Milenko A. Perović: Ulice fašizma

Tekst je posvećen antifašistima zatočenicima nacističkog koncentracionog logora Osnabrik

Bio je Dan borbe protiv fašizma i antisemitizma. I treba ga obilježavati. Naci-fašizam i njegovi najbliži rođaci antisemitizam, ultranacionalizam, krajnja desnica, iredentizam i šovinizam nijesu minule povijesne pojave. Oni su bestijalnost prerušena u ideologiju. Zavode ljude i narode smrtonosnim prividima lakoće rješavanja svih problema modernih društava i „kulturom“ animalno simplificiranih pogleda na svijet. Naci-fašizam je živa potencija čak i u društvima visokog demokratskog stabiliteta, dijelom kao ideologija marginalnih slojeva, dijelom kao moćna iluzija o načinima postizanja organskog društva, dijelom kao potonje sredstvo plutokratske odbrane sistema.

Piše: Milenko A. Perović, Pobjeda

Evo bizarnog primjera. Vlasti njemačkog grada Goslar i Donjoj Saksoniji sad su maknule ime Adolfa Hitlera sa spiska svojih počasnih građana. U Njemačkoj i Austriji bio je počasni građanin preko četiri hiljade naselja. Sila poslijeratne denacifikacije naćerala je većinu da mu oduzmu to zvanje. No, biće da on i dalje oficijelno u još ponekom gradu važi kao uzor građanske vrline. Važio bi i u Goslaru da nije bilo žestokog pritiska partije Ljevice (Die Linke). Gradska vlast sofistički se pravdala što monstruma nije odavno „raščinila“. Tobože, Hitler je samoubistvom samoga sebe ukinuo kao počasnog građanina. Tom bijedom od argumenta gradski oci Goslara više su otkriti, no što su uspjeli sakriti. Pokazali su do koje je mjere fragilna antifašistička kultura Njemačke, decenijama građena žestokom denacifikacijom. Očito, ni ona nije uspjela iz duša, misli i djela mnogih ljudi izbrisati tajnu ljubav, simpatije i privrženost nacističkom zlu i njegovim starim i novim nosiocima. Dok veliki kapitalistički stroj funkcioniše bez većih teškoća, potencija toga zla može se držati pod kontrolom i pomalo puštati s lanca. Ako i kad zatreba! No, stari helenski filozof Heraklit upozoravao je sugrađane: ,,Ne ostavilo vas bogatstvo, Efešani, da se ne bi razotkrila vaša pokvarenost!“

Oslobođenje sila društvene destrukcije u godinama raspada Jugoslavije pokazalo je mjeru potencije naci-fašizma i njegovih najbližih rođaka. Slom socijalizma manje je dao krila privrženicima liberalizma i demokratije, a više ideološkim nasljednicima ustaša i četnika, te srodnih kvislinških i profašističkih formacija. Tzv. tranziciju su oni shvatili ne samo kao veliku amnestiju za sve strašne zločine koje su njihovi ideološki uzori počinili u Drugom svjetskom ratu, ne samo kao veliku rehabilitaciju njihovih zlikovačkih ideologija, nego i kao prihvatljivi ideološki koncept za ,,modernu“ organizaciju svojih država. Crna Gora je – srazmjerno manje od drugih jugoslovenskih republika – ośetila silinu htijenja istorijskog revizionizma, rehabilitacije naci-fašizma i zahtjeva za organizacijom društva po njegovim ideološkim uzusima. Juče je to bilo kad su neočetnici šćeli strpati Crnu Goru u ,,Dušanovo carstvo“ i podizati spomenike četničkim zlikovcima. Već danas se zaklinju u antifašističke vrijednosti Evrope. Od njihovog Judinog poljupca crnogorski antifašizam može se samo razgubati! Ako te neočetničke ,,antifašiste“ zapadne zgoda, viđeće im se stara i prava ćud. I ovako ne prođe dana da neđe ne izbuše Crnu Goru kao sir!

No, i to se može smatrati velikim napretkom u poređenju s fascinacijom naci-fašizmom u komšiluku. Zapadni Mostar i Banja Luka su mjesta prikladna za poređenje. U Mostaru postoje ulice Vokića i Lorkovića, Mila Budaka, Jure Francetića, Blajburških žrtava, kardinala Stepinca etc. Ko su ti zaslužnici? Ante Vokić je bio ustaški krilnik (brigadni general) i ministar u NDH. Mladen Lorković je u NDH bio ministar vanjskih, kasnije unutrašnjih djela. Hitler ga je odlikovao Velikim križem njemačkog orla s lentom. Njih dvojica su šćeli izvesti fingirani puč, okrenuti se protiv Njemaca, preći na stranu Saveznika i tako ,,spasiti“ fašističku marionetsku državu kad naci-fašizam propadne u Silama Osovine. Pretpostavlja se da je Pavelić kreirao ,,urotu Vokić-Lorković“ očekujući iskrcavanje Saveznika na Balkan. Kad se to nije desilo, obavijestio je Njemce te uhapsio i kasnije dao ubiti ,,zavjerenike“. Drugi ustaški egzemplar sui generis je Jure Francetić, osnovač i zapovjednik zlikovačke ustaške ,,Crne legije“, pukovnik i vojni komandant ustaške Bosne i Hercegovina. Organizator je i učesnik u masovnim pokoljima i deportacijama Srba i Jevreja. Pavelić mu je posmrtno dao čin krilnika, a Hitler Željezni križ. Treći ustaški egzemplar je Mile Budak, književnik, advokat, žurnalist i ideolog ustaštva. Bio je na važnim funkcijama u NDH. Nazvan je ,,ministrom kulture s automatom“. Pripisuju mu se riječi izgovorene u ljeto 1941. godine da treba ,,ubiti trećinu, prognati trećinu i obratiti u katoličanstvo trećinu Srba“. S ostalim članovima ustaške vlade osuđen je i strijeljan u Zagrebu 1945. godine. Od devedesetih godina pokušavaju ga rehabilitirati. Posebna su priča tzv. Blajburške žrtve i kardinal Stepinac. Njihove zasluge zaslužuju posebnu studiju.

Da ne zaostane za zapadnim Mostarom, Banja Luka je svojim četničkim egzemplarima dala ulice. Prvi je Dragiša Vasić, književnik i advokat, potpredśednik Srpskog kulturnog kluba, ideolog četništva i etničkog čišćenja. Tek u aprilu 1945. godine napustio je vođu Dražu Mihailovića. Po jednoj verziji ubili su ga ustaše u Lijevča polju, po drugoj partizani su ga osudili na smrt i strijeljali u Banja Luci. Drugi četnički egzemplar je Rade Radić, četnički vojvoda u pokretu Draže Mihailovića, saradnik Njemaca i ustaša. Suđeno mu je zajedno s Dražom Mihailovićem. Osuđen je na smrt, strijeljan u Beogradu. Pravdoljubivo sudstvo države Srbije rehabilitovalo ga je prije nekoliko godina.

Foto: Nina Sean Feenan