Milan Pekić: Sloboda je rođena u ustanku, nije nostalgična fikcija

Izdvajamo

• Slava palima! Žive pozivam na razmišljanje pitanjima: Da li su istinski slobodari dali živote uzalud? Da li ste gladni i žedni slobode? Ili se, zaista i ne zna šta je to? Odgovorite sebi. Dobro bi bilo čuti i glasan odgovor. Na volju...

Povezani članci

• Marjan Hajnal: Izdaja
• Prekinuta rasprava o sudbini Hastahane: Kako načelnik Ajnadžić montira javne rasprave
• Boris Dežulović: Milanović je u Mostaru rekao i uradio isto što bi rekao i uradio Franjo Tuđman da je živ
• Boris Dežulović: Korisno znanje
• Vjerice, bijednice, prepoznaješ li monstruma u sebi?
• Tomislav Klauški: Znamo kako će ovo završiti

Piše: Milan Pekić

(Poruka namjerno upućena na kraju ovog dana. A otišla SABNOR-u BiH, Predsjedništvima BiH i Federacije, pojedinim medijima,  istaknutim antifašistima i javnim radnicima)

Podsjećam, a ima i, mojih, starijih drugarica, drugova, poznanika, prijatelja, sa istim sjećanjem, 27. juli 1941, nosio je i imao je, još u osvitu, nagovještaj slobode.
I, zaista, rodili su je i iznijeli, donijeli, teškom mukom njegovali, hrabri, svjesni, narodni, pa, u vođstvu, i crveni…
Slobodu smo imali, slavili je, uživali u njoj!
Gotovo pet decenija…
Može li se za ovogodišnji 27. juli, ali i za sve dane s tim nomenom, sahranjivane i sahranjene u prošlom, ograničenom na minulih, već proteklih  dvadesetak godina, reći, prosuditi, pa i tvrditi da su na tragu onih slobodara?

Da su današnji nosioci želje za slobodom brojni?
I svjesni?
Da razumiju 27. juli? Antifašizam?
Da s razumijevanjem sebi daju epitet antifašiste?
I da je antifašizam snaga današnjice?

Nekako mi izgleda da nekakva žalostiva podsjećanja na sve dane ustanka naroda ove države, proklamirana i antifašističkim, negdje od sredine osamdesetih prošlog vijeka pate od malokrvnosti, od samrti, od bojažljivosti, neidejnosti, nerazumijevanja i nepoznavanja.
Zar ne bi sva (ne)događanja, pa nereagiranja, onda predaje i, na kraju, nova prolijevanja krvi,  trebalo izjednačiti sa veleizdajom? Nikako slobodom.

Zar je ovo što imamo – sloboda?
Ona se, kroz prozore obitavališta ne vidi! Ni u svijesti i djelu žitelja, potlačenih ili vladajućih, svejedno.
Ne sja.
Mada, mnogi, ovo vrijeme nazivaju demokratskim.

Ipak, vidim onaj 27 juli iz 1941.
Ne na javi. Snovi su mi obasjani slobodarskim plamom s brda i visovima ove zemlje.
Podsjećam na one vatre što su gorjele slobodom, pjesmom, ljubavlju. S usana i na usnama. U srcu.

Slava palima!
Žive pozivam na razmišljanje pitanjima: Da li su istinski slobodari dali živote uzalud? Da li ste gladni i žedni slobode? Ili  se, zaista i ne zna šta je to?
Odgovorite sebi. Dobro bi bilo čuti i glasan odgovor. Na volju…

Od mene, onima što razumiju i znaju, namjerno, već je napomenuto – na isteku ovog dana:

Smrt fašizmu – buđenje narodu!