Mendela pred mojim vratima

Povezani članci

• Esad Bajtal:Ekstremističke ideologije su nastavak rata drugim sredstvima
• Donatella Di Cesare: Evropa kao protagonist mira
• Haris Ljevo: Hrabra Štefa predstavlja one vrijednosti koje ovo društvo prezire
• Kurspahić: Ni 100% BiH, ni samostalna Srpska
• Nobelovac Dobrica
• Heni Erceg: Povijest spiskova

Za E.K.

Tek što sam napustio opkoljeni grad,

na vrata majčinog doma pokucao plav, nabijen muškarac

u maskirnoj uniformi.

“Je li Vam sin kod kuće?”

Noge su mi se odsjekle, pričala docnije mati.

Pitao jesmo li dobro,

je li nas ko dirao,

krećao,

maltretirao.

(U čaršiji i okolo, tada, mnogih tužnih priča:

granate, krv, snajp, i nož,

zlo, zlo. ZLO! – posvuda.)

Kad mati,

vazdan na suzi laka,

stade da plače,

na čudnome licu –

isturene jagodice i bokserski nos,

a vazdan žive, “mekane” oči! – sinu mrvičak osmijeha:

“Neka, bako, bogati! Evo, zapali.”

Nije je mogao, moju žmaračicu, bolje počastiti,

moj hrabri drug,

ratnik sa Kobilje Glave.

Ispili oni tako,

jednu, pa drugu ječmenušu,

fildžan viška, dobardan za namjernika,

tajni grb moje zemlje što u blato fašizma,

k’o u grob od guste ilovače tone

kad je ovaj svugdje,

osim na Balkanu,

debelo poražen.

I rastali vrelo,

k’o da se znaju bukadar godina!

Tri dana poslije prestalo je pucati.

On joj je donio mir,

taj čudni Mendela pred mojim vratima.

Jedne smo večeri ovoga ljeta,

pod vedrim nebom Boračkog,

sa šakom dobrih ljudi,

opet žestoko pili,

kao nekada.

Prevarilo me vino komšijsko.

Čuv’o mi leđa, i tada,

kad posrnuh,

umalo ne padoh na očevim basamacima.

Položio, potom, u postelju,

pažljivo,

kao mati kad bepče u zipku spušta,

da joj ne prokmekne.

Da san mu ne razbije,

u param,

i u parčad.