MIROSLAV LAJČAK I DUH DAYTONA: Glogov kolac za Bosnu i Hercegovinu

Povezani članci

• Završen ‘Poligon’: Dijalog je nužan u književnosti, kao i književni festivali gradu
• Dinko Gruhonjić: Pakao je na Zemlji, a u ovim našim krajevima ime mu je Vučićeva Srbija
• Mostarski srkletli izbori
• Gratz: Izjednačiti prava bez obzira na izvor invaliditeta
• Promocija knjige “Razmnožavanje domaćih životinja” Tanje Stupar Trifunović u Buybooku
• Građanska hrabrost kao serum za Poskokov fašizam

Ljudi koji naprasno postanu spiritualni i u pravnim paragrafima traže nekakav duh, vjerovatno to rade sa skrivenim namjerama. Tek iz ove perspektive postaje jasno zašto je Lajčak jedini otišao s funkcije visokog predstavnika prije isteka mandat.

Piše: Ivo Komšić- Analiziraj.ba

Kada se pominje pojam duha, onda treba znati o čemu se radi jer ovaj pojam može imati veoma različita značenja i upotrebe. U posljednje vrijeme kod nas se on koristi da bi se prekrilo stvarno značenje Dejtonskog sporazuma i nabacilo neko novo, nevidljivo, tj. duhovno. Zanimljivo da to značenje forsiraju politički pragmatičari, predstavnici i lobisti političkih stranaka koje imaju uvijek samo ovozemaljske ciljeve i vrlo jasne pragmatičke interese. Kako to da su oni postali najednom spiritisti i da u pravnim aktima traže duhove koji u njima ne bi smjeli uopće biti, jer su sastavljeni od paragrafa sa nedvosmislenim značenjem? Zašto baš oni bježe od doslovnosti pravnog jezika i zalaze mu iza leđa u lošu metafiziku?

Neuki to uvijek vole raditi jer onda nude svoje proizvoljnosti i svoja mnijenja o onome što je striktno i jednoznačno. Da su barem u srednjoj školi naučili nešto iz filozofije (ako su uopće išli u takve škole), znali bi da je svako uvjerenje proizvoljno i jednako vrijedi kao i drugo, te da o njima nije moguće raspravljati. Tada vrijedi pravilo tko je glasniji i drskiji, tko ima snažnije trube.

Isparenje sporazuma

U takvoj situaciji ipak se treba držati doslovnosti, same stvari, makar je ona prikazivana kao pneuma, isparenje, duh. Suočavamo se s činjenicom da moramo braniti Dejtonski sporazum od isparenja, da moramo braniti njegovo „pismo“ (pismo je sinonim za svete i proročke knjige). Pri tome treba imati na umu da uopće ne branimo njegova rješenja nego samo ono što je ispisano, ne duh nego pismo; pravni spisi nemaju metajezik.

Miroslav Lajčak, visoki funkcioner u institucijama Evropske unije, prihvatio je ulogu tumača „duha“ Dejtonskog sporazuma a da uopće ne zna što to znači. I igra tu ulogu. U tom njegovom tumačenju nedostaje jedna važna finesa: ako se hvatamo duha, moramo onoga od koga taj duh dolazi proglasiti mrtvim. Samo mrtvace napušta duh i na putu do raja ili pakla prepoznatljiv je, i životan, samo posebnim vizionarima i  misticima. Tako se Lajčak specijalizirao za hvatanje duhova i njihovo oživotvorenje. Uzjahao je kao jahač apokalipse na duh Dejtonskog sporazuma i vreba iz ćoškova hodnika i konferencijskih sala briselskih kako bi zastrašio funkcionere Evropske unije i našu domaću javnost. Zaboravio je samo Dejtonski sporazum proglasiti mrtvim. Ili je taj sporazum za njega mrtav već odavno, od vremena kada je on bio visoki predstavnik, funkcioner međunarodne zajednice jedini kompetentan i sa mandatom tumača i čuvara Sporazuma.

Tek iz ove perspektive je jasno zašto je on otišao s te funkcije prije isteka mandata. To se nije desilo niti jednom visokom predstavniku, niti jedan to nije želio radi visoke pozicije s nezamislivo visokom plaćom i za evropske prilike. Nikada njegov odlazak nije objašnjen, niti od njega, niti od onih koji su ga postavili. Pravdano je to imenovanjem za ministra vanjskih poslova njegove države, ali to nije bilo uvjerljivo za onu situaciju. Zna se da je opozvan iz Sarajeva, da je otišao i nije se više vratio na funkciju. Zna se i to da se sve desilo u kontekstu nabavke nekih skupih strojeva za poljoprivredu i šumarstvo za Republiku Srpsku. Premijer je bio Milorad Dodik, a nabavku je dobila neka slovačka firma. Pitanje je da li je i zašto Lajčak nagrađen i tko je to uradio: njegova vlada ili premijer RS-a. I jedni i drugi su imali jak razlog. Od tada do danas Dodik se bori za protjerivanje visokog predstavnika iz BiH. Samo je Lajčak otišao dobrovoljno. Sada nam on, nakon 10 godina, tumači “isparenja“ Dejtonskog sporazuma, koja samo on svojim mističnim čulima može da osjeti. Deset godina je puno, sve je isparilo, tako da je i Lajčakovom pneumatološkom vještinom nemoguće uhvatiti te dimne ekstrakte. A on je bio tumač i čuvar akta koji je trebao osigurati stabilnost u našoj državi, njen prosperitet i ulazak u EU. Nije ni čudo što ga se više nitko u ovoj zemlji ne sjeća kao Visokog predstavnika. Ispario je kao ovaj duh Daytona koji on naknadno hvata i vraća nam ga kao jedinu dejtonsku realnost. A tekst, samu stvar Daytona, odnosno „pismo“ kako on voli reći, probada glogovim kolcem.

Dvije realnosti

Sreća da on još o sebi misli kao ekspertu Dejtonskog sporazuma iako Dejtonskim pregovorima nije mogao ni primirisati, a kamoli o njima nešto znati. Tako je on kao glasnogovornik Dejtonskog sporazuma, i kao glasnogovornik svih onih koji taj sporazum žele upotrijebiti za rušenje naše države i svega onoga što je u Daytonu dogovoreno, objasnio nedavno kako nam je zemlja razapeta između dvije realnosti: „jedna je dejtonska, etnička, i druga briselska“. Pri tome nije objasnio što znači „briselska“; vjerojatno demokratska, jer i za njegov obraz bi bilo previše sjediti u Bruxellesu i biti protiv demokracije.

Ako se sada uhvatimo tog sataniziranog dejtonskog „pisma“ i u njemu potražimu oduhovljenu „etničku realnost“, brzo ćemo uvidjeti da je to Lajčakova izmišljotina. Nigdje u Dejtonskom sporazumu, niti u jednom aneksu, nije uspostavljen etnički princip kao jedini princip formiranja i funkcioniranja vlasti. Uspostavljeni su domovi naroda čija je funkcija zaštita vitalnog nacionalnog interesa. I kako je to utvrdila Venecijanska komisija, ti domovi imaju funkciju veta u parlamentima na svim razinama. Ni oni se ne biraju na etničkom principu jer moraju imati lokalni izborni legitimitet koji je zasnovan na proporcionalnosti. Etnički princip izbora delegata u domove naroda je samo dodatni mehanizam očuvanja ravnopravnosti naroda; zato je u tim parlamentarnim tijelima glasanje paritetno, nije moguće nadglasavanje. Ali taj princip nije ni temelj, ni realnost, ni slovo Dejtonskog sporazuma. Etničko se ne mora poklapati s nacionalnim jer je šire od toga. Etnički interesi se mogu ostvarivati i mimo nacionalnih stranaka, mogu ga ostvarivati pripadnici drugih naroda ukoliko sami nisu vođeni nacionalnim interesima svoga naroda već i nekim drugim, općeljudskim, građanskim, humanističkim. Međutim, Lajčaku je cilj sluđivanje evropske javnosti pa želi unijeti etnički princip u neposredne demokratske izbore, a proporcionalni u etničke. Misli, valjda, kako to Evropa ne može razabrati i kako će u toj općoj pojmovnoj zbrci prihvatiti prvo što joj se ponudi. Pogotovu ako to dolazi od njenog visokog funkcionera.  Može se i razumjeti da podcjenjuje nas, s nama je mlatio nepune dvije godine, ali kako može podcjenjivati svoje kolege?

Šta piše u Ustavu?

Dejtonskim Ustavom BiH nigdje nije određeno da se etnički glasa, da se moraju formirati etničke izborne jedinice. Ustav je uvažio referendumsko pitanje i pozitivan stav građana BiH o ravnopravnosti naroda, manjina i građana. Prilagođen je entitetskom uređenju, koje je za nas nepoželjno, ali ono je „pismo“ Daytona. Članovi Predsjedništva BiH moraju biti iz tri naroda, ali se ne biraju etnički. Ako se želi čitati između redova a ne iz isparenja, onda je jasno da to mora biti tako, jer oni nisu predsjednici svojih naroda u državi, nego predsjednici države, tj. svih naroda, manjina i građana, ma kako se izjašnjavali. Dalje je propisano, „slovo“ Daytona, da su izbori demokratski i slobodni, što znači da građani ne mogu biti pod pritiskom, ni vjerskim, ni političkim, ni pod nacionalističkim. Ne postoji niti u jednom izbornom segmentu „etnička realnost“. To etničko isparenje vidljivo je, izgleda, samo Lajčaku.

S druge strane, kada se Lajčak, Andrej Plenković i ostali zalažu za proporcionalni izborni princip, a to je pravi predmet i zahtjev Ljubićeve predstavke Ustavnom sudu, onda proporcionalno žele iskoristiti za nadmoć relativne većine nad svakom drugom mogućom većinom. To što većina u parlamentima nije relativna većina, nego konstituirana većina, a nju može formirati netko s veoma malim izbornim rezultatom, njih se ne tiče. Znaju to i Lajčak i Plenković. Zato su konstruirali novi pojam – „legitimno predstavljanje“. To je dodatni kriterij koji žele uvesti u naše izborno zakonodavstvo. Tada uopće ne bi bilo važno koliko procenata netko dobija na izborima, važno je samo tko će se proglasiti “legitimnim predstavnikom“ naroda. Neprevladiva je protivurječnost koju oni ovim pojmom sakrivaju. „Legitimno predstavljanje“ je njima potrebno za izbor člana Predsjedništva, ali im je neprihvatljivo pri izboru delegata u domove naroda. Za taj izbor se mora osigurati proporcionalno predstavljanje naroda, tako da iz onih sredina u kojima je neki narod u manjini taj narod ne može imati svog delegata u zakonodavnom tijelu. I to je za Lajčaka i Plenkovića demokracija. Razumljivo je da su njih dvojica spremni na takvu blamažu (tko zna što je sve u igri), ali nije razumljivo kako njihove kolege u Bruxellesu dopuste uopće razgovor o tome. Pa to je direktno u suprotnosti s principima na kojima funkcioniraju evropske institucije. Niti jedan predstavnik neke manjine ne bi bio predstavljen u tako koncipiranim parlamentima. Posebno je pitanje što uvođenje toga principa stavlja pripadnike svakog naroda u BiH u međusobno neravnopravan položaj. Svi bi oni ostali bez svojih predstavnika u zakonodavnim tijelima iz onih sredina u kojima su manjine. Svi bi zapravo bili pretvoreni u nacionalne manjine, osim u onim sredinama gdje je jedan narod teritorijalno homogeniziran. Znaju oni to dobro. Njihovi zahtjevi nisu slučajne greške ili nerazumijevanje Ustava. „Duh“ Ustava koji oni osjećaju svojim mistificiranim čulima je zapravo politička strategija. Treba tako urediti državu da svi oni koji su manjina u nekoj sredini, koji nisu „humano protjerani“, trebaju pobjeći iz te sredine i priključiti se većini. Tako će se konačno u BiH dobiti etnički homogenizirane teritorije i teritorijalizirane nacionalne politike. Multietničke stranke će morati nestati kada nestanu multietničke sredine. Ta „realnost“ ne postoji u Dejtonskom sporazumu, kako tvrdi Lajčak, ta se realnost želi proizvesti. To nam rade ljudi, političke stranke i države koje djeluju u briselskoj realnosti. Uz to tvrde kako su nam najbolji prijatelji, kako najbolje znaju stanje u BiH, njenu historiju i kulturu. Blago nama!

Jedino nam preostaje uzviknuti: prestanite nas više braniti!