole. Otac mi je pričao, da je tada učitelj uz svećenika / fratra bio glavna ličnost u tome kraju zapadne Hercegovine. Uvijek se rado sjećao tog vremena, a ne mali broj divnih prijatelja i učenika je obogatio njegov cijeli život.

Sa ušteđevinom od plate u Duvnu, moj otac je 1960. godine krenuo NA PUT OKO SVIJETA: OD MOSTARA – DO MOSTARA, odlazeći u Beograd na studije. Upisuje se kao redovan student sociologije i psihologije.
Ušteđevina iz Duvna je nakon prve godine studija već bila potrošena, tako da moj otac finansira sebe i svoj studij raznim poslovima preko studentske zadruge (raznošenje mlijeka u ranim jutarnjim časovima itd.). Na drugoj godini studija, u Beogradu upoznaje i lijepu Mostarku – moju majku Jelenu (Lelu), koja tada dolazi iz Mostara na studij ekonomije. U trećoj godini studija moj otac dobija stipendiju “Zavoda za zapošljavanje” iz Mostara. Nakon 4 godine završava studij i stiče zvanje profesora sociologije.
U Beogradu mu je odmah po završetku studija nuđen posao, nuđeno mu je da ostane u tadašnjoj jugoslovenskoj prestolnici, a i njegova sestra Milena je sa porodicom već tada živjela u Beogradu. Međutim, moj otac Saša odbija sve primamljive beogradske ponude.
Odmah nakon završetka studija, moj otac Saša je krenuo NA PUT OKO SVIJETA: OD MOSTARA – DO MOSTARA, vraćajući se u rodni grad Mostar.

Moj otac Saša se ženi u Mostaru sa mojom majkom Mostarskom Jelenom (Lelom) Ivelja, a u novembru 1965. godine sam i ja, rezultat njihove ljubavi, ugledao svjetlost Mostara. Meni su u mostarske matične knjige upisali ime Sergej, pošto su „morali“ poslušati moju baku Nataliju.
Baka Natalija, ili kako su je u Mostaru zvali – Nata Šotrić je jako voljela pjesnika Sergeja Jesenjina.

Moj otac Saša je krenuo NA PUT OKO SVIJETA: OD MOSTARA – DO MOSTARA, radeći kao službenik u “Zavodu za zapošljavanje” u Mostaru, čiji director postaje 1972. godine. Tih godina je često kao direktor službeno putovao i u Saveznu Republiku Njemačku prilikom koordinacije projekata hercegovačkih Gastarbeiter (koje smo mi tada zvali gastarbajterima) sa njemačkim vlastima.

Moj otac je napravio lijepu poslovnu karijeru. Radio je vrlo rado i bio aktivan u mnogim društvenim organizacijama. Bio je u toku svoga radnog vijeka nosilac više rukovodećih položaja u Mostaru, između ostalog direktor „Zavoda za zapošljavanje“, Načelnik (1. čovjek) Teritorijalne Odbrane Mostar…

Moj otac Saša je krenuo NA PUT OKO SVIJETA: OD MOSTARA – DO MOSTARA, odlazeći, tada sa rukovodećeg položaja (kao 3. čovjek u tadašnjoj vlasti grada Mostara), načelnika “Sekretarijata za Narodnu odbranu”, (iz zdravstvenih razloga) u prijevremenu penziju / mirovinu 16.10.1988. godine.

Kao penzioner, živio je u svome gradu Mostaru, u svome stanu, sa svojom rajom. Na vjeru i naciju nije nikad gledao. Prijateljevao je sa komšijama i susjedima i poštivao sve / svačije običaje.

Nakon što je u Mostaru početkom aprila 1992. daljinskim upravljačem eksplodirala i u zrak otišla cisterna (danas bismo to nazvali terorističkim aktom) pred vojnom kasarnom u sjevernom logoru (prouzrokujući i prve nevine žrtve nadolazećeg rata u gradu), molio sam moga oca, da se skloni iz Mostara, da ode na neko vrijeme napr. kod sestre ili mnogobrojnih prijatelja u Beograd. Da ode napr. kod svoga velikog prijatelja, Jure u Zagreb. Nije htio! Htio je da ostane u Mostaru!
Moja supruga i ja smo 7. 04. 1992 „dobrovoljno“ otišli iz našeg rodnog grada Mostara.

Rat u nezavisnoj Bosni i Hercegovini i divljačka granatiranja Momčila Perišića, moj otac – penzioner – dočekao je u svome stanu u Mostaru. Uhapšen je na ulici 02.06.1992. (na rođendan moje majke Lele), dok je njegovom bolesnom bratu Miši nosio ručak. Odveden je (bez obrazloženja) u gradski zatvor. To je za moga oca bio ŠOK! 51. godinu nakon odvođenja i ubistva / strijeljanja njegovog oca Milana Šotrića od strane fašista-ustaša, moj otac Saša je po prvi put lišen slobode.

Moj otac Saša je krenuo NA PUT OKO SVIJETA: OD MOSTARA – DO MOSTARA, kao zatvorenik poznatog mostarskog gradskog zatvora „Ćelovina“.
Proveo je dva mjeseca u „Ćelovini“, ne znajući zbog čega se tu nalazi i šta mu se stavlja na teret. Sreća u nesreći – gradskim zatvorom su tada upravljali njegovi bivši đaci, njegovi dobri poznanici – te je dobio privilegiju da radi u zatvorskoj biblioteci. Jedan njegov bivši đak iz Lištice i očev bivši tjelohranitelj (kada je bio načelnik sekretarijata Narodne odbrane) su ga u zatvoru posebno pazili i vodili brigu o njemu. Njegovi đaci, su ga čak tih dana nagovarali, da ostane i dalje u zatvoru, da bi tu bio sigurniji, da će ga oni tu čuvati itd..
„Profesore, ostanite kod nas, ovdje ste sigurniji, ovdje vas mi možemo zaštititi. Ružna su vremena za Srbe napolju profesore…“ govorili su mu…
Moj otac nije htio, nije htio nedužan ostati da robija u mostarskom zatvoru.
Nakon dva mjeseca je pušten kući, te je krenuo NA PUT OKO SVIJETA: OD MOSTARA – DO MOSTARA, vrativši se u svoj stan na vrhu Avenije, koja se tada još uvijek zvala Avenija „14 Februar“.

Dva dana nakon puštanja iz gradskog zatvora „Ćelovina“, dok je sa komšijama pio kafu na dežursvu u stubištu (to je tada bila obaveza), po moga oca Sašu su došli „neki novi klinci“ – fašisti u crnim košuljama HOS-a (Hrvatske Obrambene Snage), sa amblemima na košuljama, na kojima je stajalo „ZA DOM SPREMNI“ i počeli ga tući već u stubištu njegove zgrade. Ovi mladi „hrabri branioci“ su moga oca penzionera bacili niz stepenice…
Odveden je u tadašnju garnizonsku ambulantu Mostara (preko puta stare bolnice – današnjeg Mepasa), gdje je, zavezan za stolicu, danima i noćima bio mlaćen i zvjerki mučen do besvjesti.
Kada bi tražio da pije vode, davali bi mu da pije iz boce u kojoj nije bila voda vec benzin.
Nakon toga bi palili šibice, smijali se luđački i mlatili ga dalje…do besvijesti…
Svi, (bilo ih je tih dana 24vero – od čega 6 žena) koji su tih dana bili mučeni u mostarskoj garnizonskoj ambulanti, mislili su da im je došao kraj…

Ali to nije bio kraj moga oca… Moj otac Saša je krenuo NA PUT OKO SVIJETA: OD MOSTARA – DO MOSTARA, njegovom deportacijom u zloglasni logor smrti “DRETELJ”.
Batine, tortura, mučenje su u koncentracionom / koncentracijskom logoru “Dretelj” bile na dnevnom redu, a redovno je sa ostalim logorašima vođen da po nesnošljivom hercegovačkom suncu avgusta mjeseca pase travu, bleji kao ovca i pjeva ustaške pjesme…

18.08.1992. godine je moj otac imao srecu – upisan je u spisak Međunarodnog Crvenog Krsta za razmjenu “zarobljenika”. Prebačen je u Čapljinu, u kasarnu “Mire Popare”, gdje se zvjerko mučenje nastavilo. Trebao je 19.08.1992. godine da ide na razmjenu u Stolac, a odatle, sa ostalim razmjenjenim logorašima u Srbiju.
Međutim, moj otac je svojom voljom odbio da ide na razmjenu!
A po pravilima „Međunarodnog Crvenog Krsta“ nisu se mogli razmjeniti zarobljenici, koji svojom voljom nisu htjeli pristali na razmjenu. Iako su njegovi brojni prijatelji iz Beograda već čekali sa druge strane linije, iako je njegova sestra više od 30 godina živjela u Beogradu, iako je „Međunarodni Crveni Krst“ sve već bio dogovorio…
Moj otac Saša je (tvrdoglavo) odbio razmjenu – želio je da se vrati u Mostar!
Mokrio je krv i skoro bio nepokretan od posljedica mučenja.
Moga oca Sašu odvode 19.09.1992. (sa ostalim logorašima) u Centralni zatvor u Ljubuškom.
Ubrzo poslije toga ga odvode na razmjenu zarobljenika kod Drniša (u blizini Knina).
Moj otac Saša i ovdje ponovo odbija da bude razmjenjen, želi da se vrati u Mostar!
Govorio je:
„Šta ja imam sa Srbijom? Ja živim u Mostaru! Ako treba da umrem, želim da umrem u Mostaru“!

Tada su pune autobuse zarobljenih (uglavnom) civila odvozili na dogovoreno mjesto razmjene, a moj otac Saša se (sa još ponekim njemu sličnim) vraćao u praznom autobusu ponovo na polazište – u logor.
Sprovode ga nakon (neuspjele) razmjene na „Loru“ (kod Splita) u Republici Hrvatskoj (iako Hrvatska „nije“ učesnica rata u BiH), nakon toga ga odvode nazad u Ljubuški, te potom u logor „Heliodrom“ kod Mostara…

30.10.1992. je mojoj punici Šahi Bošković Kajtaz (prije početka takozvanog „drugog“ rata) uspjelo (preko veza i poznanstava) da moga oca izvuče iz logora „Heliodrom“. Po izlasku iz logora, moj otac Saša je imao samo 52 kg. Kosa i nokti su mu tada bili prestali rasti. Živio je u prvo vrijeme (dok se nije oporavio) kod punice Šahe i punca Đeme u njihovom stanu kod Franjevačke crkve u Mostaru.

U stvari oni su ga u njihovom stanu tada ilegalno sakrivali i štitili. Tada su nekoliko puta na vrata njihovog stana dolazili bojovnici pod punom ratnom spremom. Vrata bi im otvarala punica Šaha, koja bi stala demonstrativno na sred ulaznih vrata stana (tako da bojovnici nisu mogli tek tako da prođu pokraj nje i uđu unutra), a dijalog između njih se odvijao uglavnom ovako:
„gospođo, čuli smo da se u ovom stanu nalazi onaj četnik Šotrić!
Od koga ste to čuli momci?
Gospođo, imamo mi svoje izvore informacija…
Ma kakvi…momci, šta vam pada na pamet…on vam je davno pobjegao za Beograd!“
Tajac…gledaju bojovnici nju, gleda ona njih…Tajac…gleda ona u bojovnike, gledaju bojovnici nju…
“Jeste li vi sigurni gospođo, da on nije u Mostaru?
100% sam sigurna – on se čak i javio iz Beograda!“
U redu gospođo…Ako nešto čujete o njemu – obavezno nam odmah javite!
Naravno momci – obavezno ću vam javiti, ako nešto čujem o Saši Šotriću.“

Pri tim nezvanim i iznenadnim „posjetama“ bojovnika na vratima stana u ulici, koja se tada još uvijek zvala ulica „Matije Gupca“ i za vrijeme ovih dijaloga između „branitelja“ i moje punice Šahe, moj otac je uglavnom sjedio udaljen samo nekoliko metara od mjesta događaja – u njenoj kuhinji.
Iako su ga svi od toga odvraćali, nakon što se malo oporavio, moj otac Saša se nasilno vratio u svoj stan na vrhu Avenije, fizički se obračunavajući sa nekim lokalnim kriminalcima, koji su njegov stan bili zaposjeli i uglavnom ga koristili za pijanke i orgije.
Pri tome „proboju u svoj stan“, moj otac je pretrpio različite povrede, ali ipak se probio i krenuo NA PUT OKO SVIJETA: OD MOSTARA – DO MOSTARA, živeći ponovo u svome stanu u svome Mostaru.

Nakon izbijanja takozv. „drugog rata“ u Mostaru, punicu Šahu i njenu mlađu kćerku Manju su protjerali iz njihovog stana, koji se nalazio u neposrednoj blizini Franjevačke Crkve. Nije pomoglo ni to da ih je pokušao zaštiti njihov susjed Hrvat, poznati mostarski odvjetnik Josip Krešić, sakrivajući ih u svome stanu na istom spratu. „Hrabri branitelji“ HVO-a su njega, u prisustvu njegove obitelji udarcima oborili na zemlju, po principu: „svi na jednog, svi portiv jednoga“, demonstrirajući mu šta se može desiti onima koji nisu „pravi“ Hrvati, onima koji štite svoje susjede i prijatelje.
Šahin suprug Đemo Kajtaz nije imao sreću da bude (samo) protjeran. On je zajedno sa stotinama Mostaraca sa „pogrešnim“ imenima, bio prvo prisiljen da „studira na hljebu i vodi“ u zgradama bivšeg mostarskog univerziteta „Džemal Bijedić“, a nakon nekoliko sedmica čekanja, dobio je konačno i „slobodno mjesto“ u jednom od logora nelegalne Hrvatske Republike „Herceg – Bosne“.
Potpisivanjem Wašingtonskog sporazuma, ova „Republika“ je ukinuta po kratkom postupku, a nekoliko godina kasnije sudije „Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije“ u Haagu, svemu ovome su dale i naučno-znanstveno-pravni naziv, naime:
„udruženi zločinački poduhvat“. Međutim, mnogi u Mostaru još i danas zastupaju mišljenje, da se tada nije radilo niti o udruženom, niti o zločinačkom poduhvatu, tako da se za ovaj „humanitarno-dobronamjerni“ poduhvat još uvijek niko nije zvanično izvinio, niti je iko zvanično zamolio za oprost.

Nakon završetka rata u Bosni i Hercegovini, moj otac je nastavio svoje PUTOVANJE OKO SVIJETA: OD MOSTARA – DO MOSTARA.
Živio je u svome gradu Mostaru, u svome stanu, sa svojom rajom (sa onima, koji su još uvijek ostali u Mostaru). Na vjeru i naciju nije nikad gledao. Redovno je posjećivao Šahu i Đemu.
Prijateljevao je sa komšijama i susjedima i poštivao sve / svačije običaje.
Vjerovao je u snagu ljubavi u čovjeku…O ratu nije pričao!
Zračio je zadovoljstvo, optimizam i toleranciju. Bio je aktivan član i član nadzornog odbora mostarskog odreda izviđača „Neretva“. Boračko jezero je bilo njegov dom preko ljeta, gdje se brinuo o najmlađim članovima izviđačkog odreda- poletaracima. Uživao je u vožnji biciklom, kuhanju, čitanju… Znao je istinski uživati u životu…

Njegovo PUTOVANJE OKO SVIJETA: OD MOSTARA – DO MOSTARA ga je često vodilo preko Njemačke, gdje je sa mojom suprugom i sa mnom, a naročito sa unukom Leom provodio dane, sedmice i mjesece. Al`duže od 3 mjeseca nije mogao izdržati u tuđini. Na kraju svakog putovanja ga je ipak neka nezaustavljiva sila vukla ka jugu – ka Mostaru…

06.01.2010., moj otac Saša je svoje zemaljsko PUTOVANJE OKO SVIJETA: OD MOSTARA – DO MOSTARA, priveo kraju. Nakon 74 godine, njegovo srce više nije imalo snage putovati.

Spustili smo ga u mostarsku zemlju na pravoslavnom groblju “Bjelušine”.
Padala je taj dan neka teška Mostarska kiša, a djevojčice i dječaci – poletarci mostarskog odreda izviđača „Neretva“ su stajala mirno u stroju, odajući posljednju počast velikom mostarskom izviđaču – njihovom drugaru – Saši Šotriću.
Predstavnik mostarskog izviđačkog odreda „Neretva“ (predstavljajući ovom prilikom i članove odreda „Radobolja“, „Stari Grad“, te izviđače iz Zenice, Sarajeva, Konjica i ostalih izviđačkih sredina), oprostio se od moga oca zvaničnim govorom, na nekoliko kucanih stranica, rekavši između ostalog:
„Dragi prijatelju Saša,
bio si i ostao do posljednjeg svoga životnog trenutka Mostarac „od glave do pete“. Volio si Mostar, mostarsku raju, nisi ga napustao ni u onim periodima, kada je ostanak u njemu mogao ugroziti i vlastiti život. Tvoj moto je i tada bio, kako reče slavni pjesnik Aleksa Šantić: „ostajte ovdje, sunce tuđeg neba neće vas grijat, kao što ovo grije“, zbog čega si bio hapšen, premlaćivan i mučen, ali si i dokazao po ko zna koji put narodnu izreku: „ničija nije do zore gorila“.
I pored svega proživljenog, nikada nam poslije nisi govorio o mržnji i osveti, te riječi u tvome rječniku nisu postojale. I tu si nam bio učitelj“!

I ja sam se tog kišnog dana oprostio od moga oca Saše, posljednjim govorom na njegovom grobu.
Ni popa, ni svećenike, ni krst, niti vjerske obrede moj otac nije želio.
To mi je zadnjih godina života često govorio i to mi je (kako je on govorio), ostavio u amanet:
bez popa, bez krsta, bez liturgije.
Samo je trubu na zadnjem oproštaju želio.
Zvonki zvuk trube je označio zadnju stanicu njegovog puta po ovome svijetu: stanicu MOSTAR.

Putovanje oko svijeta mnogih Mostaraca je često PUTOVANJE OKO SVIJETA: OD MOSTARA – DO MOSTARA!
Ovo je bila samo jedna od tih priča

P.S.
26. jula 2013. godine pjevao sam na terasi mostarskog hotela “Bristol” na proslavi jubileja, 40godišnjice od osnivanja ansambla „Mostarske Kiše“.
Pjevao sam na terasi iznad rijeke, nekoliko metara od mjesta gdje je 1941. godine, tijelo oca moga oca Saše, tijelo moga djeda Milana Šotrića, mučki ubijenog od fašista – ustaša, izbacila voda Neretva.
Pjevao sam tu veče, zajedno sa mojom mostarskom rajom iz originalnog ansambla “Mostarske Kiše”.
Pjevao sam tu veče, zajedno sa nekoliko stotina Mostarki i Mostaraca.
Pjevao sam tu veče, zajedno sa voljenim Hrvatima, zajedno sa voljenim Bošnjacima, zajedno sa voljenim Srbima, zajedno sa svima ostalima…zajedno sa voljenim LJUDIMA.
Pjevao sam tu veče sa svima njima, koji su toga dana došli iz: Australije, USA, Kande, Evrope, BiH, Hrvatske, Srbije, Slovenije, Crne Gore, Makedonije…
Pjevao sam tu veče sa svima njima, koji su toga dana došli sa sve četiri strane Mostara…

Pjevali smo tu veče zajedno u Mostaru i jednu pjesmu “Mostarskih Kiša”, čiji stihovi idu ovako:

Nije sloboda stigla iz bajke
za nju su sinove rodile majke…
NIJE SLOBODA STIGLA NIZ VODU
DALI SMO OČEVE ZA SLOBODU!