Marko Vešović: O moralu balkanskih kruvetina

Povezani članci

• Faris Šehović: SDA moralna policija na studentima trenira strogoću
• Esad Bajtal: U BiH su i kontejneri prazni
• Tomislav Marković: Teroristički Dan žalosti
• Institut za urbanizam i kriminal odlazi u stečaj
• Hrvatska predsjednica, premijer i ministar obrane igraju se rata
• “Uvod u waldorfsku pedagogiju” , promocija drugog, dopunjenog izdanja

Pročitao sam u e-Novinama odličan tekst Samira Šestana pod naslovom Kad Orke morališu o medijskom linčovanju Slobodna Vaskovića. Htio bih da činjenično potkrijepim njegove najvažnije tvrdnje.

Bošnjaci koji na krst razapinju Vaskovića nikad nisu imali ni jednu primjedbu na višegodišnje prisustvo Novaka Kilibarde u Sarajevu. Onoga koga je Dabić odlikovao Njegoševim ordenom. Onoga koji je, iza pada Srebrenice, u Pobjedi izjavio da je oslobođena. Onog čiji su jurišnici učestvovali u srebeničkom genocidu.

Onoga koji je uoči predratnih izbora rekao: “Na srpske teritorije se ucijepio islam koji takođe traži svoj šićar”. Crn Gora, dakle, muslimanima nije domovina nego se u njoj, kao u “najuzvišeniju tačku srpstva”, “ucijepio islam”, zato je ta “tačka“ s istoka “izložena fiksacijama“, a potonja riječ koja je dokaz da se guslar razumije u psihoanalizu veli da je njom istok opsjednut, bolesno preokupiran.

Onoga koji je u Pljevljima tražio rušenje Husein-pašine džamije a muslimanima pokazivao put za Stambol i huškao “ekstremni dio svog članstva da minira muslimanska groblja po Crnoj Gori”, kako piše Šeki Radončić.

Onoga koji je 1991. napao Liberale kao crnogorske ustaše: “Poziv na demilitarizaciju Crne Gore upravo je poziv na izdaju koju očekuju hadezeovski istomišljenici u Crnoj Gori, na Kosovu i Metohiji. Stegnuti vojnu obavezu avnojevskim granicama Crne Gore, znači ponuditi Boku kao plijen Franji Tuđmanu, zapostaviti činjenicu da se planira muslimanska autonomija Sandžaka”.

Onoga koji je o Izetbegoviću pred rat govorio: “Turska opet govori o svojim prostranstvima od Kineskog zida do Jadrana. Gospodin Ozal i gospodin Izetbegović oblače samo evropsku nošnju, ali ne izbijaju iz glave misao o islamskom, odnosno turskom komonveltu“.

Onoga na čiju je inicijativu sazvana Podgorička skupština koja je proglasila nevažećim potpis koji je Bulatović u Hagu stavio na Karingtonov predlog o mirnom razdruživanju jugoslovenskih republika, što je omogućilo Slobine osvajačke pohode na “secesionističke” republike.

Onoga koji je u julu 1990. na predizbornom skupu SDS-a u Bijeljini pokazao prstom džamiju, daleku pedesetak metara od bine, i viknuo u mikrofon: “Braćo Srbi, treba pod hitno neutralisati onu raketu. U našoj državi nema mjesta za ovakve objekte”. Svjedok: sarajevski advokat Duško Tomić, Srbin iz Bijeljine. Kili pred rat predlaže ono što će se u ratu desiti 900 puta: lansiranje islamskih “raketa” u nebo.

Kilibarda, pre kajanja

Photo: ekonomist.rs

Onoga koji je Izetbegovića svrstao u “raskolnu četvoricu”: Tuđman, Kučan i Gligorov i Izetebegović Jugu su razbucali ko krme mastan džak, mada je beogradski pravnik Srđa Popović analizom nepobitno dokazao da je SFRJ ukinuta Miloševićevim Ustavom Republike Srbije od 28. decembra 1990.

Onoga koji je u Izetbegoviću vidio Homeinija: “Riješenost Rusije da uguši separatističko-muslimansku pobunu u Čečeniji višestruko se prelama i preko bosansko-hercegovačkog vjerskog rata. Od izbijanja ratnog sukoba u Bosni nikad hrišćanska Evropa nije osjetila mogućnost islamsko-fundamentalističke sinhronizacije osvajanja novih prostora. Postizanje dogovora među islamskim državama da se moralno i novčano mudžahedinski pomažu sve islamske pobune jesu činjenice koje opominju hrišćansku Evropu da bi uspostavljanje islamske države na Balkanu, po zamisli Alije Izetbegovića, bilo opasno za tu istu hrišćansku Evropu”.

Onoga koji je u Startu rekao se od JNA “moglo uzimati oružja koliko god je ko htio”, ali je pošteno prećutao da je tim oružjem snabdijevao Narodnu stranku. Inače, svoje učešće u klanju sveo je na verbalni delikt i vjeruje da se može kajati što je jurišnike naoružavao i govorima napaljivao da to oružje upotrijebe protiv Hrvata i Bošnjaka. Doduše, u BiH ih je slao s uputstvom da ne upotrebljavaju vatreno oružje dok se ne ukaže povoljna prilika za to, da radi upozorenja pucaju u meso, a najstrože mjere preduzmu samo ako Bošnjaci odbiju nestati dobrovoljno, ali da kolju u tolerantnoj i demokratskoj atmosferi.

Onoga koji za genocid u BiH okrivljuje međunarodnu zajednicu, srpsku crkvu i Njegoša, pa se pitam je li na paljanskoj olimpijadi od Dabića dobio Njegoševu medalju za troskok ili za bratsku pomoć koju mu je nesebično pružio u ratu koji danas zove “genocidnim”?

Onoga koji u podgoričkom Indeksu veli: “Da li je trebalo da ostanem rigidno tvrd kao s početka i da i sada kažem da bi trebalo ići i nanovo paliti Konavle, rušiti Dubrovnik, ubijati Muslimane i sva ona nepočinstva raditi”. Ne bi! Dosta je što je u ratu vikao da treba ubijati muslimane, paliti Konavle i rušiti Dubrovnik. Sad Konavle i Dubrovnik čuva hrvatska vojska a trupe NATA su stacionirane u BiH i Kili bi bio veća blesa no što jest ako bi opet zagrmio: “Ubijajte muslimane, palite Konavle, rušite Dubrovnik!” Kili nije genocidan stvor nego je takav bio program njegove stranke, kako reče onaj aforizam.

Ali ne samo da Bošnjaci koji Vaskovića rapinju na krst protiv Kilibarde nisu guknuli ni jednu nego je crnogorski Šešelj u Sarajevu bio srdačno primljen i srčano branjen.

Akademik Muhamed Filipović, koji je Kilibardu proglasio “mudracem” i krupnim bošnjačkim dostignućem, tj. dokazom da Bošnjaci “od neprijatelja umiju sebi napraviti prijatelja”, stavio je svoj potpis na pismo Branku Lukovcu, ministru inostranih poslova Crne Gore, ponukano “saznanjem da gospodinu Novaku Kilibardi u maju ove godine ističe dvogodišnji mandat šefa Trgovinsko-informativne Misije vlade Crne Gore”. Potpisnici pisma, koji su došli do zaključka da bi u ovom trenutku bila “krupna greška na čelo misije dovesti drugu osobu”, preporučuju da “gospodinu Novaku Kilibardi produžite mandat za dvije godine i, ukoliko Crna Gora izglasa svoju samostalnost, što bi svi mi od srca željeli, da se gospodin Kilibarda imenuje za prvog ambasadora u Bosni i Hercegovini”. Pismo je potpisalo 33 intelektualaca, u golemoj većini Bošnjaci.

U dane kad je u medijima traženo da Kilibarda bude otjeran iz Sarajeva, Filipović je potpisao, s još sedmoricom, pismo objavljeno u Oslobođenju koje se suprotstavlja onim što žele da “montiraju aferu oko legitimiteta i legaliteta statusa diplomatskog predstavnika Srbije i Crne Gore u BiH Novaka Kilibarde“, mada “ne postoji ni politički ni pravni osnov za njegovu diskvalifikaciju“, i zato “jedina mogućnost da se nekako iznudi njegovo proglašenje za personu non grata u našoj zemlji, odnosno da se na taj način iznudi neki potez vlade BiH u tom smislu, jeste upravo i samo moralna diskvalifikacija. Situacija se neprestano podgrijava i nastoje se unijeti novi elementi u već dobro poznatu histeriju, pa se evo javio i Fond za humanitarno pravo, na čijem je čelu Nataša Kandić, koja traži ono isto što je tražila grupa studenata, ali sada to traži od Vlade Srbije i Crne Gore, polazeći od premise da je Kilibardin boravak u Sarajevu uvredljiv za našu javnost i da je od toga treba zaštititi“. Uvredljiv je, dakle, za javnost, a ne za Kilibardine žrtve.

“Zašto ne prihvatiti”, nastavlja Filipović “iskreno pokajanje jednog čovjeka koji je bio u zabludi, a u toj i sličnim zabludama, na svim ovim stranama ovog našeg malog balkanskog svijeta, bili su ne mnogi nego milioni ljudi. Zar bi inače mogle da padnu tolike žrtve! Prihvatajući kajanje, mi moramo prestati da podsjećamo ljude na ono što su učinili“ i zbog toga, “tražimo od svih koji vode ovu žalosnu i sasvim nepotrebnu, zapravo, krajnje štetnu za nas sve kampanju, da to prestanu raditi i da se ne igraju osjećanjima ljudi, izazivajući posljedice čije konzekvencije ne može ni predviđati, a kamo li spriječiti”.

Dakle, Majke Srebrenice, Udruženje boraca Patriotska liga, Udruženje boraca Zelene beretke, Organizacija porodica šehida i poginulih boraca, Asocijacija za brigu o djeci poginulih boraca Fatma, Savez ratnih vojnih invalida BiH, Unija studenata univerziteta u Tuzli, Unija studenata iz Mostara, Unija studenata sarajevskog univerziteta, Udruženje studenata FBiH, Naučno-nastavničko vijeće Filozofskog fakulteta iz Tuzle, Helsinški odbor RS, Fond za humanitarno pravo iz Beograda, Savez logoraša RS, Savez studenata RS i akademik Esad Duraković – tražili da se Kilibarda proglasi za persona non grata, i svi oni su crnogorskog Šešelja pokušali da “moralno diskvalifikuju“.

Linčovanje Vaskovića još jednom je potvrdilo ono što znam, ne od juče: nema danas razlike između srpskih, hrvatskih i bošnjačkih kruvetina. Jer crnogorski šešelj imao je puno moralno pravo da se kaje, a Vasković ga nema. U pravu je bio Andrićev junak: “Svijet je pun gada. I krštenog i nekrštenog.”

Tekst prenosimo sa prijateljskog portala e novine