Marinko Čulić: Simulacija genocida

Povezani članci

• Bandić proveo noć u policiji na Oranicama, slijede novi pretresi i ispitivanje u Uskoku
• Evropska izdaja Bosne
• „Nezavisna Država Hrvatskih Branitelja“
• Orešković: “Jedina ispravna reakcija je raspisivanje prijevremenih izbora”
• Zlatko Jelisavac: Fama o ludom i zbunjenom III: Sistem Harp
• Lex Plenković

Pokazuje se da su reformirani nacionalisti dobri samo kada treba pomesti za sobom ratne svinjarije svojih stranaka, ali to je ionako minimum koji su dužni napraviti. Oni ne znaju projektirati pravi, kreativni mir, pa za sobom ostavljaju prazninu u koju se mogu ubaciti još gori od njihovih prethodnika. To upravo gledamo u Karamarkovom slučaju, koji verbalno vraća Hrvatsku malo je reći u devedesete – vraća je još dalje.

Piše: Marinko Čulić, Novossti

Hajde da i to vidimo. Počelo je dugo očekivano i pripremano suđenje pred Međunarodnim sudom pravde, koje je u smislu ishoda napeto kao kišobran, ali ga obje strane koje se parniče proglašavaju malne “procesom stoljeća”. Hrvatska je tužila Srbiju za genocid, a ova uzvratila istom mjerom, pa iako objektivni promatrači, čak i one same, procjenjuju da će obje tužbe biti odbačene, od spomenutog Suda ultimativno se očekuje da presudi da su – oni nas, a ne mi njih. Sud je za početak odlučio da će sva svjedočenja pred njim biti tretirana kao tajna, tj. neće se smjeti objavljivati, što je više nego razumno zna li se da su ta svjedočenja ionako namijenjena ušima hrvatske i srpske javnosti, a ne samog tribunala. Dakle dvjema stranama je otvoreno poručeno da će Sud razmatrati samo hladne činjenice, ako na njih naiđe, a da vruće emocije same razriješe, ako za to nije prekasno. Nažalost, jeste, prekasno je.

Dva optuženika, koji su istovremeno i tuženici, ne bi se ni pojavili u Haagu da su bili u stanju staviti točku na ratove koje su devedesetih vodili, međusobno i s trećima, pri čemu su tim trećima priredili tolike svinjarije da gola logika govori da ni jedan prema drugome nisu mogli biti uviđavna nevinašca. Ali eto, oni baš tu logiku žele zatrti, pa makar po onoj latinskoj “svijet propao”. Dobro, svijet neće propasti, ali će zato oni tvrdoglavo ustrajati u naumu da se ratovi iz pretprošlog desetljeća još jednom ponove, ovaj put bez Ovčare i Škabrnje i bez progona krajinskih Srba i logora usred Zagreb i Splita. To je ionako obavljeno. Sada bi to bila virtualna repriza istih ratnih događaja, u kojoj i dva desetljeća poslije nema pravog samoispitivanja, još manje kajanja, pa se stvar faktički, i bez izravnog priznanja, svodi na sljedeće. Da, mi smo im to napravili i opet ćemo bude li trebalo, jer što su drugo zaslužili nakon što su nad nama izvršili – genocid. Jedini je problem što genocida nije bilo ni s jedne ni s druge strane. Iako teških zločina jeste bilo, ovo je ipak nešto sasvim drugo, kvalifikacija non plus ultra, i zato je potrebna simulacija genocida, i to ne bilo kakva, nego maksimalna, totalna. I to sada ustvari gledamo.

Koliko god Vesna Pusić i Ivo Josipović bili na udaru HDZ-a i ukupne hrvatske desnice zbog zalaganja da se hrvatska tužba za genocid povuče, ili samo sumnji da ona može proći, realno stanje je zapravo sljedeće. O nijednom, baš nijednom važnom političkom pitanju u Hrvatskoj danas nema konsenzusa. Ima ga jedino o tome da ovu tužbu protiv Srbije ne treba povući, a slično je stanje i u Srbiji. Pritom nije previše važno što se taj zahtjev na desnici postavlja s puno osvetničke pjene, dok ga vladajuća liberalno-demokratska opcija brani pragmatičnije, činjenicom da nisu ispunjeni potrebni “preduvjeti”, prvenstveno podaci o nestalima. To je, razumije se, sasvim deplasirano. Pravna logika govori da kazna za genocid ne može biti zamijenjena nikakvom drugom, a pogotovo ne može biti “usitnjena”. Nije riječ o, ne znam, mandatnoj kazni u prometu, koja se po novome preplovljuje ako je prekršitelj plati na licu mjesta. Tako ispada da su desni čak iskreniji od lijevih, jer oni tužbu protiv Srbije ne bi povukli pod nikakvim uvjetima i tjerali bi susjeda preko Dunava do zida koliko god to koštalo (u medijima se pojavila informacija da hrvatska tužba Milanovićevu vladu stoji velikih para, ali ona odbija reći koliko i na što se troše, uz pitijsko objašnjenje da bi to tuženoj strani otkrilo namjere hrvatskog tima).

U svakom slučaju, dvostrane tužbe za genocid izgledaju kao veliki, svenacionalni i skupi državni projekti, kojima je krajnji cilj da zatvoreni krug mržnje ostane zatvoren i dva desetljeća nakon uspostave mira. A to onda znači da on bude zadana trasa i budućih odnosa između dviju zemalja, koje će se ultimativno držati sve vlasti, bez obzira na to kojeg političkog predznaka bile. Da bi to bilo jasnije, treba podsjetiti da je do srpsko-hrvatskog rata, pa i ostalih koji su uslijedili, došlo zbog ozvaničene teze da dva naroda toliko malo podnose jedan drugoga da ne mogu živjeti zajedno. I zato je bolje da se rastave i po cijenu krvavog rata, pa i genocida, kako je natuknuo u svojim znamenitim “Bespućima” Tuđman, nego da se međusobno muče nedobrovoljnom i netrpeljivom koegzistencijom unutar iste države. Problem je, međutim, ovakvih mrzilačkih projekata u tome što imaju ograničeni vijek trajanja, a kako su položeni u same temelje novih država, postoji strah da će se ti temelji urušiti ako mržnja prestane. I zato nju uvijek treba podgrijavati na vatri koja neće biti toliko jaka da izazove novi rat – on je preskup za u međuvremenu osiromašene ex-yu države, a ni međunarodna zajednica ga ne bi više dozvolila – ali ni toliko slaba da se mrzilačko varivo ohladi.

I eto, zato je potrebna ova simulacija genocida. Da države koje su se utemeljile na istrebljivačkim i progoniteljskim ratovima, nikada ozbiljno ne razmatrajući opciju mirnog razlaza, ostanu na tim temeljima. Jer nisu ni sposobne ni voljne kopati i razgrtati zemlju za neke nove i drukčije. Pritom ovo dolazi u zgodnom, ako je tu riječ dozvoljeno koristiti, trenutku, kada je u Hrvatskoj na vlasti lijevo-liberalna opcija, a u Srbiji opcija reformiranih nacionalista, pa se sada mogu uspoređivati krajnji dometi jedne i druge. Neko vrijeme vjerovalo se, pa i sada ima onih kojih tako misle, da trajni mir mogu osigurati samo oni koji nisu grubo i izravno zametali ratove, to bi bila ta lijevo-liberalna opcija. No ovo vjerovanje je brzo otišlo u ropotarnicu mitova, očito zbog toga što stvarno neukaljanih ratovima jedva da je bilo, a pogotovo ih nije bilo među političkim klasama, uključujući one opozicijske. Zatim se, činilo se s nešto više uporišta u činjenicama, uvriježilo mišljenje da je puno bolje kada suočavanje s ratnom prošlošću provode bivši militantni nacionalisti, čak je najbolje ako su pripadali strankama koje su najizravnije odgovorne za rat. Njima se ne može zamjeriti manjak domoljublja, pa pod tim kišobranom mogu puno više napraviti, za što je najbolji primjer nekada bio Ivo Sanader, a danas su to Aleksandar Vučić i, manje, Tomislav Nikolić.

Ali sada se vidi da ni to ne drži vodu. Pokazuje se da su reformirani nacionalisti dobri samo kada treba pomesti za sobom ratne svinjarije svojih stranaka, ali to je ionako minimum koji su dužni napraviti. Oni ne znaju projektirati pravi, kreativni mir, pa za sobom ostavljaju prazninu u koju se mogu ubaciti još gori od njihovih prethodnika. To upravo gledamo u Karamarkovom slučaju, koji verbalno vraća Hrvatsku malo je reći u devedesete – vraća je još dalje.