Moje bezgrešno začeće (svojoj majci Mariji)

Povezani članci

• Daša Drndić: Me Shqipërinë në xhep: Leđa mora
• Alkalaj kritizirao Schmidta: “Prevario je građane”
• Kurspahić: Ustavnost i zaboravnost
• Završen prvi zvanični sastanak premijera Hrvatske i Srbije
• Pozdrav Hrvatskim piratima s Kariba ma gdje bili
• Zašto jednostavno, kad može komplicirano?

Bilo vjernici ili ateisti, većina ljudi voli i cijene svoje majke – kao majke. Na žalost, nemaju isti odnos prema njima kao kompleksnijim bićima kojih je majčinstvo samo jedan, mada možda čak i najznačajniji dio. Za opstanak ljudske vrste, svakako. No to je već druga, mada srodna tema. Danas, na Međunarodni dan žena koji smo u ona „mračna vemena“ više cijenili i istovremeno slavili i kao Majčin dan, posvećujem ovaj napis svojoj pokojnoj majci ali i svim majkama ovog svijeta. Majkama sviju ljudi širom svijeta ali i vašoj, kao i majci vaše djece. Čestitajući svim ženama 8.mart, želim da se osjećaju ponosne (i) kao majke, nalazeći u odnosu svojih kćeri i sinova poštovanje i ljubav spram okosnice ljudskog roda.

        Od kada sam počeo ozbiljnije upoznavati svijet u kojem živim, često sam nailazio među kršćanskim vjernicima i ateistima dvojak odnos prema slijedećem Novozavjetnom stavku: 

 “A rođenje Isusa Krista zbilo se ovako. Njegova majka Marija, zaručena s Josipom, prije nego se sastadoše, nađe se trudna po Duhu Svetom. A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego naumi da je potajice napusti.  Dok je on to snovao, gle, anđeo mu se Gospodnji ukaza u snu i reče: “Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.”  Sve se to dogodilo da se ispuni što Gospodin reče po proroku:  Evo, Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel – što znači: S nama Bog! Kad se Josip probudi od sna, učini kako mu naredi anđeo Gospodnji: uze k sebi svoju ženu. I ne upozna je dok ne rodi sina. I nadjenu mu ime Isus.“ (Evanđelje po Mateju 1,18-25) 

        Isus je daklem, rođen od majke djevice. Prisjetimo se; djevicom nazivamo djevojku ili ženu koja nije imala spolnih odnosa. Činjenica da čovjekovom rođenju prethodi spolni odnos između njegove majke i oca, u konotaciji sa citiranim odlomkom vjernicima – koji su i sami na svijet došli kao posljedica spolnih odnosa, te na podjednak način generacijama i generacijama rađali vlastitu djecu, nije pričinjavala velikih teškoća. Razumljivo za ljude koji su sposobni apriorno – bez promišljanja – povjerovati u sva čuda kojih je Biblija prepuna. Veliki svjetski Mađioničar izvodio je i začudnije točke od opisane. Ateisti, uglavnom mnogo racionalnije orijentirani negoli pobožni puk, često su ismijavali citirani stavak kao još jedno pučko praznovjerje, koje ni svekoliki napredak znanosti i civilizacije nisu uspjeli potisnuti na stranice bajke, kamo i – tako su barem mislili – spada. No, civilizacija je donijela ljudima niz otkrića koja su do tada nevjerojatne stvari za kritičke duhove, gotovo preko noći premetnula u sferu stvarnosti. Umjetna oplodnja učinila je mogućim pojavu novog čovjeka bez tisućljećima neophodnih ritualnih užitaka. Nećemo sada o kloniranju koje potecijalno spada u još veća čudesa moderne znanosti. I tako su ateisti, barem u načelu, dobili argumente kojima su mogli pobijati shvaćanja “neukih” vjernika o “bezgrešnom začeću Isusovu”. Prosvijetliti njihov iracionalni duh u koji svjetlo civilizacije kao da se nije uspjelo probiti. 

        Svakako bi iole obrazovaniji čovjek, koji ima elementarni uvid u civilizacijski nivo ljudskog roda od prije dva tisućljeća, prije prihvatio upletenost više sile u Marijin spolni život, negoli pokušavao davati tumačenja temeljem naših današnjih spoznaja o čovjekovom  začeću. Kako mu racionalni duh ipak traži prirodno objašnjenje opisane situacije, najlogičnije je prihvatitit kako je Isusova majka prije braka s Josipom “šarala”, te je uz pomoć rodbine uspjela uvjeriti naivnog supruga da u brak ulazi nevina – netaknuta. Što je odnos sa “Duhom Svetim” svakako podrazumijevao. Međutim, za cijelu biblijsku priču mnogo je važnija od fizičke komponente slučaja –  kako je uopće Majci Božjoj uspio poduhvat rađanja sina ako je od čovjeka bila intacta – onaj moralni dio koji su životopisci Isusovi htjeli prenijeti ljudima, po mome sudu na sasvim neuspješni način.

         Storiju kojom se bavimo, mogli bismo interpretirati i u kontekstu tisućljetnog ponižavajućeg društvenog položaja žena (primjerice, u Saudijskoj Arabiji ni dan-danas ne smiju voziti auto, pratiti nogometne utakmice na stadionima, dok im se pravo glasa smiješi tek tamo od 2015-te godine, a ponajmanje je još bitno da se u javnosti mogu pokazivati samo pokrivene od glave do nogu. Poznat je slučaj kada su pripadnici vjerske policije, “Komisije za promociju vrline i sprečavanje poroka”, spriječili ulazak spasilaca u jednu djevojačku školu u kojoj je izbio noćni požar – iz straha da neke od djevojaka ne bi bile prikladno odjevene – prepustivši jadnice užasnoj smrti. Bilo je 14 mrtvih žena.). Evo kako priručnik za pobožni moral kršćana, Biblija – iliti knjiga nad knjigama kako je nazivaju – uči vjernike moralu na primjeru Isusove majke:

 „A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego naumi da je potajice napusti.“ 

Daklem, kada je „pravedni“ Josip doznao da mu je izabranica u drugom stanju, on je odlučio napustiti je, mada je znao kakva bi bila njena sudbina ako bi se otkrilo da je izvanbračno zanijela. Bila bi kamenovana! A on je, pravednik čiju pravednost samo licemjerje nadmašuje, „ne htjede izvrgnuti sramoti“  te je odluči prepustiti vlastitoj sudbini! Jadno, kako za Josipa, još i više za vjeru koja nam u trećem tisućljeću prodaje moralne „vrline“ od prije dvije hiljade godina.

         No, zanima nas ustvari drugi pogled na naum s kojim su apostoli Majku Božju nazvali djevicom – daklem,  nevinom – a cijeli čin prozvali bezgrešnim začećećem. Naum koji, vjerujem, nismo shvatili. Marija ovdje služi samo kao vrhovni autoritet, ljudski etalon na čiji slučaj bismo se svi morali ugledati i prihvatiti stvarne (a neshvaćene) pouke koje nam Biblija nudi. Svim ljudima, bilo oni vjernici ili ne, sem društvenih zakona različitih od vremena do vremena i od zemlje do zemlje u isto vrijeme – zavisno od stupnja socijalne evolucije stanovništva kao i od odnosa prema baštinjenim vrijednostima ili „vrijednostima“, upravljaju i biološke zakonitosti. Iste u sva vremena za sve ljude, na cijeloj planeti. Čovjek je u svojoj biološkoj biti promiskuitetno biće – gdje se pod čovjekom podrazumijevaju oba spola – koliko god to suvremeni zakoni negirali proglasivši poligamiju ilegalnom (ne svugdje, primjerice u islamskim zemljama, iako je tamo ona jednostrano prihvaćena, u obliku poliginije  u kojoj muškarac posjeduje ili ima više žena kao vlastite supruge, ali ne i njenog rodnog antipoda poliandrije), a svete knjige zapadne civilizacije je nastojale stoljećima iskorjenjivati. Uzalud, uzme li se u obzir kako je ogroman broj vjernika kao i ateista koji varaju svoje supružnike odnosno partnere. Daklem, postoji jedan cijeli underground – podzemni – način ponašanja, ispod onoga koji je diktiran prihvaćanjem lažnog morala. Čovjek je biće prakse – on uči i sazrijeva na vlastitom iskustvu, u što svakako spada i seksualno iskustvo. Bujne potoke mladosti ne može zaustaviti nikoja brana, ma i sto puta je učvrščivali cementom propisa i dogmi. Dobro znajući za taj podzemni svijet ljudskog ponašanja, zakonodavac ga ne procesuira ako se ono odvija neslužbeno, ne kršeći stroge zakonske propise o toj materiji. Sve se prepušta izboru pojedinca i moralnoj osudi ili prihvaćanju od strane društva. Kako ljudi niti biološki, u smislu količine hormona i fiziologije koja njima upravlja, nisu jednaki – to su kod nekih spomenute bujice slabije ili nikako, kod drugih pak izuzetno izražene. Trenutno nas ne zanima muški spol i popustljiviji odnos okoline spram macho tipova koji čak stiču slavu lokalnih Casanova kod svojih znanaca, te uzroci takvom stavu. Bavimo se bezgrešnim začećem Isusovim od Duha Svetoga, a čini mi se kako bismo razriješenje te „tajne“ mogli sagledati u svjetlu bezgrešnog začeće njegove majke – Blažene Djevice Marije (katolička dogma, koja tumači da je jedinstvenom Božjom povlasticom, Blažena Djevica Marija očuvana od svake mrlje istočnoga grijeha od trenutka svoga začeća, a začeta je biološkim putem od svojih roditelja Joakima i Ane). Za daljnje razumijevanje bitno je ovdje uočiti kako je božjom intervencijom Marija očišćena naslijeđa istočnog grijeha (grijeha svojih praroditelja Adama i Eve koji su suprotno božjoj zapovjedi kušali plodove s drveta spoznaje dobra i zla), ali se uopće ne spominje njeno biološko začeće kao grijeh. Sasvim u skladu s božjom preporukom ili zapovjedi – kako vam drago – ljudima: “Plodite se i množite i zemlju napunite”. Što će reći da i po shvaćanju “vrhovnog arbitra” za te stvari, u seksu nema ništa ružnoga, prljavoga i čovjeka nedostojnog.

         Da, ali kud Bog drumom, tud ljudi šumom – to je realnost našega svijeta. U stvarnosti nije važno što u tekstu piše, već – kako ljudi interpretiraju napisano (mada bi se očekovalo od vjernika da ne interpretiraju nedvosmislene riječi Pantokratorove, iskazujući tim činom golemo nepoštovanje prema njemu). Zamislimo sada jednu svjetovnu Mariju (da se vjernici ne bi osjećali uvrijeđenima, što mi nije niti na kraj pameti), mladu djevojku punu nezaustavljivih sokova života koja naprosto, slijedom bioloških zakona kojih se ne možemo riješiti, mora utišati bujicu hormona koji su je ovladali. Privremeno, to joj je lako učiniti – njena okolina vrvi od mladih i starih koji bi se naslađivali njenom puti. Nezgodno je međutim, što biologija ne djeluje samo privremeno; ona predstavlja našu stalnu poputbinu s kojom se moramo nositi cijeli život. I tako, naša djevojka tijekom vremena – jer joj je nemoguće stalno držati skrivenima svoje aktivnosti – stekne “reputaciju”. Kurvica, ili možda isto ali s dozom medicinskog opravdanja – nimfomanka. Jasno da ni takva reputacija neće, niti može, zaustaviti ispoljavanje njenog biološkog karaktera, barem ne dok se sokovi sami od sebe ne smire i uliju u “normalne” tokove. I onda se, jednog lijepog dana nenadano, neočekivano desi! Marija je zatrudnila. Razni ljudi (žene) to rješavaju na različite načine – od abortusa, čedomorstva, davanjem neželjenog djeteta na usvajanje ili ostavljanjem pred vratima sirotišta. Nas zanima ona većina žena koje, skoro bismo rekli u jednom jedinom trenutku, shvate da se nešto u njinu životu neumitno i zauvijek suštinski promijenilo. Od “kurvica”, radodajki, nimfomanki, ljubavnica, sladostrasnica, promiskuitetnih osoba ili naprosto najobičnih udanih ili slobodnih žena, “preko noći” su postale – majke! Tko poznaje svoju majku, tko je voli i cijeni i zna s koliko je ljubavi, neprospavanih noći, samožrtvovanja, požrtvovnosti i odricanja odgojila svoje (očekivano ili neočekivano, željeno ili neželjeno) dijete; tko se sjeća njenih toplih ruku kako miluju užareno čelo malog bolesnika ili ga ljuljuškaju pomažući da prebrodi kolike i lakše zaspi, tko se prisjeća bajki ispričanih pred san i straže pred baukačem koji se skriva pod krevetom; tko zanosno uzdiše i kad je već odavno mena, misleći na njene kolače i omiljeno jelo koje nam je spravljala; ako još pamti sliku malog prvoškolčića koji, sa strahom stiščući majčinu ruku odlazi na svoj prvi školski sat, ili osjeća toplinu njena zagrljaja i vječnu brigu za svoje čedo kada je ono već odavno preraslo svoje dječje hlačice i haljinice (“mama, nemoj – prijatelji će vidjeti!”), taj će shvatiti. U času kad je postala majka – sva prošlost, svi “grijesi” mladosti nestaju, kao mokrom spužvom ili božjom čarolijom obrisani. Cijela prošlost te žene postaje nevažna, baš kao da je u taj čas – skupa sa svojim djetetom – i ona rođena. Ona je svetica, ona je bezgrešno rodila svoje dijete; ona je nevina i u srcu i pred ljudima, upravo kao da je Duhom Svetim oplođena. Majka Božja – Djevica Marija, predstavlja sa svojom storijom uzor prema kojem bi – kako je zamislio apostol, prema mojem viđenju – trebalo procjenjivati sve majke ovoga svijeta. Čovjeka nema bez oca i majke i oni ravnopravno učestvuju u njegovoj kreaciji, možemo reći i u kasnijem odgoju i njegovu formiranju, ali… Majka se po nečemu, što znaju samo njezina djeca, uzdiže stepenicu iznad oca. Znali su to odavno i naši preci, te nije ništa čudno da su u svom panteonu Zeusa postavili za njegova vladara, ali je Gea boginja plodnosti – majka svega što živi. Prema Hesiodovoj Teogoniji, poslije Kaosa, ona je sama od sebe postala. Bez “slatkog saveza ljubavi” – apostoli bi rekli “po Duhu Svetomu” – rodila je Urana, zvjezdano nebo, koji joj je jednak, da prekriva nju, brda i jalovu dubinu mora, Ponta. U ostalim mitologijama također je začetnica svakog života na Zemlji. Ona je život sam, i cijeneći svoju majku mi cijenimo i dar koji nam je dala – cijenimo i sebe sama kao ljudska bića.  

        Bilo vjernici ili ateisti, većina ljudi voli i cijene svoje majke – kao majke. Na žalost, nemaju isti odnos prema njima kao kompleksnijim bićima kojih je majčinstvo samo jedan, mada možda čak i najznačajniji dio. Za opstanak ljudske vrste, svakako. No to je već druga, mada srodna tema. Danas, na Međunarodni dan žena koji smo u ona „mračna vemena“ više cijenili i istovremeno slavili i kao Majčin dan, posvećujem ovaj napis svojoj pokojnoj majci ali i svim majkama ovog svijeta. Majkama sviju ljudi širom svijeta ali i vašoj, kao i majci vaše djece. Čestitajući svim ženama 8.mart, želim da se osjećaju ponosne (i) kao majke, nalazeći u odnosu svojih kćeri i sinova poštovanje i ljubav spram okosnice ljudskog roda.