ENG
Mortikultura života
Autor/ica 👤Boris Dežulović
Povezani članci
Da je njegovo dijete ubila iz društvenog ludila, a ne iz svog privatnog, da je nesretnog mališana htjela riješiti zdravu naciju, a ne bolesnu sebe – da je, umjesto što ga je ugušila i bacila u more, u hrvatskoj uniformi dijete presjekla rafalom i zapalila – bila bi i ona slavljena i obožavana u Hodu za život kao Anders Breivik
Recimo ovako: i tu djevojku iz Pule, što je okrutno ubila svoga trogodišnjeg sinčića, neka je katolička majka, žena i domaćica jednom izabrala roditi. Željeli ste svetost života i zabranu pobačaja, željeli ste pravo na život svakom djetetu? Što se sada zgražate?
Jednostavno je i lako, eto, objašnjiv poremećeni svijet u kojemu živimo kad ga se tumači i obrazlaže poremećenom logikom katolibanske alternativne desnice, čitavog tog crkvenog i paracrkvenog podzemlja, pedofilskih zombija, neodrkanih studentskih kapelana, zapjenjenih časnih sestara i hodača za život iz Vigilarea, Opus Deija, U ime obitelji i njihovih mračnih srednjovjekovnih hrvoreza, Bujice, Naroda ili Dnevno.hr-a. Baš tako, tom mračnom logikom, nedokučivom zdravom i normalnom umu, potonji su poremećeni križari popratili, naime, strašnu vijest o ubojstvu trogodišnjeg mališana u Puli, pod naslovom, citiram, ‘Željeli ste pravo da majke ubijaju svoju djecu! Što se zgražate sada?’.
Pa kažu, citiram:
‘Svi se sada tome čude, pogotovo masovni mediji, a još prošlog vikenda svi ti isti mediji pisali su protiv Hoda za život, zagovarajući pravo da žena sama odlučuje o svojim reproduktivnim procesima, odnosno hoće li ili neće ubiti svoje dijete. To je pravo koje je Ustavni sud odobrio u Hrvatskoj, unatoč tome što su medicinski fakulteti jasno zaključili da je abortus prekid života i da on počinje začećem. U Hrvatskoj je naime dopušteno ubiti dijete, ako to žena poželi. To je dio njezinih prava. Ubiti život. Stoga se nemojte sada zgražati, jer to je ono za što vičete po medijima(…) Htjeli ste kulturu smrti? Sad gledajte plodove iste, s nadom da ćete shvatiti da je život život bez obzira na dob djeteta!’
Nikad ništa gluplje, ali i ništa čudovišnije, na hrvatskom se jeziku napisalo i pročitalo nije. Jednim eto potezom, jednim ozbiljno bolesnim naslovom s par ozbiljno bolesnih rečenica, sve žene koje su ikad i iz bilo kojega razloga pobacile pravomoćno su osuđene kao psihopatske ubojice. Jednim potezom, hodači za život iz Dnevno.hr-a izjednačili su žensko pravo na odlučivanje o svom tijelu i motiv masovnog ubojice za odlučivanje o tuđem, jednim ozbiljno bolesnim člankom svaka je nesretnica u čekaonici seoskoga ginekologa hladnokrvni patološki ubojica s predumišljajem, svaka ista kao Anders Breivik, onaj norveški sociopat što je prije šest godina automatskom puškom poubijao sedamdesetoro djece, adolescenata i pripadnika Mladeži Radničke lige.
‘Htjeli ste kulturu smrti? Sad gledajte plodove!’
Dobro, znam, malo sam pretjerao: rečeni Anders Breivik, najgori masovni ubojica djece u suvremenoj povijesti, ne može se mjeriti s maloljetnom nekom trudnicom-ubojicom kod ginekologa. Za razliku, naime, od nje – ili pulske majke-ubojice, kako vidimo ista stvar – Breivik je, ubijajući automatskom puškom djecu na onom norveškom otočiću, samo konzumirao pravo koje su mu odobrili hrvatski katolički vigilanti. Unatoč tome što su, da parafraziram njihovo obrazloženje, medicinski fakulteti jasno zaključili da je rafalna paljba iz automatske puške prekid života.
Razložimo malo taj neobičan slučaj.
Od svih ubijenih toga strašnog jutra sedamnaest su bili djeca mlađa od šesnaest godina. Od njih sedamnaest desetoro su bila djeca mlađa od dvanaest godina, među kojima troje što još nisu krenuli u školu, i jedna beba od samo tri mjeseca. Većina njih ubijena je rafalom iz automatske puške, jedan osmogodišnji dječak raznesen je bombom, troje je nakon ubojstva spaljeno, a čak osmero od njih do dana današnjeg nije identificirano. Sedamnaestoro čistih, nevinih žrtava monstruoznog zločina koji je prestravio svijet jednako su, da se još jednom poslužimo stilskim aparatom vigilanata s Dnevno.hr-a, bili ‘neželjena djeca’: poremećeni sociopat pravomoćno osuđen za taj nezamisliv zločin uklonio ih je kao prijetnju naciji i društvu, dakle za opće dobro, i nikad se – do dana današnjeg – nije pokajao za to.
Pa ipak, taj je monstrum danas u istom stroju s hrvatskim hodačima za život. I ne mislim to metaforički. Kad kažem ‘u istom stroju’, onda mislim baš na raspjevani Hod za život, sa dječjim balonima, bebama u kolicima, šarenim majicama, cvijećem i ‘kad bi svi ljudi na svijetu’ s razglasa. I ne mislim na norveški Hod za život, već baš na naš, hrvatski, zagrebački: eno tog djecoubojice svake godine kao počasnog gosta, zajedno sa Željkom Markić, Ladislavom Ilčićem, svećenicima, časnim sestrama i ostalim križarima iz molitvenog podzemlja, eno čovjeka pravomoćno osuđenog za masovno hladnokrvno ubojstvo djece među hrvatskim hodačima i ove godine, eno ga nekidan gdje razdragan i nasmijan maršira najozbiljnije slaveći Svetost Dječjeg Života.
Anders Breivik u Zagrebu?
Ne, naravno – on je, hvala na pitanju, još uvijek u zatvoru Telemark u Skienu – ali shvaćam vašu zbunjenost. Mislili ste da govorim o norveškom arijevskom čudovištu, a ja sam zapravo govorio o Dariju Kordiću, pravomoćno osuđenom za ratni zločin i pokolj u Ahmićima, već tradicionalnom počasnom gostu i duhovnom guruu hodača za život.
O da, od stotinu i šesnaest ubijenih toga strašnog jutra u Ahmićima sedamnaestoro su bili djeca mlađa od šesnaest godina, od kojih deset mlađih od dvanaest, troje predškolske djece i jedna tromjesečna beba. O da, većina je ubijena rafalima iz automatske puške, jedan osmogodišnjak bombom, troje je spaljeno, a čak osmero nikad nije identificirano. Sedamnaestoro čistih, nevinih žrtava tog monstruoznog zločina bili su muslimanska djeca, mali Bošnjaci, dakle ‘neželjena djeca’: u ‘Pregledu saznanja o događajima vezanim za zločin u Ahmićima’, izvještaju hrvatskog Ministarstva unutarnjih poslova iz 2000. godine, zabilježeno je kako je dan prije masakra jedan od sudionika operativnog sastanka Darija Kordića s ubojicama upozorio kako ‘u Ahmićima ima i djece’. ‘Pa šta onda?’, odgovorio je netko iz zapisnika: ‘Ta djeca bi mogla postati odrasli ljudi.’
I, na kraju – kad smo već kod Andersa Breivika – o da: poremećeni norveški nacist i islamofob u to je vrijeme bio kršćanski fanatik posvećen ideji privođenja protestantske Norveške rimokatolicizmu, te duboki štovatelj ‘kršćanskih vitezova’ što su po Bosni i Hercegovini ‘čistili Europu od islama’. U svom umobolnom Manifestu do imbecilnosti se divio Radovanu Karadžiću, ‘europskom ratnom heroju’, kao i svim bosanskohercegovačkim ‘počasnim križarima’, i da je imao prilike upoznati križara Darija Kordića, poklonio bi mu se kao papi. Njihovi su motivi, baš kao i nepojamni zločini iza njih, bili isti – očistiti zemlju i društvo od ‘neželjene djece’. Najzad, i njihova je savjest ista, i čista: ni jedan ni drugi nikad se nisu pokajali za svoje zločine.
Zato je, eto, Dariju Kordiću danas mjesto u Hodu za život, zato bi tu mjesto bilo i Andersu Breiviku – iako njegove žrtve nisu bili muslimani – samo da ih je umjesto na otočiću Utoyi pobio negdje u Srednjoj Bosni, dvadesetak godina ranije. Zato – odvratnom logikom ratificiranom od hodača za život i njihovih internetskih inkunabula – pulska majka-monstrum nije ‘počasna križarka’, iako je otac njenog djeteta musliman. Da je njegovo dijete ubila iz društvenog ludila, a ne iz svog privatnog, da je nesretnog mališana htjela riješiti zdravu naciju, a ne bolesnu sebe – da je, umjesto što ga je ugušila i bacila u more, u hrvatskoj uniformi dijete presjekla rafalom i zapalila – bila bi i ona slavljena i obožavana u Hodu za život kao Anders Breivik.
Da, pardon, Dario Kordić.
Htjeli ste ‘kulturu života’? Što se onda zgražate?
Autor/ica 👤Boris Dežulović
