Mirnodopska okupacija

Izdvajamo

• Imajući u vidu tip agresije što ga HDZ provodi nad građanima Hrvatske, primjerenije je, umjesto o miru, govoriti o poslijeratnom ratnom stanju. Ono što perjanice tzv. vladajuće stranke nazivaju političkim životom nije ništa drugo nego usmjeravanje društva od jedne do druge sirene za uzbunu. Za partijski um, rat je završio zato da nikada ne prestane, jer se time otvara mogućnost da stvarni okupator nastupa kao lažni spasitelj.

Povezani članci

• Heni Erceg: Seks i djevica Marija
• Slavljenica POŠTANSKA MARKA
• Franjo Habulin: ISTO, SAMO NA DRUGI NAČIN
• Feministkinje fAKTIV-a prozvale državu zbog ubojstava žena
• Boris Dežulović: Povijest čovječastva nije vidjela takve budale
• NEKAD’ I SAD’, ISTINA I LAŽ

Da se HDZ poistovjetio s državom i da potpuno kontrolira život u Hrvatskoj – od kovanja ratne mitologije, preko zaposjedanja institucija i diobe privilegija, pa do izdajničke rasprodaje energetskih resursa zemlje – odavno je notorna stvar. Ništa prosječnom Hrvatu ne može do te mjere zapečatiti sudbinu i oduzeti budućnost kao odbijanje lojalnosti Partiji. Nepisano vladajuće geslo glasi: tko nije član HDZ-a, nije član društva. Ili, istinitije: ili si za HDZ, ili si za kurac.

Piše: Viktor Ivančić

Namjera članka:

Redefiniranje statusa agresora i žrtve.

Bombastični uvod:

Ako je u ratu bilo jasno tko je agresor a tko žrtva, u miru je to još jasnije, ali se malo tko usuđuje precizno prikazati postojeće stanje stvari.

Mi s tim nemamo problema. Smatramo da retorički dekor mira ne smije zamagliti njegove ratne odlike. Elem:

HDZ je agresor, dok žrtve pripadaju nestranačkom mnoštvu. Potonje se dijele na zgažene i zgađene, iako nije rijedak slučaj da je u igri kombinacija jednoga i drugog.

Aktualna ilustracija:

General Luka Džanko, ratni zapovjednik Južnog bojišta, nije bio pozvan na proslavu 30. godišnjice oslobođenja juga Hrvatske. Pojavio se u Dubrovniku o osobnome trošku, mada su, kako svjedoči u jednom intervjuu, organizatori platili boravak čak i mažoretkinjama. U istom intervjuu naglašava da su HDZ-ovi političari “potpuno istisnuli prave pobjednike sa sunca slobode i preuzeli sve zasluge”.

Usprkos otrcanoj patetici toga istupa (“sunce slobode”), general Džanko je neosporno u pravu. Stoga mu dajemo riječ još jednom: “Bez obzira što su iznijeli najpresudnije terete u ratu, danas se mnogim ljudima ništa od toga ne računa i ne pamti samo zbog toga jer nisu u HDZ-u.”

Dodatak aktualnoj ilustraciji:

Na dubrovačku proslavu nije bio pozvan ni predsjednik Republike Zoran Milanović, uz obrazloženje predsjednika Vlade i HDZ-a Andreja Plenkovića da je isti “ljudima jednostavno iritantan”, da im “ide na živce” i da ga “ne žele gledati”. A k tome nije ni u HDZ-u. Tako je, bizarno čak i za hrvatske prilike, odigran svečani mimohod vojnih jedinica u okolnostima kada je njihov vrhovni zapovjednik nepoželjan.

Sve to nije ništa novo. Da se HDZ poistovjetio s državom i da potpuno kontrolira život u Hrvatskoj – od kovanja ratne mitologije, preko zaposjedanja institucija i diobe privilegija, pa do izdajničke rasprodaje energetskih resursa zemlje – odavno je notorna stvar. Ništa prosječnom Hrvatu ne može do te mjere zapečatiti sudbinu i oduzeti budućnost kao odbijanje lojalnosti Partiji. Nepisano vladajuće geslo glasi: tko nije član HDZ-a, nije član društva. Ili, istinitije: ili si za HDZ, ili si za kurac.

Ipak, slučaj generala Džanka, slučaj vojskovođe odbačenog u kontejner, izbrisanog iz slavne ratne povjesnice, čini nam se posebno slikovit, jer ukazuje na poroznu granicu između ratnog i poratnog stanja. Ako je, naime, zapovjednik pobjedničke vojske nepoželjan na proslavi ratne pobjede, znači da su tekovine izvojevane tom pobjedom poražavajuće.

To nas dovodi do osnovne teze članka.

Osnovna teza:

Hrvatska je u ratu oslobođena zbog toga – i samo zbog toga – da bi bila izručena okupaciji HDZ-a.

Je li dakle u Dubrovniku bila obilježavana 30. godišnjica oslobođenja ili 30. godišnjica okupacije? Ovdje tvrdimo da je riječ o jednome te istom, s tim da ono prvo služi kao obredni smokvin list za drugo.

Ili ovako: ratni period (od ’91. do ’95.) može se promatrati kao uspješno, a poslijeratni (od ’95. nadalje) kao bezuspješno oslobađanje od okupacije.

Ono što je pogrešno nazvano oslobođenjem Hrvatske, zapravo je bila smjena osvajača.

Što se tiče hrvatskih nacionalnih interesa…

…jedina značajna razlika između JNA i HDZ-a jest u tome što je JNA poražena, dok HDZ nije.

(Opsjenari koji se groze gornje tvrdnje i inzistiraju na tome da je JNA i HDZ neumjesno uspoređivati, jer se razlikuju kao nebo i zemlja, razmišljaju u rasponu od ratne avijacije /nebo/ do naoružanih policijskih kordona /zemlja/. Jaka razlika.)

Podvucimo: u Domovinskom ratu Hrvati su se herojski oduprli srpskoj agresiji, a zatim kukavički pali pod vlast onih koji su ih protiv Srba huškali.

Iz nešto drugačije perspektive može se dodati da su u Domovinskom ratu anonimni ginuli za anemične. A anemični su poslije sastavljali iste takve vlade.

Usputna napomena:

Da nisu pomno režirane od strane režima, svečanosti poput one u Dubrovniku (da i ne spominjemo provale euforije svakoga 5. kolovoza) sličile bi na simptome kolektivnoga psihološkog poremećaja. Malo koji prizor izaziva takvu mučninu kao kad živalj na okupiranom teritoriju proslavlja slobodu.

Domljanov poučak:

“Rat je prilika koja se ne propušta”, rekao je jedan Tuđmanov dupelizac, “ali i ne prestaje”, dodali su njegovi stranački nasljednici.

Imajući u vidu tip agresije što ga HDZ provodi nad građanima Hrvatske, primjerenije je, umjesto o miru, govoriti o poslijeratnom ratnom stanju. Ono što perjanice tzv. vladajuće stranke nazivaju političkim životom nije ništa drugo nego usmjeravanje društva od jedne do druge sirene za uzbunu. Za partijski um, rat je završio zato da nikada ne prestane, jer se time otvara mogućnost da stvarni okupator nastupa kao lažni spasitelj.

Kutak za branitelje:

Odatle više od pola milijuna registriranih branitelja (broj bez prestanka raste), od kojih mnogi rata nisu vidjeli. Ali su zato dali nenadoknadiv doprinos ratobornom karakteru mira.

Zbog toga je general Džanko u kontejneru. Iz hadezeovske optike, lažni su branitelji neusporedivo korisniji od stvarnih jer se, zahvaljujući osobnim koristima i afinitetima prema korupciji, savršeno ugrađuju u projekt poslijeratne stranačke uzurpacije. A donose i neke glasove na izborima. Neslužbeni kredo službene politike prema ratnim veteranima glasi: što lažniji, to važniji!

Uvozni artikli:

U nastojanju da po svaku cijenu u Hrvatskoj zadrži atmosferu permanentnog izvanrednog stanja, HDZ ne preže ni od uvoza i kroatizacije ratova koji se vode u drugim zemljama. U zadnje vrijeme, recimo, Partija je preuzela potpuni ideološki patronat nad ukrajinskom oslobodilačkom borbom, pa svoje političke protivnike redom proglašava rusofilima i ruskim agentima. Prema najnovijim smjernicama HDZ-a, Rusi se imaju smatrati nekom vrstom globalnih Srba, dok su Srbi lokalni Rusi (osim članova SDSS-a, čija je odanost potvrđena), a slijedi ih mračna garnitura nacionalnih izroda koji, sabotirajući Ukrajinu, Hrvatskoj rade o glavi.

Ne treba pitati do kuda to može ići. Ići će do samog kraja. Dogodi li se da atomska bomba padne na Kijev, a potom na Moskvu – ili obratno – HDZ će gro radijacije privući u Zagreb i okolinu.

Važno upozorenje:

Nije riječ o nastavku rata drugim sredstvima, nego o nastavku rata istim sredstvima, samo što žrtve agresije – porobljeni hrvatski građani – nikako to da osvijeste.

Pogrešno je zaključivati kako je HDZ okupirao Hrvatsku mirnodopskim metodama, jer Partija sve vrijeme drži pod komandom do zuba naoružanu vojsku i policiju. Stanje provizornog mira rezultat je činjenice da su se okupirani – umjesto da prionu borbi za slobodu – zavukli u mišje rupe.

Sažetak i jezično ventiliranje:

Termin “vladajuća stranka” je eufemizam za okupatorsku silu.

Termin “politički partneri vladajuće stranke” je eufemizam za kolaborante.

Termin “predsjednik Vlade” je eufemizam za zavojevačkog namjesnika.

Odnos prema HDZ-u i njegovim slugama – među koje valja ubrojiti i 30-ak posto biračkoga tijela – ne bi se smio uspostavljati na osnovu eufemistički intonirane propagande.

To, naravno, ne znači da treba uzeti puške u ruke i otići u šumu. Nego da u šumu treba protjerati agresora.

Poruka od našeg sponzora:

Smrt fašizmu, sloboda narodu, a sve drugo slobodnom tržištu!

Novosti