Mogu li komunisti spasiti liberalnu demokraciju

Povezani članci

• Hrvatska u BiH vodi destruktivnu politiku uvrede
• Dragan Markovina: Obraniti Smoju od sebe samoga
• Rad od kuće u BiH: Radnici ne žele biti tretirani kao potrošna roba, poslodavci štite sebe
• Zvonimir Nikolić: Sušić
• Čuvar uspomena
• Građani ispred OHR-a potkovali konja Milana

Krajem februara 1968. sovjetska podmornica K-129 isplovila je iz baze na Kamčatki u redovnu i rutinsku patrolu Tihim oceanom. Imala je klasičan dizel-električni pogon, 2.700 tona deplasmana i devedeset i osam članova posade.

Osmog marta matična baza izgubila je vezu s podmornicom, pa je Tihooceanska flota započela opsežnu, ali uzaludnu pretragu. Nakon desetak dana sovjetskoj komandi nije ostalo drugo nego da zaključi kako je podmornica izgubljena.

Američki podvodni prislušni uređaji zabilježili su osmog marta 1968. eksploziju na 37. stupnju sjeverne geografske širine u blizini 180. meridijana, upravo na simboličnoj granici Istoka i Zapada. Sovjetski Savez tada nije raspolagao sofisticiranim podvodnim prislušnim uređajima čime se može protumačiti neuspjeh sovjetske potrage.

U ljeto 1968. američka podmornica Halibut lokalizirala je olupinu podmornice na koordinatama gdje se zbila eksplozija, nepunih 3.000 kilometara sjeverozapadno od Havaja. Henry Kissinger, tada Nixonov savjetnik za nacionalnu sigurnost, predložio je da se iskoristi jedinstvena prilika i podmornica izvuče na površinu kako bi Sjedinjene Države mogle proučiti sovjetsku tehnologiju i kriptografske knjige. Olupina je ležala na dubini od 4.900 metara.

Bio je to veliki tehnološki, obavještajni i financijski izazov. Nikada nije s tolike dubine na površinu izvučena brodska olupina. Ilustracije radi, najdublja točka Jadrana iznosi 1.233 metra. Project Azorian, kako je operacija nazvana, preuzela je CIA jer Ratna mornarica nije mogla jamčiti visoki stupanj tajnosti. Isključivo u tu svrhu izgrađen je poseban brod i razvijena tehnologija vađenja olupina iz velikih dubina. Čitav poduhvat koštao je 800 milijuna, što je danas preko tri i pol milijarde dolara.

Sredinom ljeta 1974. neki dijelovi podmornice K-129 izvučeni su na površinu. Ostalo je nepoznato kakve koristi su Amerikanci imali od čitave operacije, no to nije ni bitno za ovu priču.[1]

Pronađena su tijela šestorice sovjetskih mornara. Prema vojnopomorskom običaju položena su u more sa svim počastima, uz zvuke sovjetske himne. Na olupini je pronađena i zastava Crvene flote sa srpom i čekićem. Vijana je na pola koplja uz Stars & Stripes. Zašto je smrtnom neprijatelju iskazana takva čast? I to mornarima s podmornice koja je bila izgrađena s jedinom svrhom da u slučaju potrebe dezintegrira gradove na američkom tlu. Bila je naoružana projektilima dometa 1.000 kilometara s nuklearnim bojevim glavama jačine jedne megatone.[2]

Ratne mornarice su, za razliku od kopnenih vojski, sačuvale neke stare viteške običaje, a zbog svoje iznimno opasne i teške službe podmorničari uživaju poseban ugled. Svejedno, nameće se pitanje da li gest prema poginulim sovjetskim mornarima nadilazi okvire vojnopomorske tradicije i ima li neki dublji simbolički značaj? Supersile su bile svjesne svoje odgovornosti za opstanak ljudske rase, jer su sposobne u roku od nekoliko sati uništiti život na planeti Zemlji. Za takvu, apsolutnu moć razum je imperativ opstanka. To je moć koja dokida ideološke mitologeme ili nacionalne strasti i stvara naročitu političku, diplomatsku, propagandnu i obavještajnu kulturu. Kada su pregovarale, supersile su pregovarale dugo i mučno, ali kada bi jednom postigle sporazum, tada bi ga se pridržavale. Pregovorima i dogovorima nisu prilazile kao taktičkom triku s unaprijed stvorenom namjerom da odugovlače ili izigraju dogovoreno. Tako su se ponašale već na Jalti 1945. i kasnije, povodom Kubanske krize i u pregovorima o ograničenju nuklearnog naoružanja. Moskva i Washington imali su zajednički interes u pažljivom i odgovornom odmjeravanju svojih međusobnih sukoba koji se nisu smjeli oteti kontroli i prijeći kritičnu granicu nakon koje bi sve nestalo u velikom bijelom bljesku. Bili su neprijatelji koji sebi nisu mogli dopustiti luksuz da se uzajamno ne poštuju.

Je li to zadovoljavajuće objašnjenje gotovo bizarnog pogrebnog ceremonijala koji je u potpunoj tajnosti održan 1974. na Tihom oceanu?

Ili je netko sasvim slučajno, onako kako to biva s nenadanim intuitivnim nadahnućima, naslutio da će petnaest godina kasnije veliki protivnik nestati s historijske scene?

Jesu li padom komunizma zapadni kapitalizam i liberalna demokracija izgubili svojeg najboljeg neprijatelja?

I liberalizam i marksizam rođeni su u krilu zapadnoevropske racionalističke misli, iz francuskog prosvjetiteljstva, njemačke klasične filozofije i engleske političke ekonomije. I kapitalizam i komunizam govorili su istim jezikom, polemizirali su na istoj ravni i služili su se istim kategorijalnim aparatom. Dvije ideologije i dva političko-ekonomska sistema promatrali su se preko željezne zavjese i jedno drugome konkurirali na svjetskom tržištu ideologija. Konkurencija je, naravno, blagotvorna. Kapitalizam je u konkurenciji s komunizmom jačao i širio prostore individualne slobode. Socijalna država i društvo blagostanja bili su odgovor na komunističku socijalnu retoriku. Zapadna demokracija nije podcijenila sugestivnost komunističkog slobodarskog praznoslovlja i počela je razvijati načela ljudskih prava. Socijaldemokrati su odbacili komunističku isključivost i dali nemjerljiv doprinos zapadnoj civilizaciji i demokraciji. Kapitalizam i demokracija ogledali su se u komunizmu i –negacijom negacije – postali za sad ponajbolji poznati oblik organizacije društva.

Tu su globalnu konkurenciju pokušavali pratiti i komunisti. Na svjetskom planu tako su nehotice afirmirali jedno od temeljnih načela kapitalizma, ali kod kuće su ostali vjerni iluziji da društvo može opstati bez političke i privredne utakmice. Za to su imali i sasvim praktične, vlastoljubive razloge. Još od Marxovog doba, od samog početka, bili su izvrsni analitičari i lucidni kritičari kapitalističkog načina proizvodnje. Naoružani tim znanjem komunistički režimi pomno su pazili da ne obnove kapitalizam kada bi ih, zbog ekonomskih nevolja, zapadna paradigma primorala na ustupke zakonima tržišta. Takva negacija negacije mogla je završiti samo ironično. Još Sokrat je primijetio da je ironija neodvojiva od dijalektike. Proturječja i neuspjesi komunizma na koncu su postali savršena reklama kapitalizma. Bolju ne bi smislili ni momci iz Avenije Madison.

Bez komunizma kapitalizam je ostao sâm, bez motiva, bez ogledala, bez paradigme, bez konkurencije, a kapitalizmu je ona tako nasušno potrebna. Nije nastupio kraj ideologija već je nestalo tržište ideologija.

Danas, kada komunizma nema, kada je nestao istočni vojni blok, tko su neprijatelji Zapada? Tko su – da upotrijebim stari dobri hladnoratovski izraz – neprijatelji Slobodnog svijeta?

Vjerski fundamentalisti; klerikalci koji se užasavaju potrošačkog društva; teroristi različitih provenijencija; protivnici abortusa, kontracepcije, seksa, uopće bilo kakvog zadovoljstva i udobnosti; spiritualisti; nacionalisti iz zemalja bivše Jugoslavije, uopće iz Istočne Evrope, naročito Rusije; pristaše takozvanog trećeg puta – što god to značilo; rasistički i ksenofobični pokreti; teokratska Sjeverna Koreja; osobenjaci poput Lukašenka i Chaveza; antiglobalisti koji se još uvijek nisu odlučili bore li se protiv svjetskog kapitala, protiv Sjedinjenih Država ili, pak, za očuvanje otajstva koga nazivaju nacionalnim identitetom…

Ono što je zajedničko tom heterogenom i antipatičnom mnoštvu jest iracionalizam. Možda je prikladno tako ih i nazivati u pomanjkanju drugog izraza koji bi objedinio sve ideologije i režime koji se protive građanskim slobodama, vladavini prava i globalnoj integraciji.

Uvođenju pojma politički iracionalizam ide u prilog i tvrdnja da je podjela političkog spektra na ljevicu i desnicu zastarjela i neupotrebljiva. Doista, na političkom koordinatnom sistemu okomiti rascjep na lijevo i desno izgubio je svaki značaj i smisao. Danas linija podjele teče horizontalno, spektar se dijeli na gore i dolje, na svijest i podsvijest, na razum i zanos, na demokratski, individualistički racionalizam, s jedne strane, i na kolektivističku emotivnost, s druge strane. Politički iracionalizam je nezainteresiran za sudbinu pojedinca, slobodu i blagostanje. On teži samo velikim historijskim ciljevima za koje je spreman platiti svaku cijenu. Prihvaća rizik raznih oblika samouništenja bilo da je riječ o bombašima-samoubojicama ili kleptokratskom osiromašenju i sramoćenju vlastite voljene nacije. S lakoćom čini zločine jer je moralno odgovoran samo pred svojim mitologemima. Ne uzima zarobljenike osim ako se nije zaželio mučenja. Viteško ponašanje prema protivniku smatra izdajom. Poseže za fizičkim, ali poglavito za intelektualnim terorizmom.

Jedan srpski nacionalist je u nekakvom pamfletu ili intervjuu izjavio da Zapadom vlada komunistički kapitalizam. Naizgled je taj oksimoron tipičan primjer intelektualnog terorizma koji pustoši jugoslavenski prostor već preko dva desetljeća, no takvi jurodivi ispadi često su prvorazredni izvor za dešifriranje kódova političkog iracionalizma. Politički iracionalizam i nema artikulirane ideologije. On somnabulno luta kroz svoja priviđenja i instinkte. Glasa se oksimoronima i mantrama, kakvi su primjerice demokratski nacionalizam, nacionalna sloboda, domaćinska ekonomija, dignitet rata, najskuplja Reč i tako dalje. Frazom komunistički kapitalizam njen autor je nespretno artikulirao svoj prezir prema zapadnom kozmopolitizmu i komunističkom internacionalizmu, ispravno naslutivši da su neprijatelji nacionalizma i komunizam i kapitalizam, što nalikuje na slutnju CIA-e iz davne 1974. da komunistički mornari zaslužuju viteški sprovod, štoviše čitavu epizodu – bez ironije – osvjetljava nekim novim spoznajnim lampama.

Može li kapitalizam opstati bez komunizma? Može li politički iracionalizam preuzeti ulogu koju je nekada, kao globalni ideološki konkurent, imao komunizam? Ne može, ali ne zato što je nemoćan već zato što to ne želi. Da pristane na konkurenciju pristao bi i na racionalističku dijalektiku i na ironiju, a ironija je za njega ono što je sveta voda za demona.[3] Sâm pristanak na usporedbu za njega je uvredljiv jer sebe smatra neupitnim. Politički iracionalizam i ne pokušava dokazati da je bolji. On želi dokinuti ljudsko poimanje boljeg i poniziti svakog čovjeka koji se usudi poželjeti bolje, jer je pitanje boljeg i lošijeg oteo čovjeku i poklonio ga, već prema sklonostima, bogu, naciji ili rasi. Iracionalizam je penetrirao u mentalnu utrobu svojih podanika i sljedbenika i uvjerio ih da je mučeništvo vrlina. Markiz De Sade je, iz sasvim drugačijih pobuda, svoje ljubavnice uspijevao uvjeriti da se u boli i patnji krije najveća slast, a politički iracionalizam podanike zavodi nacionalnim i religijskim mitovima, kao što pedofil svoje žrtve zavodi bombonima. Ne samo da idejama napretka, slobode i nepovredivosti života negira legitimitet nego i pravo na postojanje. On za legitimitetom ne traga u racionalno-političkoj nego u visceralnoj sferi. Konačno, njega ni sâm legitimitet ne zanima jer se oslanja na prirodu, na krv, tlo i božji zakon. Politički iracionalizam nije puka regresija iz logosa u mit. I regresija i napredak zbivaju se na jednom te istom putu. Politički iracionalizam je ezoterična stranputica. Ono što je za evropski racionalizam Kantovo zvjezdano nebo, za njega je astrološka mapa iz koje grozničavo čita sudbinu Domovine, to jedino mjerilo svih stvari i pojava.

To je opasan protivnik.

Možda samo komunisti mogu spasiti liberalnu demokraciju. Ne bi bio prvi put.

Peščanik.net,