Mjesec revizionizma

Povezani članci

• Ne otpadu iz NE Krško
• Bože, čuvaj Japance
• Petar Fehir: Kuharica
• Boris Dežulović: Ne sam, Safete!
• Imućni mogu platiti slobodu
• Basara: Promena samosvesti

Kako vidimo na drugim primjerima antihitlerovske koalicije, pobjednički zločini se ne uključuju u jednačinu ljudske patnje prouzrokovane Drugim svjetskim ratom jer je osveta pobjednika uvijek bila počašćena imunitetom. Ali kada se uzme u obzir čitav Drugi svjetski rat, uz svaku osudu tih i bilo kojih drugih savezničkih zločina (a bilo ih je puno!) trebalo bi se konstatirati da istih ne bi bilo da nacisti nisu krenuli u istrebljenje svake ljudske grupe koja im je smetala.

Piše: Almir Methadžović

Kod nas je maj mjesec ove godine bio posebno interesantan u revizionističko-istoriografskom smislu. Davor Domazet Lošo nam je u Nedjeljom u 2 objelodanio da je onaj čovjek što ga zovu Tito ustvari bio Austrijanac(!) a da je njegova sahrana, koja je usputbudirečeno bila najveća državnička sahrana ikad, bila i najveći skup masona – ikad! Da je emisija potrajala, možda bi nam Lošo objasnio zašto i kako je mason/austrijanac od ćumeza napravio ozbiljnu prosperitetnu državu. Izgradio, elektrizirao, industrijalizirao,opismenio, školovao, emancipirao, ozdravio i pretvorio u respektabilnu zemlju. Najrespektabilniju u istoriji njenih naroda – ikad! Doduše ta istorijska nepravda je ispravljena pa sada opet živimo u ćumezu.

Lošo bi nam rekao. On zna, on je admiral, geostrateg, vojskovođa. On se infiltrirao u JNA gdje se školovao, doškolovao, preškolovao, te dogurao da kapetana najvećeg razarača neprijateljske vojske a pritom je uvijek prkosno čitao Vjesnik i radio na subverzivnom podrivanju mrske mu zemlje. I da nije čekao umjetne zube u Beogradu on bi se još 1972. pridružio oslobodilačko-mučeničkoj skupini domoljuba koji su terorom rušili ustavnopravni poredak SFRJ.

Pored saznanja o Titu konačno smo dobili i epilog u dugogodnišnoj borbi za istinu u Srbiji; Čiča je konačno promoviran u antifašistu. Fala Bogu, i vrijeme je bilo, od kraja Drugog svjetskog rata na ovamo, ovom heroju antifašitičke borbe je pakovano da su njegovi četnici klali i ubijali, uglavnom one nejake: starce, žene, djecu, ranjenike, itd.

A u Hrvatskoj se pomalo, mic po mic, također ispravlja velika nepravda; bleiburške žrtve postepeno dobijaju status apsolutne nevinosti te se lagano smještaju u istu kategoriju kao i jasenovačke žrtve. Postoji mišljenje da su Bleiburške žrtve možda čak i malo nevinije od jasenovačkih. Bar tako to izgleda kada se prate hrvatski mediji.

Da mi je baba živa, ja bih tražio objašnjenje, zašto mi je lagala da su joj tatu zaklale ustaše a brata ubili četnici!? Ne bi ni ustaše ni četnici to tek tako! Evo prošle godine kad sam bio u Jasenovcu, na hiljadama nekih kartica pišu imena i prezimena navodno ubijenih. Ja sam znao da su nas lagali o klanjima ali sam bio vrlo iznenađen kad sam vidio karticu na kojoj piše taj i taj ubijen izgladnjavanjem. Čuj izgladnjavanjem?! Da su ustaše htjele ikoga ubijati, prije bi ga zaklale ili ubile onim velikim maljem što je nekad bio u stalaži muzeja. Da je to tačno plivali bi leševi Savom…

***

Države članice antihitlerovske koalicije se nisu nikada suočile sa svojim zločinima, a kako stvari danas stoje, one to neće nikada učiniti. Kod Sovjeta, a oni su najvažnija antihitlerovska karika, zločini se uglavnom odnose na nehumane postupke sovjetskih vojnika nad njemačkim zarobljenicima i civilima kao i slučajeve seksualnog nasilja nad Njemicama. Silovanja se u današnjoj Rusiji skoro jednoglasno negiraju a kao razlog ili opravdanje za „žestok“ odnos prema Nijemcima obično se navodi osveta pripadnika Crvene armije za sve gubitke prouzročene nacističkim zvjerstvima u SSSR-u. Oко за око, зуб за зуб, zvuči isto na ruskom i na našem jeziku.

Na sam dan pobjede, 9. Maja, tportal je objavio tekst Vanje Majetića pod naslovom 9. krug pakla u Berlinu u kojem prenosi svjedočenje veterana Crvene armije Bagdata Mukamediejeva o zločinima njegovih suboraca.

“Sjećam se kako je jedna skupina podivljalih crvenoarmejaca provalila u zgradu Humboldtovog sveučilišta gdje je smješten medicinski fakultet i bacala fetuse iz boca s formalinom kako bi utažila potrebu za alkoholom. Silovanja su bila u tolikoj mjeri grozna i učestala da su mlade djevojke same izlazile iz skloništa i tražile da ih se upuca kako bi izbjegle daljnja uzastopna maltretiranja. Od civila se oduzimalo ono malo što su sačuvali, od ručnih satova do bicikala. Naš vojni vrh okrenuo je glavu od toga i dopustio iživljavanja u trajanju od nekoliko dana tumačeći to pravom pobjednika. No onda je došla zapovijed kako će svatko tko se zatekne u ubijanju, silovanju ili pljački biti na licu mjesta obješen. Opijeni pobjedom i mišlju kako mogu raditi što hoće, mnogi su nastavili s tim prljavim poslovima, no NKVD je mislio ozbiljno i mnogi su crvenoarmejci dočekali kraj rata obješeni na stupove javne rasvjete”.

Ali nisu samo Sovjeti počinili zločine, za vrijeme rata, savezničko bombardovanje Drezdena, koje nije predstavljalo nikakav vojni cilj, je odnijelo više života nego atomske bombre bačene na Hirošimu i Nagasaki. Amerikanci su u samo jednom bombardovanju Tokija 1945. ubili preko 100.000 ljudi. U knjizi The Untold History of the United States (2012) istoričar Peter Kuznick i režiser Oliver Stone tvrde da su Amerikanci upotrjebili A-bombe ne da bi se Japanci brže predali, ili da bi sačuvali živote svojih vojnika, nego da bi Sovjetima dali na znanje ko će biti boss u poslijeratnom svijetu – dakle neopravdano su ubili masu civila iz geostrateškog hira.

Na Dan pobjede je i španjolski El País objavio članak rezimirajući uglavnom zapadnu literaturu koja govori o savezničkim zločinima. Po pisanju ovog lista britanski istoričar Keith Lowe u svojoj knjizi Savage Continent (2013) analizira nasilje nad Francuskinjama koje su bile u vezi sa njemačkim vojnicima. Njih oko 20.000 je bilo podvrgnutom javnom „egzorcizmu“ kazni šišanjem na nulu, a nekih 9.000 je ubijeno zbog suradnje s nacistima. Autor tvrdi da je javno poniženje ustvari pozitivno utjecalo na Francuze, te je zbog toga manje kolaboracionista ubijeno.

El País nadalje navodi istraživački rad Miriam Gebhart Als die Soldaten kamen (2015) u kojem ova njemačka istoričarka izučava seksualno nasilje nad Njemicama ne samo sovjetskih nego i američkih vojnika. U e-mail korespodenciji s autorom članka El Paísa, Gebhart piše „trebamo imati u obziru da je njihova uloga [savezničke vojske, op. prev] bila ambivalentana: oslobodili su Njemačku ali su čineći to, također, počinili i zločine (…) zločini su bili strukturalno isti [silovanja, op. prev] iako se nisu desila u istom broju kod zapadnih vojski kao kod sovjetske armije.“

Nadalje se navodi čitav niz, kako istoriografskih radova, tako i fikcijskih djela koji govore djelimično ili u potpunosti o zločinima počinjenim od strane saveznika. Među autorima su i dva vrlo produktivna britanska istoričara, Laurence Rees i Antony Beevor. Rees je poznat po svojim intervjuima ratnih aktera (onih koji su sticajem okolnosti ubili veliki broj ljudi), te je u svom istraživačkom radu objavio, na primjer, intervju s Paulom Montgomeryjem koji je bombardovao japanske gradove ubivši pri tome na hiljade nevinih civila. Ili slučaj vojnika Jamesa Eagletona koji je učestvovao u smaknućima japanskih zarobljenika. Rees piše u knjizi Horor in The East (2001) kako mu je Eagelton bez ikakvog kajanja priznao da on i njegovi suborci nisu nikada zarobili ni jednog Japanca jer su ih sve pobili.

Beevor je povodom izdavanja svoje knjige Day D (2009) za El País izjavio da ne postoje precizni podaci o savezničkim zločinima ali ga je šokirao način kojim, kada se čitaju ti intervjui, američki vojnici tako otvoreno govore o svojim zločinima. Proizilazi dakle da ti veterani nakon preživljenog i doživljenog ni danas nemaju pijeteta prema njemačkim i japanskim vojnicima žrtvama njihovih postupaka/zločina.

Rees u svojoj knjizi Their Darkest Hour (2007) opisuje i dešavanja oko Bleiburga. On ustvari uključuje u zločin i britanske vlasti koji su partizanima predali u ruke zarobljenike. Rees otkriva kako su Britanci namjerno falsificirali činjenice oko Bleiburškog zločina. Naime izvjesni britanski oficir Nigel Nicolson je dobio naređenje da malo ukrasi primopredaju zarobljenika, te je u svom izvještaju napisao kako su Titovi vojnici bili toliko korektni da su zarobljenicima dali osvježavajuće piće „light refreshments“. Naravno dok je Nicolson pisao izvještaj većina zarobljenika ili svi, njih oko 40.000 hiljada (po Bilandžiću) je bila brutalno likvidirana bez suda ni presude.

Da li je odluka o likvidaciji zarobljenika donesena hladne glave, kalkulirano, ili u afektu? Koliko je tu nevinih civila bilo? Je li bilo djece? Na ta pitanja vjerovatno nikada nećemo dobiti tačan odgovor. (Možda Lošo zna?) Ali jedno je sigurno, likvidacija bleiburških zarobljenika je počinjena, pobjedničkom rukom, iz čiste osvete. Ti zarobljenici su partizanima bili krivi za sva zlodjela koja su počinjena za vrijeme drugog svjetskog rata. Njihovo uništenje mora da je donijelo nekakvu zadovoljštinu kako počiniteljima tako i nalogodavcima. Za majku, za oca, za brata, za sestru, za porodicu…

Kako vidimo na drugim primjerima antihitlerovske koalicije, pobjednički zločini se ne uključuju u jednačinu ljudske patnje prouzrokovane Drugim svjetskim ratom jer je osveta pobjednika uvijek bila počašćena imunitetom. Ali kada se uzme u obzir čitav Drugi svjetski rat, uz svaku osudu tih i bilo kojih drugih savezničkih zločina (a bilo ih je puno!) trebalo bi se konstatirati da istih ne bi bilo da nacisti nisu krenuli u istrebljenje svake ljudske grupe koja im je smetala.

Tako je i u našem slučaju. Da NDH nije s takvim entuzijazmom učestvovala u naci-fašističkim ubijanjima na prostoru bivše Jugoslavije, do ovakve odmazde ne bi nikada došlo. S druge strane ostaje taj osjećaj da zločin nad bleiburškim zarobljenicima nikako nije smio da se desi – danas vidimo da je to najkontraproduktivniji čin koji su partizani mogli da naprave.