Dolje ratstvo i jedinstvo!

Povezani članci

• Amerika: Dan preokreta
• Uz godišnjicu smrti genija: U svakom porazu on je video deo slobode
• Andrej Nikolaidis: Uz Šešelja su krezubi i pijani maloumnici čiji su mračni ideali prezreni kao kuga
• Ratni dnevnik Gorana Sarića: Krpar
• Vukovarska učiteljica zabranila da srpska djeca dobiju paketiće
• Rafael

Ni o čemu se ni prije ni poslije, a ni na sam Dan sjećanja u Vukovaru, nije toliko zborilo kao o jedinstvu, jedinstvenosti i zajedništvu. »Budimo jedinstveni jer idemo se pokloniti boljima od nas!« – pozivao je Tomislav Josić, čelnik Stožera za obranu hrvatskog Vukovara, dan uoči pomno pripremljene ulične demonstracije ratstva i jedinstva. »U Vukovaru ne očekujem nikakve nerede, ni incidente, niti ružne slike. Pred žrtvom toga grada i njegovih branitelja moramo svi biti jedinstveni i svi zajedno u jednoj koloni sjećanja i počasti!« – izjavljivala je istoga dana prinudna upraviteljica hrvatske diplomacije Vesna Pusić, diplomatski se braneći od suočavanja sa stvarnošću.

A kad se 18. studenoga 2013. na vukovarskim ulicama to proklamirano jedinstvo pokazalo u svoj svojoj jedinstvenosti, za mnoge je to bio samo razlog više da nastave tamburati o jedinstvenom fenomenu zajedništva u zemlji Hrvatskoj. »Danas se ne smije razgovarati o dvije kolone, mi smo svi zajedno, i ministri i ovi prekaljeni ratnici. Treba se pokloniti, ali i gledati naprijed, svi smo jedna kolona. Budimo u zajedništvu, treba ići naprijed…« – poručivao je umirovljeni general i ribogojilišni poduzetnik Ante Gotovina, dodavši kako su »uređeno demokratsko društvo i gospodarski prosperitet naši ciljevi« i kako »mi to možemo zajedno, ali svi zajedno«, pa kome što u tom zajedničkom prosperitetu pripadne: nekome tone i tone tuna plavoperki, a nekome – u najboljem slučaju – tek kost od inćuna.

»Nismo došli u Vukovar raditi podjele nego izraziti pijetet žrtvama!« – pojašnjavao je umirovljeni general i naftni magnat Ivan Čermak u jednoj od dviju nepodijeljenih kolona, nepodijeljeno suglasan sa samim sobom i s kolegom po činu Mladenom Markačem, koji je iskoristio prigodu da propiše recept za postizanje kardiološkog zajedništva ugradnjom jedinstvenoga by-passa, kazavši kako je »Vukovar naš ponos i simbol koji će svaki hrvatski državljanin nositi u srcu«.

 Jednako su jedinstvo zagovarali i oni što su silom prisile ostali u onoj drugoj koloni, pa je predsjednik Hrvatskog sabora Josip Leko, kao iz desne klijetke srca Markačeva, govorio kako je »Vukovar je bio simbol pomirenja hrvatskoga naroda i hrvatskog društva, i to će ostati bez obzira na to tko zbog dnevnopolitičkih potreba stvarao podjele«, dok je predsjednik države Ivo Josipović u ime svih njih s Markova trga i Pantovčaka deklamirao: »Došli smo da još jednom pokažemo jedinstvo Hrvatske u sućuti prema stradalnicima. Oni koji su bol i tugu i osjećaj pijeteta zloupotrijebili za dnevnu politiku, učinili su da i Vukovar postane mjesto podjele, onako kako to nikada prije nije bio.«

 A  da je sve u Vukovaru bilo jedinstveno, jedno i jedino, pa tako i ona »jedna jedina kolona« koju je uspio uočiti, posvjedočio je Tomislav Karamarko, šepireći se u toj »jednoj jedinoj koloni« i pršteći od zadovoljstva zbog osjećaja nepodijeljenosti što ga je podijelio sa samim sobom: »Ovdje nema podjela. Tu je 80 do 100 tisuća ljudi. Ne bih danas o politici, trenutačno se osjećam kao na misi.« Pri istom je jedinstvenom zaključku ostao i dan poslije, kada je izjavio: »U Vukovaru je bila samo jedna kolona sjećanja. Imate kolonu od 100 tisuća ljudi sakupljenih iz cijele Hrvatske i samih Vukovaraca, i imate skupinu državnog vrha, koja je malobrojna. Ono što mogu reći je da mi je žao što i oni nisu bili dio ove velike kolone. To mi je doista žao, ali dogodilo se kako se dogodilo.«

 Dok je Blaženko Zelić, pukovnik Četvrte gardijske brigade, u koloni sjećanja novinaru Slobodne Dalmacije izjavljivao kako je »Vukovar ujedinio hrvatski narod«, istu nam je stvar iz studija HTV-a uživo i mrtvo ozbiljno tumačio Zdravko Tomac. Ako netko nije shvatio o kojoj se stvari radi, neka na internetu pogleda emisiju na zahtjev i neka iz Tomčevih riječi da se »u Vukovaru opet pokazalo jedinstvo hrvatskog naroda« sam zaključi da to nije stvar ova ili ona, nego stvar naša, jedna i jedinstvena. I neka usput donese i jedinstven zaključak zašto je glavni naslov Večernjakova specijalnog izvještaja iz Vukovara glasio: »Ne podjeli!«

Ako stvari s tom našom stvari, jednom i jedinstvenom, doista stoje tako kako svi gore citirani govore da stoje ili da bi trebale stajati, onda je krajnje vrijeme da u ovoj zemlji izađu novine koje će na naslovnu stranicu staviti naslov »Da podjelama!« Jer ovu zemlju, suočenu s orkestriranom ucjenom da mora biti jedinstvena na način koji diktiraju politički šverceri pijetetom i trgovci ratnim žrtvama, još samo podjele mogu zaustaviti na putu prema ostvarenju kleronacionalističkog projekta o katoličkoj talibanovini.

 Podjele o kojima ovih dana svi govore kao o žalosnima i opasnima, nisu ni žalosne ni opasne. Žalosno i opasno bi bilo da ih uopće nema. A još žalosnije i opasnije će biti ako te podjele ne postanu izraženije i zaoštrenije, ako pučanstvo ove zemlje ostane ovako nedovoljno razjedinjeno i nedostatno podijeljeno po temeljnim pitanjima ljudskih prava i sloboda, ako se tom proklamiranom jedinstvu kakvoga nema ni u Sjevernoj Koreji ne suprotstavi glasnije i otvorenije.

 Zagovornicima bespogovornog jedinstva treba jasno reći da nismo jedno i da nikada nećemo biti jedno te isto s onima koji su Vukovar pretvorili u hrvatski Gazimestan, sa stožeraškom paramilicijom koja sebi dopušta da bilo kome u deklarirano slobodnoj zemlji sprječava slobodan prolaz ulicama, s nasilnicima koji se umjesto balvanima služe kvazipijetetskim lampionima, s bojovnicima i bojovnicama tamjan-revolucije, simbolički natopljene sluzavim kičem zapaljenih svijeća što ih ustvari potpaljuju piromani iz sjene, da bi potom neronski uživali u prizorima puštanja voska na pašu.

Svima njima treba sasuti u lice da nismo jedno i da nikada nećemo biti jedno te isto s onim pravovjernicima nacionalnog jedinstva i zajedništva koji su u Zadru razlupali prostorije Knjigozemske u kojima se okupljaju ljudi drugačiji od njih, ljudi koji se za radikalne društvene promjene bore kulturnim i antipolitičkim otporom. Nikada nećemo biti jedno te isto s razbijačima koji su na zidu Knjigozemske ostavili svoje tragove: svoje kukaste križeve, svoje omiljeno ustaško slovo, svoje »pijetetske« grafite »Vukovar« i »Škabrnja«.

 Sve što se u zemlji gdje ne znaš što više ubija – njihov obogotvoreni rat ili njihov praznorječivi mir – još ima reći na tu temu, stalo je u nekoliko stihova veličanstvene poeme Marka Tomaša posvećene Venediktu Jerofejevu i objavljene prije nekoliko mjeseci u knjizi »Bulevar narodne revolucije«: »… rat uzima žrtve i u mirnodopskim vremenima, / Danak se plaća u dostojanstvu i ljudskosti. // Zbog toga ja pišam na njihov rat / i poserem se na njihov mir.«