Marinko Čulić: Kako HDZ i SDP provincijaliziraju Hrvatsku

Autor/ica 16.5.2012. u 12:01

Povezani članci

S ovim izborima za novog šefa i novo vodstvo HDZ-a dogodilo se nešto zanimljivo. Mediji, uključujući najveće elektronske, otpočetka su tako opširno i napasno izvještavali o tome da su probili uši, izazivajući već reagiranja da to ni izbliza nije tako važno i da prestanu s tom ‘infotainmentskom’ torturom. Ali, onda se zbilo nešto što je ipak podgrijalo aktualnost tih izbora, pa čak i onih beskrvnih izbora bez izbora za novog šefa SDP-a, a to su, malo očekivano, izbori u nekim europskim zemljama

Malo očekivano, zato što smo se već dulje navikli da ondje pobjeđuju ideološki isprane stranke i predsjednički kandidati, odreda bez boje i okusa, pa nije bila nikakva vijest je li pobijedila ova ili ona bezbojna strana. Ali, sada je u Francuskoj došao na vlast čovjek iz redova probuđenih socijalista, koji prijeti da će srušiti zatvorski strogi režim financijske discipline u Europskoj Uniji, a na sličnoj platformi relativno veliki uspjeh ostvarila je i ljevica u Grčkoj. Stvorio se neki novi, dosad nepoznati elektricitet.

Ovo su poslije duljeg vremena prvi izbori unutar Europske Unije na kojima nisu dominirale nacionalne, unutrašnjopolitičke, nego kontinentalne teme, i to vezano uz očito temeljno pitanje danas – je li ovaj model kapitalizma došao do zadnje stepenice, treba li tražiti novi i kakav. To je onda dovelo i do velikih, gotovo tektonskih promjena na europskoj političkoj sceni. Poslije dugogog niza godina, negdje tamo otkako je ljevica usvojila neke od glavnih zasada tačerizma s ove i reganizma s druge strane oceana, ponovno se počinje razlikovati tko je i što je na toj sceni lijevo, a tko i što desno.

To će se, doduše, po svemu sudeći bistriti još cijeli niz godina, ali sada kada je krenulo sigurno neće stati i zato, velim, izbori u dvjema najvećim hrvatskim strankama dobivaju novu aktualnost. Jer, odmah se, logično, postavlja pitanje gdje smo tu mi. Ali, odmah dobivaš i tužno obeshrabrujuć odgovor. Veliko preslagivanje u Europi, pokrenuto u osnovi epohalnim pitanjem kako to da unutar ovog nikada bogatijeg kontinenta buja sve veći potkontinent nezaposlenosti i neimaštine, nije u Hrvatskoj pomaknuo ni travku. Kao da je ova zemlja smještena u nekoj arkadijskoj zavjetrini kojoj svjetske bure ništa ne mogu, pa onda ništa ne treba ni učiniti.

Ovdje još čvrsto vrijedi katekizam ‘bolnih rezova’ i sveopće štednje, iako se hereza protiv toga širi Europom i Amerikom kao šumski požar, a na ljevici danomice raste broj onih koji je stavljaju i na vrh svoje političke agende. E, naš SDP, nije, majci, među tim vjerolomnicima. On ostaje vjeran neoliberalnom Vatikanu s onim istim žarom i ponosom s kojim su HDZ-ovci devedesetih branili zidine kršćanstva, tako da se Milanović dao ponovno izabrati za stranačkog šefa bez ijednog ozbiljnog znaka da je primijetio što se vani događa. Pa onda i bez ozbiljnog nagovještaja da će se poslijeizborni Zoran razlikovati i za dlaku od prijeizbornog Zorana.

Doduše, kada je čuo rezultate izbora u Francuskoj i Grčkoj, čak je i on izjavio da izlaz iz krize nije moguć samo na štednji, nego i na ekonomskom rastu. Ali, promucano ovako prigodno, pod pritiskom jakog povoda, to još nije ni blizu tome da bude shvaćeno kako se i SDP sprema preispitati sadašnji model kapitalizma u kojem se profiti sve više privatiziraju, a krize sve više socijaliziraju. Prije će biti da će oprezno pričekati kako se stvari odvijaju u Europi, a dok tu stvari ne budu definitivno jasne držat će se ideološkog svaštarenja i ravnovjesja u kojem se najugodnije osjeća.

Iskoristio je to Tomislav Karamarko i napumpao mišiće i izglede na izborima u HDZ-u time što inzistira da ova stranka mora, suprotno tome, izgraditi prepoznatljivi ideološki profil. To je na prvi pogled na tragu ideoloških vodjedjelnica koje se upravo užurbano povlače u Europi, ali već na drugi vidiš da to nema veze. Briga Karamarka za ono što se tamo događa, čak vjerojatno i ne zna najbolje što u ovom koškanju hoće ljevica, a što desnica, iako ovoj drugoj formalno, institucionalno pripada. Uostalom, i da zna ne bi za to dao ni lule duhana, jer nikada od sebe nije otpustio ni najmanjeg znaka da ga zanima tema sadašnje krize, osim što je, dakako, spreman parazitirati na masovnoj frustraciji nezaposlenih i slabo plaćenih ljudi.

Tako su hrvatska ljevica i desnica same sebe provincijalizirale, tj, izmjestile se iz aktualnih europskih tokova, tukući se za ostanak odnosno dolazak na vlast zahrđalim ideološkim oružjem iz devedesetih. Tada je SDP svjesno prepustio HDZ-u ulogu glavne ‘državotvorne’ stranke, i lovio ga samo na rubnim, taktičkim pogreškama, što je imalo teške posljedice od kojih se neke još raspetljavaju na Haškom sudu. Ali sada te štete mogu biti još i znatno uvećane jer Milanovićeva stranka izbjegava, ili čak odbija, formulirati novu, modernu koncepciju državotvornosti, koja bi se zasnivala na traženju vlastitog puta izlaska Hrvatske iz krize, umjesto da, kao sada, njome svjetski vjetrovi mlataraju kao starom kantom.

I, naravno, kada vladajući SDP ne otvara ta nova pitanja, ni HDZ ne nudi nove nego stare, prastare odgovore. Pa su se u trku za Kosoričinog nasljednika upustile četiri mumije ‘izvornog’ HDZ-a, koji se uglas pozivaju na Tuđmana, ali su zapravo razmontirali njegovu ideju pomirbe partizana i ustaša, i pod firmom nekakvog ‘demokršćanstva’ od Hrvatske prave malu ustašonostalgičnu državu više nego što je to bila i usred devedesetih. Nije nikakvo čudo da se sada sve češće čuje da je Kosorova ipak bolja, pa čak i da je Sanader bio bolji, jer koliko god on nisko pao, to je još uvijek iznad crnog taloga koji se sada diže s dna HDZ-ove kace. Dobro, tu Sanader bolje prolazi nego što bi objektivno trebao.

Jer, on je uglancavao sliku modernog HDZ-a i moderne Hrvatske puno više nego što su zasluživali, štoviše više i nego što su oni htjeli, pa kad je iznutra oboje razdrmao teškim krađama bilo je očekivano da će pod udar doći najviše baš taj modernizam. Naprosto, svi su u HDZ-u jedva čekali da zbace sa sebe ušminkano odijelo koje im je on navukao. Ali, pretendenti na čelno mjesto u HDZ-u preuzeli su novu, vlastitu odgovornost za današnji razvoj događaja time što očito iz petnih žila forsiraju da od stranke naprave falangu onog najgoreg što se u njoj u protekla dva desetljeća izleglo. Tu prednjači, neću reći ništa što nisu vidjeli i drugi,

Iz njegovih se javnih istupa da napraviti cijeli herbarij ljutih trava kojima bi ovaj gromki šutljivac liječio navodno otvorene rane Hrvatske. Počevši od furioznog antikomunizma, koji u ovom obimu sigurno ne bi prošao kod Tuđmana, kao što ne bi prošlo ni ovoliko mahanje Bleiburgom, do stavljanja Crkve u središte političkog života, izjava da se HDZ mora izjašnjavati kao ‘nacionalistička stranka’, te, napokon, do sumnjivo uračunljivih tvrdnji da se ta stranka pod Sanaderom i Kosorovom ‘ponizila’ koaliranjem sa strankom Srba u Hrvatskoj, SDSS-om. Ovakva koncentracija političkog mraka ne postoji nigdje u Europi, točnije postoji samo u onim desnim strankama – u Mađarskoj, Francuskoj, Nizozemskoj..sada i Grčkoj – koje nisu u mogućnosti doći na vlast.

I, dobro, kada bi to bio slučaj i s HDZ-om, nema problema. Ali, Karamarkov HDZ evidentno želi doći na vlast, i tu problem itekako imaš. Jer, na čelo države guraju se čudni klonovi koji se do iritacije pozivaju na Tuđmana, iako je jasno da su pali ispod njegove razine, a SDP, koji bi trebao biti glavna brana tome, indirektno funkcionira kao onaj koji im vrijedno nosi vodu. Eto, zato teme blajburških žrtava i dalje ovako visoko kotiraju, i tako će biti dok god SDP i HDZ budu ovako impotentni da otvore pitanje žrtava kapitalističke tranzicije. I zato su ove dvije stranke bratski suodgovorne što je Hrvatska danas tu gdje jeste – umalo pa nigdje.

T-portal.hr

Tagovi: Zagreb