Mir i stabilnost

Povezani članci

• Vučić napustio Brisel zbog hrvatske blokade poglavlja 26
• Sve je isto, samo njega više nema
• Miroslav Krleža: Večera u vinogradu generalnog direktora Domaćinskog – Na rubu pameti (2)
• Requiem za jednu ljevicu
• Groboglasnik
• Dolje ratstvo i jedinstvo!

Svaka sličnost je bez dubine – u Vučićevom nastojanju da titovski balansira između Istoka i Zapada, i sebe predstavi kao državnika za mir. Baš kao što Tuđmanovo paradiranje u bijeloj maršalskoj uniformi nije imalo nikakve supstancijalne veze sa svojim – po državničkoj liniji – uzorom zavidne svjetske reputacije čiju je repliku uniforme nosio.

Prije dvije godine, u Minhenu pred brojnim predstavnicima iz svjeta, Vučić je skromno za sebe (nego šta!) naznačio, tobož kroz šalu  (kao da ga ne znamo), mogućnost dobivanja Nobelove nagrade.

“Ne sanjam o dobijanju Nobelove nagrade rešavanjem problema koji nisu rešeni godinama. Imam dobre ideje, koristiću nešto što liči na šalu, ali je istina – mi Srbi smo jedan od šampiona po broju ratova koje smo vodili od 19. veka do nedavno. Iskusili smo najteže situacije, patili puno, izgubili pola muškog stanovništva, učinili smo dosta loših stvari drugim ljudima i našli smo danas nešto što je od najvećeg značaja po našu zemlju, a to je mir i stabilnost”.

Iz vedra neba, odjednom grom-miroljubac Vučić ima dobre ideje; eto da se zna, pa se preporuča za nagradicu. Da li ga malo muči vlastita ne baš miroljubiva prošlost ratnog huškača, radikala među radikalima 1990-tih? Ne previše, ali ipak ima nešto. Što je to?  Smeta mu što javnost o tim godinama i njemu u tom vremenu zna; to je ono što je nezgodno. Pa se tog dijela treba otarasiti. Kako to postići? Nemoguće je činjenično, što znači da se mora pronaći nečinjenična metoda.

Među najelegantnijima je tehnika istovremnog ubrizgavanja sebe i svojih ratnih poduhvata u narod, i naroda u sebe, u svoje nepodovštine. Onda je sve jednostavno. Onda je, dozvolite da ponovimo, “istina – mi Srbi smo jedan od šampiona po broju ratova koje smo vodili od 19. veka do nedavno. Iskusili smo najteže situacije, patili puno, izgubili pola muškog stanovništva, učinili smo dosta loših stvari drugim ljudima i našli smo danas nešto što je od najvećeg značaja po našu zemlju, a to je mir i stabilnost”.

Nakon ovakvog metafizickog jedinstva naroda i pojedinca Vučića, nema frke za pojedinca. Svi grijesi su zajednički, pa je sve generalno-automatski i oprošteno, barem na domaćem terenu. Sve je to srpski narod, a pojedinca V. treba pustiti na miru. Stav pojedinca V, kad bismo ga ozvučili, glasio bi otprilike ovako: narod je kriv, ali to je apstraktna krivica, a i ja ga stalno spašavam i kažem da nije kriv jer je on moj narod; za razliku od na primjer Albanaca, koji su bez sumnje krivi – jer nisu moji, iako ja takav argument o mojim/ne mojim ne koristim, nego nađem nešto drugo.

Osim o svojoj – u narodu utopljenoj – i time nepostojećoj odgovornosti, zanimljivo je što premijer Srbije ovdje kaže o narodu Srbima. Može se zaključiti da on vidi ratovanje i zločinstva kao narodni običaj, možda i genetski programiran? Po tome, dakle, Srbi, svi do jednoga, istog su kova – ratnici; što više, šampioni među ratnicima koji su, što ćeš, “učinili dosta loših stvari drugim ljudima”; a u takvom slučaju onda nema odgovornosti pojedinaca, ili ne daj bože, zločinaca. Jer, po premijeru, to ti je sve narod – Srbi. Vrijedi naglasiti, premijer to priča kao šalu koja je, kako tvrdi – istina, a iz priče mu proizlazi i da je šampionsko prvenstvo u ovom resoru –  vrlina. O svijete!

Šala je ipak nezgodno ratoljubna pa je premijer zbog toga, a više da se preporuči u novom izdanju – u halji mirotvorca – obznanio dobru vijest.  “[N]ašli smo danas nešto što je od najvećeg značaja po našu zemlju, a to je mir i stabilnost”. Kako našli? Na ulici? Danas, tj. tek prije dvije godine? Je li to priznanje da prije toga mir i stablilnost nešto i nisu bili njegovi favoriti?

Bit će da su  to miroljubivo čudo morali nabaciti svjetski nadzornici situacije, zajedno s instrukcijama za upotrebu i objašnjenjem o važnosti kako ga novootkrivači mira ne bi pregazili šarenim vozom, na primjer.

Diplomatski je taktičan aktualni čuvar mira u zimskom periodu 2017; sve frca od taktičnosti. Do zapaljivosti. Povodom trenutnih razgovora zvaničnika Srbije i Kosova u Briselu, Politika izvještava da je u telefonskoj izjavi za evropsko izdanje portala „Politiko” premijer Srbije poručio: ”Izjava kosovskog predsednika Hašima Tačija nakon dijaloga u Briselu pokazuje da Priština nije voljna ili sposobna da održi svoju reč duže od dva minuta i da ne rade ništa u skladu sa onim što je dogovoreno”. Tih dana njegov je predsjednik države o pregovorima izjavljivao “da je bilo reči i o vozu sa srpskim obeležjima na koje Srbi, kako kaže, ‘imaju pravo sve dok smatraju Kosovo svojom teritorijom, a koji je trebalo da bude predmet uništavanja, a njegovi putnici predmet ubijanja, i to od strane nekakvih specijalnih jedinica koje tu ne smeju da se nađu”.

Na drugom mjestu saznajemo da je premijer tražio od “visoke predstavnice EU Federike Mogerini da javno reaguje i osudi neprofesionalno i neodgovorno ponašanje albanske strane, a ako se to ne dogodi, to će biti jasan znak da Albanci ne žele nikakav razgovor već da žele po svaku cenu da ugroze krhki mir i stabilnost”. Iz ovako sastavljenih izjava proizlazil da su Albanci krivi. U svakom slučaju. I u slučaju ako Mogerini javno ne osudi neprofesionalno i neodgovorno ponašanje albanske strane.

Kaže se da će postojati jasan znak da Albanci ne žele nikakav razgovor. Albanci? Ili možda rukovodstvo Kosova? I ovdje su – kao što to već ide uz upotrebu generalno obuhvačajućih etnonima koje, usput budi rečeno, lideri obožavaju – uključeni pa time odmah i osuđeni redom svi Albanci.

A zašto su etnonimi dragi liderima? Ne samo zbog brzine i jednostavnosti. Imaju etnonimi jednu važnu funkciju, posebno u politickom govoru. Kao tobož uvijek neutralni izrazi na koje ne treba trošit pažnju, oni se pokazuju kao izvrsne poluge za dresiranje naroda – predrasudama. Komentari čitalaca – koji su na premijerov etnonimski stimulans reagirali u očekivanom smjeru – to zorno ilustriraju:

Milena: Nemojte ni očekivati da će poštovati dogovor…

Danilo: Oni su kriminalci,lazovi i prevaranti,videce to i EU!

Milan: Siptari nisu nikada odrzali rec, oni imaju samo jedan cilj, ali to što su oni naumili nece im poci za rukom.

 Sve ovo je malo, a opet kud ćeš više jer ilustrira loše i nevješte politike, kao i neuspjele dražvničke imitacije iz prvog pasusa. Ipak, postoji jedno prošlo ali važno – zbog svog emancipatorskog potencijala – dobro u pozadini ove priče.  Ništa što je danas ili što će biti sutra (s revizionističkim orkanom svašta je moguće), ne može poništiti ono što je bilo tada – ne može poništiti sasvim posebnu priču bolje stvarnosti u Jugoslaviji – i u ovom pogledu.