Milenko A. Perović : Miloševićevi puleni

Povezani članci

• Dodikova igra gubitničkom kartom
• Caru treba novo ruho, a ne zakrpa!
• Bilježnica Robija K.: Komverzija na euro
• Boris Dežulović: Milanović je u Mostaru rekao i uradio isto što bi rekao i uradio Franjo Tuđman da je živ
• Radomir Lazić: Očigledno
• Tomislav Jakić: I DOKLE TAKO?

Dio parlamentarne i novokomponovane vanparlamentarne opozicije naumio je da pomrsi konce sadašnjoj vlasti na predstojećim izborima. Sad su i sebe nadmašili mudrinom izbora svojih kanjoša za megdan s vladajućim furlanima. Ako u međuvremenu ne dođe do „epohalnih” obrta, za dvoboj spremaju tri Miloševićeva pulena, tj. pitomca.

Dvojica su i faktički bili njegovi puleni. Iako je u svoje vrijeme bježao od njegove dugačke pušte, treći je svojim djelima potonjih godina postao Miloševićev pulen dobrovoljnom, naknadnom i vrlo isplativom samoregrutacijom. Šta je grdno što su bili ili postali Miloševićevi puleni? Šta je bit Miloševićevog režima.

Kao politički fenomen njegov režim je imao bitna obilježja klasičnog režima lične vlasti. Izrastao je iz antikomunističkog, nacionalističkog i tranzicionog populizma. Nije slijedio nikakvu ideologiju pa je mogao manipulisati svim ideologijama. Nije bio ni socijalistički ni antisocijalistič – ki, ni kapitalistički niti antikapitalistički, ni nacionalistički niti antinacionalistički, ni tranzicijski niti antitranzicijski.

Njegova jedina implicitna ideologija bio je makijavelistički sistem podmuklog, bezobzirnog i zlikovačkog vladanja koji nije držao do bilo kakvih obzira ni moralnih ili političkih načela. U njemu se nije prezalo od činjenja individualnih i masovnih zločina i nasilja u svim oblicima, beskrajnog propagandnog manipulisanja, laganja i konstruisanja potemkinovske slike zbiljnosti.

Vlast je izvirala iz volje vlastodršca, legitimirala je sebe istom tom voljom i jedinu svrhu je imala u očuvanju te volje. Iz nje je proizlazila cjelokupna klijentelistička piramida vlasti kao sistem štićeničke poslušnosti koja se nagrađuje odgovarajućom participacijom u političkoj moći, otimačini nacionalnih bogatstava i pljački suśednih naroda. Cinizam je činio „duhovno” načelo Miloševićevog režima lične vlasti.

Sadržaj mu je „krasila” potpuno razorenost normalnih političkih, moralnih, pravnih, ekonomskih i kulturnih vrijednosnih odnosa, bestidno gaženje po ljudskim sudbinama, trijumf duhovne bijede, apsolutni gubitak svijesti o ljudskom dostojanstvu. Njegov je javni druš tveni prostor činilo blatnjavo i krvavo vašarište na kome su legalizovane sve nervne bolesti. Nikakve svrhovite organizacije društvenog života taj režim nije imao!

On se šegačio s nacionalizom, socijalizmom, liberalnom demokratijom, parlamentarizmom, slobodom medija i ljudskim prvima. Njegova jedina i sumanuta lozinka bijaše: „Ne može nam niko ništa, jači smo od sudbine”! Rodila ga je politikantska parvenijska filisterija degenerisanog kadrovskog sistema tzv. poznog socijalizma. Njeni puleni čekali su svojih pet minuta vlasti da ižive bonapartističke snove malih partijskih aparatčika rasprostrtih od kumrovačke škole i opštinskih komiteta do univerziteta, književničkih udruđenja, armije i diplomatije. Kada sve hulje društva krenu u marš na vrhove vlasti, onda je zakonomjerno da sebi za gospodara isture hulju nad huljama!

Takav „politički” materijal, poveden i legitimiran teškim nervnim oboljenjima Srpske akademije nauka , Srpske pravoslavne crkve, Udruženja književnika Srbije i vojno – bezbjednosnih struktura tzv. JNA, mogao je slijediti samo potpuno izvitoperenu percepciju zbiljnosti. Ona je bila jedina inspiracija i hrana političkom diletantizmu Miloševića i njegove klijentelističke kamarile.

Njegov režim lične vlasti od početka do kraja bio je bez ośećaja bilo kakve odgovornosti za bilo šta što je činio bilo kome i bilo kada! Razaranje Jugoslavije, započinjanje i gubljenje četiri rata, strahoviti zločini i progoni naroda u tim ratovima, upropaščivanje miliona ljudi, ekonomsko, kulturno i duhovno uništavanje naroda itd. itd. ni do danas nije dobilo potrebnu mjeru ocjene odgovornosti. Eto, iz toga političkog i duhovnog nasljedstva pokušavaju danas da se odnjive novi politički pulenski đuturumi za ”demokratizaciju” Crnu Goru!

Jedan je bio Miloševićev ambasador u Rimu, a drugi Miloševićev general. Treći, glavni „medijski magrat” Crne Gore, otišao je u četnike poslije Referenduma, a danas sebe vidi kao crnogorskog Miloševića iz śenke! Naravno, ne zaboravljamo (!), i dio onih koji danas vladaju Crnom Gorom bili Miloševićevi puleni. Bili su to relativno kratko, brzo su shvatili bit Miloševićevog re- žima i, što je najvažnije, bez kapi prolivene krvi stvorili su nezavisnu Crnu Goru.

Kad se slegnu sadašnje strasti i pizme, možda će se moći objektivno sagledati vrijednost toga nevjerovatnog poduhvata. Dok je Miloševićev general, sadašnji kritički demokrata koji se nikad nije ozbiljno „ogradio” od svoga nekadašnjeg gazde, ostvarivao dijelove plana za davljenje Bosne, oni su vrtali crnogorske rezerviste s Banije.

Dok je ambasador, takođe sadašnja demokratska „frontovska” nada, nikad uvjerljivo distancirana od Miloševića, u vrijeme bombardovanja po talijanskim televizijama branio Miloševićevu zlikovačku „politiku” na Kosovu, oni su spasavali kosovske Albance od te „politike”. „Medijskog magnata” su, čuvajući ga za śemena neke nove demokratske Crne Gore, spasavali u gepeku auta do Ćilipa da ga Miloševićevi zlikovci ne ubiju. A on se lijepo odužio i njima i Crnoj Gori kad se stavio u službu Miloševićevih nasljednika i miloševićevske politike prema Crnoj Gori.

Zbog njih samih, a i zbog Crne Gore, valjalo bi preporučiti Miloševićevim pulenima da slijede jedinu ljudsku želju koju je on ikad javno izrekao. Unučad za ruke – pa u šetnju!