Marijan Vogrinec: Marsovci lustriraju komunističke utvare

Povezani članci

• Ravnopravne među nama: Olga Štajdohar Pađen i Diana Burazer
• Dan sjećanja na stradale u selima Gošić i Varivode
• NOVEMBARSKI ARANŽMAN
• Borba za partijski tron
• Kome još treba Vladimir Šeks?
• Evropska izdaja Bosne

Čelnik „novog HDZ-a“ Tomislav Karamarko i Hrvatske zore Milan Kujundžić, u predizbornoj su kampanji sasvim izvanzemaljskim tezama, pa bi im se PR savjetnike moglo pozvati na preventivno psihijatrijsko promatranje. Vječno ljutiti i „za lustraciju spremni“, opsjednuti su antifašizmom, jugonostalgičarima, partizanima, komunistima, udbašima, srbočetnicima, onima koji nisu željeli Hrvatsku… Jedan preko drugoga, grebu se za vlast

Piše: Marijan Vogrinec

„Tri ratna druga“ nemaju milosti prema nacifašizmu, a „dva ratna druga“ dali bi i debelog mesa da im je slistiti antifašizam! Malo satirične analogije. Povijest svjetske književnosti krupnim je slovima zabilježila antimilitarističko i antifašističko štivo „Tri ratna druga“ (1937.) njemačkog pisca Ericha Marie Remarquea. Briljantna osuda nacifašističke psihopatologije, zločina, ratne paranoje, rasizma, izopačenosti zlog uma i nakazne ideologije. Autor je okrenuo leđa Hitleru, pljasnuo se po goloj stražnjici i uzeo američko državljanstvo.

Hrvatska tragikomična politička zbilja iznjedrila je „dva ratna druga“, koji bijesno kidišu na sam spomen antifašizma i utopili bi u žlici vode čak prapraunuka onog „zavedenog Hrvata“ koji je iz šume Brezovice s Vladom Janićem-Capom pripucao 1941. na „tisućljetni hrvatski san“ pod ušatim U.

Doduše, „dva ratna druga“ više nisu ni ratni niti drugovi, jer je prvi udijelio „pakrački dekret“ drugom da mu ne bi stalno dodijavao u „novom HDZ-u“ liderskom preuzetnošću. Drugi se, uvrijeđen kao vlaška mladenka, odlučio sapunati političku dasku prvom i osnovao – Hrvatsku zoru. I, da se još žešće osveti prvom, udružio se u Savez za Hrvatsku s  HDSSB-om ratnog zločinca Branimira Glavaša i šakom stranačkih začinjavaca, veličine predsjednik plus tajnik plus članovi obitelji. I prvi i drugi ne žele ništa manje od vlasti u ime „hrvatskog naroda“ i nemaju ništa ni protiv koga tko pristane s njima u kolo, ali – da oni vrte maramicom na čelu i diktiraju tempo.

„Opasne ugroze“ kojih nema

Čelnik „novog HDZ-a“, kako Tomislav Karamarko samodopadno voli tepati svojoj stranci, preko nosa je u predizbornoj kampanji sasvim izvanzemaljskim tezama i političkim marketingom, pa bi se PR savjetnike moglo pozvati na preventivno psihijatrijsko promatranje. Kako je moguće da vječno policijski ljutit, narogušen i prijetećega garda gospodin sa svijetloplavom kravatom hadezeovske simbolike ne otvara usta, a da mu nisu na jeziku antifašizam, jugonostalgičari, Jugoslavija, jugofilija, partizani, komunisti, udbaši, srbočetnici, oni koji nisu željeli Hrvatsku, lažni socijaldemokrati… I sve neka ideološka i svjetonazorska strašila koja su došla ili će „hrvatskom narodu“ doći glave. Ako Karamarko „bezodvlačno“ ne dobije ključeve Banskih dvora i Hrvatskog sabora.

Tih „opasnih ugroza“ nema u Hrvatskoj ni kao utvara. Ako je koji komunist ili bivši jugo-rukovodni prvoligaš još živ, u pelenama je za inkontinentne i bliži se stotoj. Kakva je to opasnost Mrkom Marku, „hrvatskom narodu“ ili sekularnoj Hrvatskoj koja uvažava različitosti, jamči građanska prava (osobito nacionalnim i LGBTQI manjinama) i želi biti dobrosusjedski prihvatljiva?

To bi trebalo pitati i drugog na jeziku vatrenog jurišnika protiv istih izmišljenih utvara, euroskeptika Milana Kujundžića. Svojedobno se izgubio na madridskom groblju, noseći cvijeće na Pavelićev grob, a sada se u ime Saveza za Hrvatsku gura na europarlamentarnu apanažu od kojih 6000-7000 eura mjesečno. Zato  svako malo s tv-ekrana, manirom senilnog profesora iz 19. stoljeća, neprirodno naglašavajući svaku riječ, deklamira: ako dođemo na vlast, provest ćemo lustraciju u Hrvatskoj po europskom uzoru. I to je sva njegova veza s Europom!

Karamarko i Kujundžić vide što barem 4,2 milijuna građana ne vide: živimo u Jugoslaviji koja se zove Hrvatska, vladaju nam zakrabuljeni komunisti, udbaši i srbočetnici koji ne vjeruju u katoličkog Isusa Krista! Na djelu je anacionalna subverzija u samim temeljima državotvorne ideje, koju su na tijelima 15.000 najplemenitijih hrvatskih sinova i kćeri u Domovinskom ratu osvijestili Otac Domovine (sic!) Franjo Tuđman i obrambeni mu operativac Gojko Šušak. Nema veze što je SFR Jugoslavija – i sa svim dobrim što je neprijeporno podrazumijevala! – pokojna već četvrt stoljeća. Zajedno sa svojim komunistima, udbašima i ikonografijom. I nitko više na Balkanu ne želi njezinu obnovu!

Mladež Kujundžićeve Hrvatske zore se oglasila uoči proustaškog derneka inicijative „Krug za trg“, kojim skupina ekstremista svake godine na Dan pobjede nad fašizmom zahtijeva preimenovanje najljepšeg zagrebačkog Trga maršala Tita u Kazališni trg. Transparentom „Olujom do Hrvatske – lustracijom do slobode“ pojačavaju slabašnu lustracijsku buku, jer lustraciju zagovaraju samo rečena dvojica bivših suparnika u utrci za čelnika „novog HDZ-a“.

Juriš na vampire

„Savez za Hrvatsku smatra da je napokon došlo vrijeme da se u Republici Hrvatskoj razluči hrvatski antifašizam od komunističkog antifašizma te da se pod krinkom antifašizma prestanu apologetski štititi komunistički zločini i počinitelji tih zločina, kako to nažalost godinama čine i neki visoki politički dužnosnici i osobe iz javnog života“, kažu Kujundžićevi mladi. „Vrijeme je da se stane na kraj gotovo polustoljetnom indoktriniranju i da se napokon kaže prava istina o zločinima ideološko-političke prirode bivšeg režima. Tema lustracije aktualna je sve dok se ona ne provede, i Savez će na njoj inzistirati, posebice u vremenima kada o budućnosti i smjeru u kojem ide Hrvatska odlučuju kadrovi ‘naslijeđeni’ iz bivšeg političkog sustava, koji nisu samo dio vladajuće garniture, već sveukupne političke scene u zemlji.“

E, sad, tu nastaje problem količine češnjaka u vijencima oko vratova i oštrine glogovih kolaca kojima se juriša na vampire antifašizma i ex-Jugoslavije. Svjesno i nesavjesno se Mrki Marko i Kujundžić kockaju mogućim krvavim građanskim obračunom i unutar iste nacije (ustaše-partizani) nesagledivih posljedica? Namjerno trabunjaju besmislice ne bi li se lustracijskim fatamorganama dodvorili ekstremnoj desnici, a ni sami ne vjeruju da je lustracija moguća?

Ni Tuđamu, sklonom političkim glupostima i iritantnoj intelektualnoj samoljubivosti, nije padalo na um lustrirati građane prevedene iz SFR Jugoslavije u Republiku Hrvatsku ni po kakvom kriterijima, kamoli po Karamarko-Kujundžićevom. Kako bi funkcionirala država veličine pola Londona, neprirodnog oblika kifle, da se lustriralo minimum tri četvrtine građana!? Blizu 400.000 žitelja bilo je u Savezu komunista Hrvatske, tri-četiri puta više u Socijalističkom savezu radnog naroda, u Savezu sindikata bili su svi zaposlenici, a gdje su još članovi Saveza omladine, Saveza studenata, Saveza pionira, stotina društava od izviđača do sportskih i kulturnih… I tu ni približno nije kraj!

Jedva da se uopće može shvatiti koliko je široka i duboka rijeka hrvatskih građana, koji su u 45 godina „bivšeg režima“ naraštajima servisirali uredno funkcioniranje Socijalističke Republike Hrvatske unutar SFR Jugoslavije: od najviših organa vlasti, vojske i diplomacije do zadnjeg portira u mjesnoj zajednici negdje bogu iza nogu. Srećom za njih, i mnogi Hrvati od stoljeća sedmog odavno su pomrli, pa sada ne moraju s tv-ekrana slušati Karamarkove i Kujundžićeve budalaštine o lustraciji za koju uopće nisu svjesni što bi značila za građane. Morali bi navrat-nanos tražiti po dva svjedoka u svoju korist.

Kako bi inače dokazali nekom Ponciju Pilatu iz Hrvatske zore ili Palače pravde „novog HDZ-a“  da su, zapravo, mislili na kralja Tomislava i dolazak Hrvata na rascvjetali Jadran kad su u trećem razredu pučke škole, s titovkom na glavi i crvenom maramom oko vrata, pjevali ljubičicu bijelu i ljubičicu plavu!?

A, ruku na srce, moralo bi se lustrirati i mnoge obiteljske uzdanice preživjelih s Bleiburga i križnih puteva koje su komunisti tijekom desetljeća pripustili na razne rukovodeće položaje i u članstvo čak – Saveza komunista Jugoslavije. Eto živog primjera, a nije jedini, praktičnog katolika Zdravka Tomca, čiji se otac domobran u NDH borio protiv partizana. A sin mu Zdravko stasao ne samo kao uvjereni partijac nego postao i tajnik komunističkog funkcionara, tužitelja u sudskom procesu skorašnjem svecu Alojziju Stepincu! Pa ljuti desničar, žrtvoslov i Tuđmanov ministar vanjskih poslova Zvonimir Šeparović, koji ima skojevsku prošlost s Korčule i koji je za komunizma bio rektor Sveučilišta u Zagrebu. Na taj položaj ne bi mogao ni prismrdjeti netko i milju udaljen od današnjeg Šeparovićevog profila za političku javnost. Što ono kaže narod, pardon, „hrvatski narod“, za stvorenja koja mijenjaju boju ili presvače kožu?

Partizani i školovani vojnici

Da je Ocu Domovine (sic!) bilo do lustracije, morao bi se zajedno s kompletnom obitelji i unucima Titovog diplomata Siniše Košutića prvi povući u lustracijsku nedođiju, odreći se usluga prebjeglih Hrvata iz jugoslavenske Službe državne sigurnosti, partizanskih generala i pukovnika, aktivnih visokih časnika iz JNA, političara i operativaca iz bivše savezne administracije, jugoslavenskih diplomata i cijele regimente srodnih hrvatskih kadrova iz državnog stroja SFR Jugoslavije. Bez njih bi gospon Francek glatko zgubil Domovinski rat za najduže tjedan dana i s „velikim domljubima“ oko sebe istim „štakorskim kanalom“ od prije pola stoljeća odmagliti na iste destinacije s druge strane globusa.

Jer, svi oni vozači šlepera i autobusa, konobari, vodoinstalateri, scenaristi i ini kulturtregeri, pizza-majstori, akademski teoretičari iz opskurnih ustaških klubova po kanadama i australijama, međunarodni teroristi i legionari na najvažnijim vojnim i državnim dužnostima ne bi bili zreli zaustaviti nesreću koja je grubo kotrljala noćnu moru u „tisućljetni hrvatski san“.

Tuđman se, zagorski prefrigan kakav je već bio, oslonio na svoje partizane kad je grmjelo i školovane vojnike, na obavještajce koji su pekli zanat na pravim mjestima, a ne na larpurlartiste koji su i danas, okićeni najvišim činovima, povlastica, a i debelim crijevima prikopčani na državnu pipu, uvjereni kako je Domovinski rat bio nastavak izgubljenog obračuna s partizanima radi uspostave Druge Endehazije. Stožerni general HV-a Petar Stipetić, školovani časnik i zapovjednik Sjevernog sektora u Oluji, očitao je „velikim domoljubima“ završnu lekciju iz moralke, strategije i taktike ratovanja kada je 8. kolovoza 1995. u Gornjem Viduševcu nedaleko od Gline primio predaju cijelog srpskog 21. krajiškog korpusa, kojim je zapovijedao njegov kolega s beogradske Vojne akademije JNA pukovnik Čedo Bulat.

„To je bio vrlo uzbudljiv i dostojanstven trenutak“, prisjećao se kasnije general Stipetić dana kad je na mjestu početka srpske pobune pobjedonosno završio Oluju. „Pukovnik Čedo Bulat pristupio mi je strojevim korakom i predao prijavak, vojnički čestitajući Hrvatskoj vojsci na pobjedi.“ Odnos prema srpskim vojnicima i civilima bio je častan, kao što je i general Stipetić časno postupio kada nije želio poniziti pobijeđenog zapovjednika, nego mu je ostavio osobno naoružanje. Još su žive tv-slike srpskih tenkista koji plaču od očaja i grle cijevi predanih grdosija, tisuća vojnika kako odlažu naoružanje i opremu, mora ratne tehnike, logistike…

Haag nije imao potrebe progoniti časnog zapovjednika Stipetića, kao što neke druge jest, jer je ratovao hrabro i dostojanstveno. Na njegovom području zapovijedanja – za razliku od Sektora jug generala Ante Gotovine – nije bilo ratnih zločina s hrvatske strane. Desnica bi lustrirala i takvog hrvatskog branitelja, jer im stožerni general u mirovini, kao „partizan“, nikad i nije bio po ukusu. Karamarko je upravo dobio zvučnu pljusku, jer je sud oslobodio optužbe za ratni zločin 92-godišnjeg Josipa Boljkovca, partizanskog visokog časnika KNOJ-a i Tuđmanovu desnu policijsku ruku na početku Domovinskog rata.

Kao ministar policije u HDZ-ovoj propaloj vladi, planirajući uspon na vlast u stranci i pridobivanje političke desnice, Mrki je Marko poslao specijalce s dugačkim cijevima i fantomkama te pozvao novinare i tv-snimatelje ne bi li cijeli svijet vidio kako se uhićuje – dementan, nepokretni starac! Ta sramotna prepotencija Karamarku nije zaboravljena. Takav bi čovjek vladao Hrvatskom!?

Da je ranih 1990-ih provedena lustracija, Hrvatske danas ne bi bilo. Dođu li, pak, Karamarko-Kujundžićeve zamisli o tome u fazu operacionalizacije, to će biti zadnji čavao u lijes već svakojakim političkim eksperimentima obamrle zemlje. Nevjerojatno, ljudi u zrelim godinama, a ponašaju se kao Marsovci koji nemaju pojma da se zlo ne suzbija zlom, osveta osvetom i progon progonom.