Messi vs Ronaldo

Izdvajamo

• Kroz ove dvije sjajne figure: Argentinca Leo Messija i Portugalca Cristiana Ronalda, mogli smo prepoznati mnogo toga važnog, neodoljivog i poučnog. Nije to bila nevjerovatna priča samo o ova dva “fudbalska genija” nezaboravna priča o njihovim sudbinama i porukama već tu je, iskreno vjerujem, utjelotvorena još jedna druga, velika priča koja će tek kasnije dobivati svoj pravi značaj i oblik.

Povezani članci

• Znanstvenik Hasanbegović Zlatko
• »Šta je učinio Bog«
• Basara: Produžetak Crvenog Bana političkim sredstvima
• Dragoj premijerki J.K.: Jaco, Jacice, Jacičice!
• Zločin iz mržnje uskoro u Krivičnom zakonu Federacije BiH!
• Daily Mail otkrio cijenu za koju će City pustiti Edina Džeku

Foto: Shaun Botterill/FIFA/Getty Images

Kod nas postoji jedna dobra kovanica “stari vuk”. Godine kada ste još snažni, aktivni, slavni… kada još možete… ali, godine kada, nekako, tiho nestaje energija, kreativnost, inspiracija, kada tijelo šalje signal da ne može kao prije. To su godine kada ste već sabrali mudrost života, vještinu, igru, iskustvo i, kada već birate kako će te okončati karijeru; vrijeme kada imate izbor: ili, da se mudro prilagodite zakonima prirode, da odigrate svoju zadnju igru, svoj zadnji tango, maestralno, pobjednički, slavodobitno ili, da povjerujete kako možete zanemariti sve te ožiljke godina, zavaravati se kako još možete igrati svoju igru, plesati svoj tango, da ste još u najboljim i najsjajnijim godinama karijere, nastaviti da živite sa opsesijom vječne mladosti, snage i slave… i, da vjerujte da tako dolazite do trona i besmrtnosti.

Veliki opus fudbalskog prvenstva u Kataru, posebno, onaj njegov završni dio, ostat će upamćen po dramatičnom okončanju dvije velike fudbalske karijere koje se, u dobroj mjeri, ovom Finalu dale obol do sada najboljeg, najgledanijeg, najuzbudljivijeg u povijesti svih svjetskih prvenstava.

Kroz ove dvije sjajne figure: Argentinca Leo Messija i Portugalca Cristiana Ronalda, mogli smo prepoznati mnogo toga važnog, neodoljivog i poučnog. Nije to bila nevjerovatna priča samo o ova dva “fudbalska genija” nezaboravna priča o njihovim sudbinama i porukama već tu je, iskreno vjerujem, utjelotvorena još jedna druga, velika priča koja će tek kasnije dobivati svoj pravi značaj i oblik.

Sudionici smo svijeta u previranju, prekomponovanju, preimenovanju, živimo životima nesigurnog i krhkog svijeta u kojem se ogorčeno hrvaju dva, međusobno oprečna načela života, dva oprečna razumijevanja i dvije različite filozofije liderstva, dva poretka, dva sistema vrijednosti.

Leo Messi i Cristiano Ronaldo do prvenstva u Kataru osvojili su i postigli sve što se moglo osvojiti i postići. Oni su kroz duge godine vlastitih karijera, Ronaldo u Britaniji, Messi u Španiji, pobrali sve aplauze i osvojili uglavnom, svu slavog ovog (fudbalskog) svijeta. Međutim, za svakog od njih ostalo je ono posljednje, zadnje, najveće priznanje – zlatni pehar pobjednika, stepenica na tronu svjetskog fudbala. Ostao je onaj zadnji san –  postati najbolji, popeti se na Olimp i postati “besmrtan”.

To što je učinilo trijumf reprezentacije Argentine posebno velikim i nezaboravnim nije bila samo sjajna kulminacija karijere njihovog kapitena već i Messijeva pobjeda, pobjeda stila “starog vuka”, pobjeda sabrane mudrosti, pametne igre, pobjeda “igre poznavanja granica”. Messi je sa svojih 35 godina starosti dakle, već u svojim “zrelim” i poznim godinama života slavnog igrača na svjetskoj sceni, odigrao tih 120 minuta sa Francuskom, znalački, maestralno, on je znao sebe čuvati, nije ulazio u oštre duele, štedio je snagu, kontrolisao igru, u najkritičnijem trenucima ostao smiren, “lukav” i znao kako “ramenima varati, driblati” kako iz penala smireno, u trenucima bijelog usijanja na stadionu, zabiti golove, kako recimo, oko sebe okrenuti sjajnog reprezentativca Hrvatske Joška Gvardiola pripremiti gol za Alvareza… kako prebaciti kroz noge u meču sa Holanđanima…

Leo Messi, kao neki naš stari kovač, oličenje je one vrsta karijere koja zna svoje prirodne granice, koja zna kako  pametnom igrom doći do završnice i kako bez duela i grubosti postići svoj krajnji i najviši cilj života.

Na suprotnoj strani stajao je Portugalac Cristiano Ronaldo, 37 godina. Velik, sjajan, strijelac 118 golova za reprezentaciju Portugala od 2003. godine. U ovim poznim godinama karijere, u dramatičnom meču sa nadahnutim i borbenim Marokom, Ronaldo je igrao sa uvjerenjem kako se cijela reprezentacija okreće oko njega, kako on može još da nosi igru cijelog tima, da bude taj neizbježni centar i graditelj igre cijele ekipe. Čarobnjak na terenu. Želio je da igra kao da je još u dvadest i nekim godinama, ulazio u oštre duele, faulirao i nije štedio niti sebe, niti protivničke igrače. Nije se ustručavao sudije, galamio i ponašao se nadmoćno.

Ali, na kraju ove šokantne utakmice u kojoj je Portugal poražen sa 1:0 od autsajdera Maroka, rijetke utakmice koja je na noge podigla cijeli svijet, vidjeli smo ga u jednom očajnom izdanju, u slikama koje nikada nismo mogli ranije zamisliti – “legenda koja plače…”

Niko neće zaboraviti one trenutke kada po završetku ovog “historijskog” meča Ronaldo ignoriše ili drsko odbija pružene ruke igrača Maroka, kako hitro napušta saigrače na stadionu koji su šokirani i duboko pogođeni izgubljenom utakmicom i, kako sa suzama u očima bježi put svlačionice. Šampion, ikona od 2003. godine, nepobjediv, nenadmašan…Kakav trenutak života!

To je bio tužan kraj jedne velike karijere. Kraj snova jednog slavnog fudbalera koji je svaku dramatičnu minutu utakmice živio sa opsesijom i uvjerenjem – “Ja sam neizbježan”, “Ja sam u najboljim godinama”, “Još sam dovoljno brz”, “Još mogu iznenaditi”, “Neuhvatljiv sam”.

I, što možemo sada reći dok se još prašina nije slegla. Ronaldo je zapravo, prava slika lidera ovog svijeta. Duboko narcisoidan, opsjednut vlastitom veličinom i značajem, uvjeren u neprolaznu snagu i mladost, odgojen kao fakin za kojeg ne važe pravila igre ili fer-play; odgojen tako da za njega ne postoji poraz, da se njega ne tiču zakoni prirode, ne važi razumijevanje i solidarnost sa igračima, da ga vodi lažni fetiš o njegovom “vječnom vremenu”, Cristiano Ronaldo je pokazao svu bijedu filozofije na kojoj ovaj svijet danas počiva i iz koje crpi svoju ideologiju. Slika slavnog i narcisoidnog Ronalda u suštini je samo prava kopija svih ovih brutalnih lidera, razuzdanih novcem i slavom, koji preziru javnost, psuju, bezobzirno fauliraju, koji vjeruju da njihovo nikada neće proći i kako su oni tobože, stalni, nezamjenljivi i vječni.

Njegova slika stoji na dijametralno suprotnoj strani od slike “starog vuka” Leo Messija koju prožima mudrost, promišljenost, poznavanje pravila igre, taktika, kontrola, zahvalnost i solidarnost.

Leo Messi i Cristiano Ronaldo su dva stila života koja se hrvaju u areni našeg doba. Rezultat ovog ogorčenog hrvanja prilično je neizvjestan. Ali, ima nešto optimistično u svemu tome.

To je plač i bijeg slavnog Cristiana Ronalda u svlačionicu. I ovaj trijumf “starog vuka” Lea Messija.