ENG
Marinko Čulić: Carstvo bagre
Autor/ica 👤Marinko Čulić
Povezani članci
Kada netko iz bijelog svijeta ovih dana skrene pogled na ove naše balkanske strane, potvrdit će mu se ona poznata izreka o regiji koja proizvodi više povijesti nego što je može probaviti. Ali ako malo dulje zadrži pogled, vidjet će i još nešto puno važnije. Nikada življe i intenzivnije prepletanje onoga što se zove politikom odozgo i politikom odozdo, i to na način koji jasno sugerira da se prva našla pred zidom i nema kamo dalje, dok se pred drugom otvorio širok prostor, iako nema jamstva da će to iskoristiti. Politika odozgo našla se pred zidom najviše u oblasti srpsko-hrvatskih odnosa, koji su po tko zna koji put zapeli u slijepoj ulici, ali sada s dobrim izgledima da se odande ne izvuku. S druge strane, politika odozdo doživljava neviđeni procvat u slovenskom ustanku, kako su ga nazvali sami Slovenci, dosad najozbiljnijoj i najmasovnijoj protestnoj akciji protiv nacionalnih režima nastalih raspadom Jugoslavije.
Nemam namjeru isforsirano gurati ova dva događaja u isti kontekstualnu ladicu i neka zasad ostane samo na tome da im je zajedničko što su se vremenski poklopili. Ali kako su demonstracije u Sloveniji, kao i one prošlogodišnje u Hrvatskoj, prvi relevantni događaji u regiji u protekla dva desetljeća koji nisu imali nacionalno zadan okvir nego su emitirali širu, univerzalnu poruku, ne može se ni pobjeći od sljedećeg pitanja. Da li ta dva događaja u Sloveniji i Hrvatskoj mogu utrti put nekom novom tipu politike koji će pozitivno inficirati cijeli prostor bivše Jugoslavije i učiniti ga sposobnim da se reintegrira na novim, postjugoslavenskim osnovama?
O tome je, naravno, prerano govoriti dok se sami demonstranti iz nekadašnjih “separatističkih” republika po tom pitanju ne izjasne, a ni jedni ni drugi nisu dosad to učinili. Ali nije prerano reći da su službene politike šest (s Kosovom sedam) novih nacionalnih država za to potpuno nesposobne, no ne zato što za to ne bi bile zainteresirane. Naprotiv, zainteresirane su da situacija ostane baš ovakva kakva je sada, situacija ni rata ni mira, jer su otpočetka svoje “demokracije” gradile na jedinoj “slobodi” koju su zbilja omogućile, slobodi mržnje prema susjedima. Istina, sada kada su sve te države ubačene, neke sprijeda neke straga, u pristupni konvoj za Evropsku uniju, one neće dozvoliti da ta mržnja ponovno preraste u oružane sukobe. Ali samo toliko. Novog rata ne smije biti, ali ne smije biti ni pravog mira. To bi na svim stranama bilo shvaćeno kao mučka agresija na tip legitimiteta na kojem su se utemeljile te nakostriješene i samoljubive nacionalne tvorevine.
I zato je u njihovim intelektualnim špiritanama iskemijan pojam “hladnog mira”, kao navodno jedinog realnog čemu treba težiti u regiji. U široku upotrebu pustio ga je srpski premijer Ivica Dačić koji, zanimljivo, u njemu vidi dovoljno prostora i za neke vrlo ambiciozne planove, pa se odnedavno zalaže za osnivanje Balkanskog savjeta. Taj savjet ne bi, veli, bio nikakva izvedenica Jugoslavije, ali bi državama nastalim njenim raspadom omogućio bolju suradnju prvenstveno u sigurnosnim i ekonomskim pitanjima. Dačić je ideju preuzeo od Nordijskog vijeća, koje već više od pola stoljeća uspješno povezuje skandinavske zemlje, što je naravno dobro. Još je bolje što istu ideju podulje zagovara i Igmanska inicijativa, ugledna regionalna nevladina organizacija koja se već blizu dva desetljeća zalaže za mir i toleranciju u ex-Jugoslaviji.
Dačić je uz ovo, i to je možda najbolje od svega, izrekao i nešto kao novu paradigmu srpskog nacionalnog programa. U njemu se samootrežnjujuće kaže da je Srbija izgubila ratove devedesetih, ali da se nema namjeru revanšistički upuštati u nove, nego perspektivu tražiti u miru i Evropskoj uniji. Čak je ponovio navlas istu rečenicu kojom se general Ante Gotovina po drugi put simbolički umirovio nakon povratka iz Haaga – okrenimo se budućnosti – nakon čega se obično s dlana puštaju bijeli golubovi, što se u hrvatskom slučaju i dogodilo.
Ali žali bože, taj pernati simbol miroljubivog suživota kraj nacionalističkih elita, koje su ispunile cijeli prostor pokojne Jugoslavije, naprosto nije u stanju imati miran let, niti može znati kuda bi uopće krenuo. Dačić jeste realniji, pa ako hoćete i inteligentniji političar od Tomislava Nikolića, a otprilike isti takvi su u odnosu na Tomislava Karamarka i Zoran Milanović i Ivo Josipović u Hrvatskoj. Ali i oni su, u krajnjoj liniji, samo blijedi tehnokrati miroljubive politike, za koje je mir samo nešto suprotno od rata, koji su im SAD i EU izričito zabranili, a ne prilika da to ispune plodotvornom suradnjom.
Zato povremene parade srcedrapateljnog mirotvorstva, kojima su osobito bili skloni Tadić i Josipović, ne mogu sakriti da nacionalizama na svim stranama nikada nije previše ukoliko ne zaprijete erupcijom mrziteljskog bijesa koji se više ne bi mogao kontrolirati. Upadaju u oči i dvostruka mjerila koja pritom vrijede. Nacionalizam se tolerira, ili čak stimulira, u supkulturnim navijačkim krdima, malim radikalno desnim strankama, crkveno-kulturnjačkim koterijama. To mu dođu nešto kao podzemni rezervoari svježe mržnje, iz kojih će se vaditi i prelijevati šovinistička nesnošljivost i pizma kada ustreba. S druge strane, političke, poslovne i posebno kapitalističke elite, koje su se zakrvile ranih devedesetih oko podijele nacionalnih pljenova, sada su u sasvim pristojnim odnosima, ili se mazno privijaju jedne uz druge (slično kao warlordovi različitih nacionalnih boja u haškom zatvoru).
I eto, to je ta nova situacija koju je otvorio slovenski ustanak. On se okrenuo protiv svih tih elita, s očitom namjerom da okrene naglavce čitavo carstvo te bagre, koja je pod firmom nacionalnog oslobođenja najprije razorila solidnu jugoslavensku socijalističku federaciju. A onda na njenim ruševinama stvorila novu “federaciju” nacionalističkih elita koje još solidnije međusobno surađuju, no svoje narode drže u programiranoj mržnji, koja ne smije eskalirati ali nikada ni prestati. Pod tim kišobranom sada se dovršava privatizacijsko razvlačenje preostalih javnih dobara, u čemu je Slovenija dugo bila pozitivni izuzetak. Ali to se onda pod Janezom Janšom toliko ubrzalo da je u privatnim rukama završilo čak i groblje u Mariboru, koji je tako postalo simbolička raka ove vrste kapitalizma.
Slovenski ustanički udar prijeti srušiti tu pervetiranu igru elita, što može biti ozdravljujuće i za cijelu ex-yu regiju. Osim ako demonstracije ne skrenu udesno, za što Amerikanci praktički otvoreno navijaju, inzistirajući na održanju Janšinog kapitalističkog modela. Ako, pak, stvari krenu još desnije nego što oni žele, ponovit će se glupost s arapskim proljećem, a jugoslavensko proljeće prekrit će led “hladnog mira” i prije nego što je počelo.
Autor/ica 👤Marinko Čulić
