Moramo prekinuti robovanje začaranom krugu nasilja

Povezani članci

• Ljudska stoka
• Svetislav Basara: Tomo Nikolić zvani Gandi
• Doktor Sedlar i KBC Jasenovac
• Zašto nikada nećemo saznati za HT, Coning, Sanaderove pokretnine, Kamensko, Podravku, HPB, autoceste
• Izostanak s mise – 20 kuna: Pročitajte cjenik don Mikića
• Otvoreno pismo: DOKLE?

Dijalog između veterana, koji su ratovali na suprotnim stranama, pokazao se kao gorak, ali efikasan lijek za oporavak pojedinaca od ratnih trauma. Mnogi smatraju da takav dijalog može pomoći i podijeljenom bh. društvu

Piše: Centar za istraživačko novinarstvo

Bivši vojnik iz Srbije Novica Kostić se 2002. godine prvi put sastao sa veteranima drugih vojski koje su ratovale u Bosni i Hercegovini (BiH) i Hrvatskoj. Imao je potrebu da čuje „drugu stranu“ i kroz razgovor dođe do odgovora na pitanja koja je sebi često postavljao.

„Mučilo me to odakle tolike predrasude u meni i zašto sam, osim vojnim naoružanjem, bio naoružan i mržnjom prema nekom koga nisam poznavao“, kaže on.

Ljuban Volaš posmatra fotografije izložene u hangaru nekadašnje Vojne baze UN-ovih trupa u Srebrenici. (Foto: CNA)

Deset godina kasnije Kostić je kao dio grupe bivših boraca, među kojima su bili i Ljuban Volaš te Ivo Anđelović, veterani Vojske Republike Srpske i Hrvatskog vijeća obrane (HVO), posjetio Memorijalni centar u Potočarima.

Tamo su odali počast srebreničkim žrtvama i susreli se sa njihovim porodicama.

Ovo nije jedini primjer da se u BiH udružuju građani kako bi srušili nacionalne barijere i izgradili bolje društvo.

Bošnjak je organizovao odlazak na mjesta stradanja Srba i Hrvata u logorima Jablanica i Čelebići kod Konjica. Srbi iz Banje Luke, Beograda i Prijedora učestvovali su u protestnoj šetnji kojom se tražilo od prijedorskih vlasti da dozvole izgradnju spomenika za nastradale Bošnjake i Hrvate.

Sve se dešava zahvaljujući naoko jednostavnoj stvari – dijalogu.

Veterani kao graditelji mira

Već petnaest godina aktivisti Centra za nenasilnu akciju (CNA) rade sa bivšim borcima koji pokušavaju ne samo prevazići traume iz prošlosti već i dati svoj doprinos izgradnji mira.

U kancelarijama ovog udruženja u Sarajevu i Beogradu radi deset aktivista iz sedam gradova BiH, Hrvatske i Srbije.

Pedesettrogodišnji Kostić, predsjednik Udruženja ratnih vojnih invalida u svom mjestu, kaže da oni koji su učestvovali u ratu ne smiju biti pasivni i da je odavanje počasti žrtvama prvenstveno „stvar ljudskosti“.

Reakcije okoline na njegov rad i izjave kreću se od odobravanja pa do otvorenih prijetnji, ali Kostić smatra da je to znak da trud ne prolazi nezapaženo.

On vjeruje da učesnici rata mogu biti i graditelji mira.

Kostić kaže da moramo najprije napraviti „u svom srcu i umu mesta za žrtve drugih i osetiti ljudsku empatiju, neomeđenu etničkim i verskim granicama“.

Adnan Hasanbegović, jedan od aktivista CNA-a, kaže da razgovori vojnih veterana znaju biti jako teški i mučni. Ipak, i jedni i drugi vrlo brzo shvataju da ih povezuju slični problemi: teška materijalna situacija i osjećaj da su iznevjereni od društva za koje su se borili.

Nakon godina rada sa veteranima Hasanbegović je uvjeren da je jako bitno njegovati dijalog i smatra da se nasiljem ništa ne rješava.

Pokret koji se tiče svih

Uz veterane, i građani su prepoznali potencijal dijaloga kao metodu za oporavak od ratnih trauma i izgradnju budućeg mira.

Prijedorčani Emir Hodžić i Nikola Kuridža iz pokreta Jer me se tiče zajedno su organizovali protestnu šetnju na Dan bijelih traka kojom je obilježeno stradanje Bošnjaka i Hrvata tokom rata na području Prijedora.

Hodžićev otac i stariji brat su preživjeli logor Omarska, jedan od tri logora koja su tokom rata postojala na općini Prijedor.

Njegov sugrađanin Kuridža smatra da učestvovanje u ovakvim manifestacijama pomaže da se obilježavanje mjesta zločina konačno prestane posmatrati kao problem samo porodica tih žrtava.

„Ja kao Srbin treba prvi da kažem da mi je žao svih žrtava u Prijedoru“, kaže Kuridža.

On je uvjeren da je kroz izgradnju spomenika svim žrtvama rata moguće graditi budućnost. Dodaje da bi djeca trebala na tim mjestima učiti o besmislu i posljedicama rata kako se on ne bi ponovio.

Tog 31. maja su bijelu traku u Prijedoru nosili i Dražen Crnomat i Dražana Lepir iz Banja Luke kao dio grupe Beograđanki okupljenih oko udruženja Žene u crnom te grupe prijedorskih antifašista iz organizacije Antifa.

Hodžić je jedan od idejnih tvoraca pokreta koji iza sebe ima nekoliko akcija, ali nije formalno registrovan.

On je kao izbjeglica otišao u Novi Zeland, nakon što je kao dijete bio svjedok zločina nad Bošnjacima i Hrvatima u općini Prijedor. U BiH se vratio prije nekoliko godina.

Žrtva je žrtva, bez obzira na njenu nacionalnost, a zločin je zločin – kategoričan je bio Hodžić u razgovoru sa novinarima Centra za istraživačko novinarstvo.

Već drugu godinu zaredom on organizuje Put ka moru – vožnju aktivista iz cijele BiH putem od Sarajeva do Čapljine, duž kojeg odaju počast na mjestima stradanja Srba, Hrvata i Bošnjaka.

Putujući ka Jadranskom moru, hiljade građana ovim putem prođe svakog ljeta, nesvjesnih da se sa lijeve i desne strane puta nalaze mjesta stradanja u kojima su ljudi mučeni i ubijani samo zato što su bili drugačiji. Ta mjesta poput Hadžića, Čelebića, Jablanice, Dretelja kod Čapljine su uglavnom neobilježena spomenicima.

Hodžić smatra da se ne smije dozvoliti prepuštanje tih događaja zaboravu, bez obzira na razloge.

„Pravdati jedan zločin drugim zločinom je strašno, jer time društvo samo sebe osuđuje na vječno robovanje začaranom krugu nasilja“, kaže on. „To moramo prekinuti.“

Objavljeno 30. 7. 2013.